Pročitao sam nekoliko zadnjih stranica “Sto godina samoće” Gabriela Garcu00EDje Mu00E1rqueza, knjigu s dvjesto i sedamdesetak stranica, koju sam već pročitao i za školsku lektiru, i još jednom u vojsci i, na kraju, u drugom braku. Popio sam kavu i otišao se popišati. Tad sam slučajno ugledao svoje neobrijano lice i sažalih se nad samim sobom. Već sam primaknuo hrđavu britvu bradi, kadli se predomislih. Ionako ću, mislio sam, i sutra izgledati ovako. Čemu onda sav taj trud?
Bilo je 8.05  kad sam ušao u policijsku postaju prijaviti nestanak svoje supruge. Policijski službenik za šalterom pokušavao je istovremeno, vidjelo se na kilometar, izgledati što zajebanije ali i, donekle, što ljubaznije prema posjetiocima. Zračio je, za naše prilike, neuobičajenom pojavom prepariranog pit bula u laganoj izvedbi “Labuđeg jezera”.

– Dobar dan. Kako vam mogu pomoći? – rekao je njuškajući moj sako i kravatu.
– Dobar dan. Prijavio bih nestanak žene – rekao sam uplašeno, drhtećim glasom, jer imam neobjašnjivu fobiju od policijskih uniformi.
– Čije?
– Moje.
– Kad ste primijetili da je nema?
– Koga?
– Pa vaše žene.
– Ah, nje... Jučer, negdje u vrijeme ručka, oko jedan sat. Onog časa kad mi nije odgovarala na pitanja što ima za objed... Tražio sam je u svakoj sobi našeg stana, ali je nisam pronašao.
– Dobro, dobro. Samo odgovarajte na postavljena pitanja. Ne morate davati opširnije odgovore.

Značiiiii, nestala je prije...
– Prijeeee... – pokušavao sam i ja izračunati.
– Devetnaest sati!! Žao mi je, ne mogu je još staviti u kartoteku nestalih osoba. Službena procedura ide ovako: u prva dvadeset i četiri sata morate prijaviti nestanak psa, mačke ili drugog četveronožnog ljubimca. To vrijeme je presudno u traženju dokaza, pa se nikako ne smije otezati s prijavom. Svaka minuta nam je dragocjena. Od 24 do četrdeset i osam sati za ovim šalterom prijavite ako su vam nestala, ne dao Bog, djeca. Djecu obično i ne tražimo, jer se ne žele vratiti roditeljima, al’ služba je – služba, pa im svejedno pokušavamo ući u trag, razumijete? Supružnike, kao i u prethodnom slučaju, rijetko tražimo i još rjeđe nađemo... ali, da ne duljim, nestanak se može prijaviti tek nakon 48 sati – od trenutka kada je jedan od supružnika primijetio da onoga drugog nema. Svaka zlouporaba se drastično kažnjava, jer nismo mi privatna detektivska agencija, nego ozbiljna državna policija!

– Znači, moram ponovno doći za... dvadeset i devet sati? – rekao sam tužno.
– Upravo tako, gospodine.
– U redu, hvala – rekao sam tužno.

Policijski službenik, vidjevši kako pogrbljeno odmičem ka vratima, pozvao me je natrag.
– Čime se bavite? Što trenutno radite?
– Ništa. Nezaposlen sam.
– Uhhhh, onda ću vam ipak malo izići u susret... olakšati barem ove naše administrativne poslove. Evo vam formulari. Tamo vam je boks, pa kad ih ispunite, ubacite ih u ovu kutiju.
– U redu. Puno hvala.

Kartonska kutija izgledala je poput onih glasačkih kutija u koje ubacujem svake četiri godine listiće za izbore, a na kojima, da se zabavim, nacrtam akt žene ili sportski automobil.

Navratio sam kod Mike na piće.
– Ej, gdje si ti? Što ćeš popiti?
– Kavu, bez šećera – rekao sam mu.
– Crni Roberte, jesi li bolestan? Pa kud kavu tako rano?
– Nestala mi je žena...
– Neka je... vratit će se ona kad vidi da su svi muški isti. Može pivo?
– Može.

Vojo je bejzbolskom palicom tjerao posljednje goste iz svoje birtije.
– Samo si mi ti još trebao! – rekao je dok je jednom pijancu razbijao glavu palicom.
– Žena me je napustila.
– A meni se moja vratila. Što možeš, nema pravde. Dok nekom ne smrkne, drugom ne osvane. Znači, častiš?
– Daj sebi svoje, a meni pivo.
– Može, al gasim svjetla poslije toga. Ti ostani za šankom, jebe mi se, do jutra. Pazi samo da te ne preplaši čistačica, ona dolazi nešto prije sedam.
– Je l’ mlada?
– Studentica.
– Onda se ništa ne brini.

Studentica me je odbila, pravdajući se da ima bolnu menstruaciju.
– Supruga me je zauvijek napustila – stenjao sam otkopčanog šlica, i trčao za njom.
– Nije ni čudo kad imate tako mali pimpek – rekla je zlobno.
– Tek se probudio – želio sam ga opravdati.
– Ništa od seksa. Javite se za sedam dana, pa ćemo vidjeti – rekla je i odgurnula me metlom za šank.

A tamo je stajala otvorena boca vinjaka. Natočio sam si punu čašu.
Vojo je stigao oko podneva. U rukama je nosio punu gajbu piva.
– Još si tu?
- Aha.
– Je l’ ti lijepo?
– Aha.
– Jesi pijan?
– Aha.
– Je l’ ti ona mala, čistačica, dala?
– A-a.
– Znao sam, drolja! A meni se uvijek pravdala da ima bolnu menstruaciju.

Za oko dva sata stajao sam pred vratima Ivane K. Ivana je bila moja ljubavnica, sve dok se nije udala za poštara Josipa K.
– Ti si? – rekla je kad je otvorila vrata.
– Da.
– Izgledaš grozno.
– Žena me je ostavila.
– O, jadniče. Trebam li te žaliti?
– Ne. Je l’ mogu unići unutra?

Malo je razmišljala, a onda je rekla:
– Muž mi se vraća s posla u pet. Znači, u četiri i pol se tornjaj iz stana.
Ušao sam.
– Jesi gladan?
– Malo.
– Hoćeš prvo jesti ili da odemo u spavaću sobu?
– Ajmo prvo u sobu.

Prije povratka u svoj stan navratio sam do Mike na još jedno pivo. Popio sam ipak četiri boce i ostao dužan Miki i Voji cijelu socijalnu pomoć koju ću dobiti tek petnaestog.
Dok sam pijano pokušavao otključati vrata stana, netko ih je širom otvorio. Bila je to neka žena, nalik na moju, ali za nijansu nešto drugačija.
– Opet si se napio ko svinja??!!
Prepoznao sam je po glasu.
– Dragaaaaa! Toliko sam se zabrinuo da sam te po cijelom gradu tražio... A šta ti je to s kosom?
– Vraćajući se od bolesne mame, navratila sam kod frizera.
– Mama ti je bolesna?
– Da, konju! Rekla sam ti to barem sto puta. Slomila je nogu pa sam joj išla skuhati za par dana i malo očistiti stan... Isuse Bože, kako smrdiš???

Ušli smo u stan a ja sam se izvalio preko cijelog kauča.
– Što je? – pitala je nakon što sam mogao jedno sedam puta umrijeti.
– Ništa, umorio sam se tražeći te po Zagrebu... Frizerka te nije dobro ošišala. Mislim, frizura je sjajna, ali previše ti je ostavila šiške, je l’ da?
– Šta ti znaš? To je sad moderno... – rekla je, umalo ne bacivši stolicu na mene.

Na vratima se oglasilo zvono. Žena je potrčala da ih otvori. Na vratima su čekala dva policajca s automatskim naoružanjem i pancirkama na kojima je pisalo “POLICE”.
– Jeste li vi supruga gospodina Roberta Roklicera? – upitao je prvi.
– Da. A vi ste...
– Policija. Gdje ste bili prethodnih četrdeset i osam sati i četrdeset i sedam minuta?
– Kod mame, kod prijateljice na kavi, poslije sam svratila na frizuru... je l’ mi dobro stoji?
– Malo ste šiške previše skratili... – rekao je onaj drugi namještajući joj pramen koji je padao niz čelo.
– Da, to sam i ja rekla svojoj frizerki. Al’ dobro, narast će kosa... He, he, he.
– Trebamo vašeg supruga – strogo je rekao prvi policajac.
– A zašto?
- Počinio je kazneno djelo iz KZ-a, članak 9, stavak 2... Ili, narodski rečeno, zajebavao nas je da ste nestali. Ne gine mu mjesec dana zatvora.
– Gdje?
– U zatvoru!!
– To sam čula, ali u kojemu? – nije se dala smesti moja žena.
– Vjerojatno Remetinec. Tamo odvodimo takve kakav je on. Zajebante i probisvijete!
– Uh, tamo još nisam bila... Hoću li ga moći posjetiti?
– Jednom tjedno.
– Roberteeeee, dođi, policija te treba. Ideš u Remetinec na mjesec dana!!!
A onda se obratila onom policajcu koji joj je popravljao šiške:
– Znate, uvijek se buni kako nigdje ne izlazi iz kuće... Ovaj zatvor, mislim ovaj izlazak, mogao bi mu dobro doći. Je l’ da? Slažete li se sa mnom, gospodine?

27

JAVLJAJU RUSI

Poginuo srpski plaćenik Živković? Četnik sjedio u prvim redovima na Putinovom govoru, regrutirao Srbe za 200 eura

NA MIROGOJU

FOTO Pijanist Emil Vukov ispraćen na posljednji počinak, počast mu odao i premijer Plenković

DIO HRVATSKE POVIJESTI

FOTO Motaj, motaj, dobar! Na livadu blizu Bjelovara istovarili MiG i helikopter Mi-24. Ali imaju dobar razlog

100% reciklabilna

Je li ovakva ambalaža put prema čišćoj budućnosti?

Vrijeme je za promjene

Stakleni stropovi i ljepljivi podovi: kako nevidljive prepreke koče napredak žena

Ovo je pravo koje vam telekomi od jučer ne smiju uskratiti