PRIČA nagradni natječaj

22. priča: Mihaela Gašpar: Čudesan podrum

gaspar-txt.jpg
import
12.10.2007.
u 16:41

Veronika je bila žena visoka čela i čokoladne vijorne kose. Magda pak niska skladna ženica, ne odveć pametna, no uvijek nasmiješena. Obje dobroćudne i prije svega srdačne dok su dočekivale svoje muškarce tokom noći.

Poneki od njih dolazili bi i u ranojutarnjim satima, već kako je kome odgovaralo. Gradskog liječnika primale bi prepune topline poput majke koja na pragu sačekuje dijete. On bi ovlaš poljubio Veroniku a Magdi bi položio glavu na grudi i tako otpočivao i po nekoliko sati. Nutkale bi ga baš poput pravih majki, sitnim čajnim keksima a kasnije bi Veronika otpuhivala mrvičke s njegovih revera, tepajući mu ustima punim sline i štipajući ga za obraz.

Ponekad, razumije se, odlazio bi s jednom od njih ili pak obje u veliki krevet presvučen zlatnom svilom i ostajao do malo prije ponoći i kada bi potrpao krajeve svoje rubače u hlače, stegnuo remen i gurajući gotovo uvijek krivu nogu u krivu cipelu. Na izlazu bi tutno novac u bakreni bokal i izgubio se u kmici.

S jednakom toplinom primale bi i slastičara koji je naročito bio sklon Magdi jer za razliku od ove druge Magda je znala ispeći Sacher-tortu, koju je običavala raditi bar jednom mjesečno. Slastičar, omanji čovječuljak žutih obraza poput jajetova žumanjka, uvijek bi izuvao cipele čim bi prošao prag i petljao još dugo nakon toga po džepovima kaputa te se činilo da tjera nelagodu koje se ni nakon stotinu posjeta nije uspio riješiti. Tad bi Magda poljubila čovječuljka u razdjeljak koji je pak uvijek mirisao na masnoću od pečenja slastica.

Najdraži od svih objema je bio učitelj. Viskok i mršav poput pruta, izoranog lica na kojem su bile zapisane sve muke pubertetskog doba i crvenog okvira iza kojeg su bile vječito pospane oči. Učitelj je toliko toga znao iako je radio u školi s najmanjom dječicom, no njima dvjema se činilo da je njegovo znanje široko poput svoda nad njima. Običavao je sjediti zavaljen u fotelji a njih dvije njemu pod nogama, jer u trenucima dok su iz njegovih ustiju navirale pjesme, nije im se činilo dostojno sjediti tako da im se dotiču ramena.

Kako je bio samac, učitelju se nikuda nije žurilo te bi dolazio gotovo svake noći u prvoj polovici mjeseca koliko bi mu njegova skromna zarada dostajala. One pak uvijek iznova željne opisa gospodskih brkova Vronskog i graje Karamazovih pozivale bi učitelja i nudile mu svoje usluge besplatno, no on je bio ponosan čovjek i radije je navraćao s novčanicama te su obje bivale prikraćene slasnih učiteljevih stihova ili pak pripovijedanja romana.

Isprva ih gradske žene nisu nimalo voljele, i kad bi hodale niz ulicu, podigla bi se graja jednaka onoj uzrujanih vrana. Kako je vrijeme odmicalo supruge su bijes pretočile u naviku i poneka od njih bi se uz naklon glave čak i nasmiješila.

Takvo suzvučje omeo je nestanak gospodina gradskog suca. Isprva je gopođa mislila kako se samo zadržao u naručju dama, no kad ni nakon tri dana i još toliko noći nije došao kući, srdita žena se zaputila put čestog muževljeva utočišta. Razjarenu ženu jedva su uspjele primiriti i to tek nakon što su je provele kroz sobe gdje se žena saginjala pod krevete i zavirivala u ormare ne bi li našla muža sakrivenog ispod jednog od njih. Nakon još nekoliko dana grad je jednostavno zaključio da im je nužno pronaći novog suca jer je ovaj otišao u susret nekom drugom životu.

No uskoro je jednako tajnovito i bez pozdrava nestao i slastičar. Nekima se ponovni nestanak sugrađanina učinio čudnim, no nakon nekoliko dana i sam šef stanice je radije odlazio u ribolov nego odrađivao prekovremene sate u potrazi za nestalim. Magdu i Veroniku nestanak dvojice muškaraca nije omeo u odrađivanju svog zanata koji su ljubile, no bilo im je svakako žao što su ostale bez vjernih mušterija. Nakon nešto više od mjesec dana nestanak samog šefa policijske postaje i nije više toliko pogodio grad i uskoro su se navikli na takvo naglo nestajanje susjeda te bi to spominjali tek uz jutarnji pozdrav. Žene nestalih sve lakše su se mirile sa svojom subinom, a neobični nestanci postajali svakodnevica i o tome se nije pričalo novopridošlima.

Uskoro je u gradu bilo sve manje muškaraca i nakon nekog vremena ostali su samo oni sijedih kosa. Žene su bivale sve tužnijima, no kako su prihvatile svoju neumitnu sudbinu uskoro su se našle u nekom savezništvu i svaka ona koja je u kući još uvijek imala muškarca postala je nepoželjna te su ubrzo i one potajno priželjkivale da i njihov muž tajno nestane.

Veronika i Magda uskoro nisu imale od čega živjeti i njihov posao je postao besmislen u gradu bez muškaraca. Spakirale su svoje svilene postelje, bočice francuskih parfema, šarena stakalca, prozirne negližee i napustile grad. Kuća iz koje su danonoćno dopirali zvukovi kucanja kristalnih čaša pri nazdravljanju i kroz čije su se pragove prelijevali mirisi slatkastih parfema a kroz čija je okna vjetar lelujao prozirne svilene zavjese, ostala je napuštena.

Ulice kojima su odjekivali duboki altovi i čvrsti koraci sad bijahu gotovo njeme. Cijeli grad bio je poput velikog praznog lonca u čijem se dnu samo mogao naslutiti negdašnji ukusan sadržaj koji je vatra tjerala na krčkanje. Samo se u dubokom podrumu bivših mirisnih i putenih vlasnica mogao načuti poneki uzdah pred samu smrt.

Želite prijaviti greške?