Ne mogu više! – povikao je Davor misleći da ga
netko čuje. – Popizdit ću!
Otkuda ovakav revolt, upitat će se čitatelj. Od lijekova za živce koje
Davor uzima već petnaestak godina. Zašto onda ne prestane s
time, pomislit će promućurniji čitatelj. Kada lijekovi samo pojačavaju
Davorove simptome.
Pokušao se nekoliko puta riješiti
lijekova, ali nije išlo. Jedno vrijeme bilo mu je bolje, čak
dobro, a zatim bi se paranoja pojavila u svome manifestnom obliku.
I ovako je, uzimajući lijekove, povremeno prestrašen, ali je
to sve unutar onoga što bi se pametno nazvalo “pod
kontrolom”. I u zahvalu za taj status quo on uzima, i to
redovito, lijekove. No, to bi bilo jednostavno da ti psihofarmaci ne
nose sa sobom izrazite nuspojave.
Evo, hoće krenuti na ljetovanje, apartman ga u mjestu Č. čeka, a on ne
može. I to ne može od Zyprexe. Od te vražje Zyprexe ne može napraviti
nijedan odlučan korak. Očituje se to kao crvuljanje jezika unutar
ustiju, iza čega stoji goli strah. Strah od krize anksioznosti, za
neupućene straha, koji uspijeva kontrolirati tek potpunom
pasivizacijom. I ograničenjima boravišta, kretanja, akcija
koje poduzima. A novoga lijeka nema. Svi ti pametnjakovići psihijatri
govore mu kako učinkovitijega rješenja nema, ali on ipak
uporno traga. Onda kad se “riješi”
Zyprexe, ostaje strah od podloge temeljnoga lijeka Moditena. I tako
ukrug. Što učiniti?
Davor je odlučio početak ove proze pokazati ukućanima. Nije, međutim,
naišao na razumijevanje. Rekli su mu da je to građa za
knjigu psihijatrijske provenijencije, ali nikako književnost.
“Ništa vi ne razumijete”, odlučno je
odvratio. “To su žive patnje, zar ne vidite?”
Ali da se vratimo lijekovima i njihovim nuspojavama. Moditen je već
uspješno kompenzirao, ali preostaje Zyprexa.
S njome se neprestano bori dvadeset i četiri sata. I pomalo shvaća da
ga nikakav lijek ne može udaljiti od onoga što on jest.
Što znači od njegova genoma. Kako bismo definirali ovu
riječ? Najlakše kao biološku izdiferenciranost
vlastite unutarnje strukture. A tu je, ne zna da li nasreću ili ne,
uspio sačuvati gotovo u cijelosti. Kakva je?
Kad se iznutra suoči sa sobom, nailazi na prekozidno organizirani
svijet ili, rekli bismo primjerenije, iznad barijere
smještenu strukturu. I koliko god ga lijekovi usmjeravali u
jednome, za sve istome pravcu, tj. realitetu, on ostaje
stršiti. I što da sada očekuje? Neprestano
pokušava čitati knjige, ali mu to ide sve teže ili nikako.
Svaki dodir s tekstom, tj. svijetom drugoga pisca, rezultira
crvuljanjem jezika, pa, kad savlada tu nuspojavu, ostaje svijet djela
koji mu se redovito čini dosadnim, nezanimljivim. To ga snažno
frustrira, a sve zbog toga što, vjerojatno, ima kriva
očekivanja. Ipak u ovih dugih petnaest godina naučio je, na svojoj
specifičnoj razini, nekako prihvatiti drugoga pisca, uživjeti se u
njegov svijet, pa čak i uživati u estetičkim vrednotama teksta. Tekst
za njega nikako nije tuđina, osim u zadnje vrijeme kad se ova bitka
između njegova genoma i tuđe strukture zaoštrila do
krajnosti.
Ali budući da je ljeto, može ići na more. Sunčanje je isključeno jer je
oštećen ozonski omotač, pa je to sunce neprirodno, ali zato
može plivati. Užitak u morskoj vodi bitno je umanjen lijekovima koji
ga, rekli bismo, friziraju, i onemogućuju autentičan kontakt s
prirodom. Isto je i sa zelenilom, tj. drvećem, i gradskim krajolicima.
Sjećanje na vlastite tegobe prouzročilo je u Davora još jače
nuspojave, i to od Moditena koji je, činilo mu se, već kompenzirao.
Stoga uzima jedan plavi lijek što mu je ordiniran po
potrebi, a naziv mu je Xanax. To je bitno umanjilo nuspojave temeljnih
lijekova i stvorilo iluziju da postoji izlaz. No, kako je život,
posebice duševni život pojedinca, nepredvidljiv, to Davor ne
vidi spas. Cijela mu okolina daje nagonske signale da je
spašen, ali, kao i mnogo puta dosad, ljudi se varaju
procjenjujući snagu njegova organizma. A on je nerazrušiv.
Ipak, postavlja si pitanje bi li bez lijekova kojima raspolaže
završio pomračena uma ili bi pak organizam sam
našao svoj spas. Ova druga varijanta čini mu se izglednijom,
pa ipak, neće je iskušati. Pa i ti vražji liječnici, iako
opsjenari ljudskih duša, nešto znaju.
Ako ništa drugo, kemijske procese u mozgovima svojih
pacijenata. No, liječnik koji ga je godinama
“liječio” rekao mu je, pred svoju smrt, da je samo
deset posto mozga istraženo. I što sada misliti?
Ništa! Baš ništa! Bolje ne misliti,
jer će ga to otjerali u ludilo, nego prihvatiti Zyprexu i ostale
nuspojave kao svoju sudbinu. Ta, on je ipak iznad, iznad standarda, pa
može predahnuti znajući kakve užase žive ljudi iz njegove okoline.
2.
I tako Davor je sebe prihvatio kao sretnog, a ne kao Sizifa. Pogotovu
ne nakon jutra kada se svjež od dobro prospavane noći probudio i
zatekao u dnevnoj sobi jutarnje novine. Ovoga puta susret s tekstom bio
je više nego plodotvoran, i on je s lakoćom pročitao novine.
Zatim se zaputio u centar grada. Osjećao se sigurnim na svojim nogama.
Jezik mu nije crvuljao. Pregledao je nove knjige u knjižari, kojih nije
bilo puno, i potom se uputio na izložbu. Susret s gomilom
mediokritetskih uradaka ohrabrio ga je. Vraća mu se osjećaj,
što ga vodi u svojevrsnu epifaniju. Pogledao je niz
stubište muzeja i zamislio se nad sudbinom Polanskijevih
likova. Kakav je tek njih užas morao proganjati kada su se ubijali ili
gušili u prostoru. Spram toga su mu se i njegove patnje
učinile zanemarivima. Davore, ti živiš! uskliknuo je u sebi.
Veselje s kojim se zaputio kući ne bi ni on ni ja, vaš
pripovjedač, uspjeli opisati. Pa ćemo tu završiti.
40. priča: Sanjin Ivandić: Zyprexa i ostale nuspojave
