Često smo na prošlost skloni nostalgično i pretjerano gledati naočalama blještavijima od onih Eltona Johna, ali ove nedavne obljetnice HRT-a i okupljanje starih gardi iz tzv. "zlatnih vremena" televizije pokazali su da za to nekada ipak postoji i objektivan razlog. Helga Vlahović, Oliver Mlakar, Jasmina Nikić, Ljubo Jelčić, Ksenija Urličić, Vesna Spinčić-Prelog i drugi njihovi kolege naprosto su u jednom trenutku potrpani u našim vizurama u ladice "zlatne" televizijske povijesti, a da nitko od urednika s HRT-a, pa niti nas koji o TV-u pišemo, nije uočio da oni mogu dati štošta više od toga da budu nekakvi šefovi odjela za jezik, dikciju, izučavanje kadrova...
Ovo nije samo prazno prigodničarsko isticanje ljudi koji će, dok ovo čitate, sasvim sigurno ispasti iz svih kadrovskih kanona i kombinacija nego pokušaj da se realnije sagledaju njihovi doprinosi kući koja je slavila 50 godina svoje televizije i 80 godina radija.
Jeste li čuli kako radiofonične glasove i kakvu dikciju oni imaju, suptilnost u izražavanju koje ćemo prelako opisati kao staromodnost, kada su Pišek, Tušek i Sopek (njih tri spominjem samo kao već prihvaćenu sintagmu za cijeli niz novokomponiranih TV voditeljica) naša moderna televizijska svakodnevica.
Slaveći obljetnicu HTV je radio program o samima sebi, što je njihova praksa i kada nisu u pitanju samo obljetnice. No, samo su se u redakciji stranog programa (poznatijoj kao "odabrao Đelo Hadžiselimović") usudili pozvati da o njima pričaju jedino televizijski kritičari jer su mnogi među nama upravo zbog Montyja Pythona, Seinfelda, Mućki, Prijatelja i drugih serijala postajali to što jesmo i na njima smo brusili svoje kriterije. Pa gospodo televizijski djelatnici, učini li vam se nekada da smo preoštri prema vama žalite se Đeli!
Ostali su uglavnom hvalili sami sebe, što ajde, s obzirom na povod, nije bilo toliko degutantno kao zaokret u Sanaderovu prigodničarskom govoru o slavljeniku u odnosu na ono kako se o njemu u Saboru govorilo prije jedva kojih pola godine. A sportska redakcija, kao sportska. U pompozno nazvanom specijalu "50 godina strasti" oni čak nisu ni govorili o svojim uspjesima, dostignućima i postignućima iz sportskog novinarstva jer takvih nema puno, već su se samo šlepali uz uspjehe naših najslavnijih sportaša.
Ništa nova, ništa nova, "zapiva" bi Oliver, kao redakcija uvijek su imali dovoljno novca, potpore, showmanskih ambicija i prepotencije da prate sportaše po svim zabitima ovoga svijeta, često uz puno bolje materijalne uvjete i komfor. Zahvaljujući tome postajali su zvijezde skoro ravne Janici, Parlovu, Ljubeku, Ivaniševiću, dok su šampione iz manje atraktivnih sportova redovito ostavljali da im pušu u (njihova slavnija) leđa.
No, možda je i to bolje od totalno rezigniranih šefova filmske redakcije, koja je nekada ugošćivala Orsona Wellesa, Catherine Deneuve, Truffauta i Chabrola, ali zahvaljujući socijalnim i profesionalnim autizmima pojedinaca u posljednjih dvadeset godina nismo imali nikakav značajniji način uvođenja filmskoga svijeta u naš TV program (s iznimkom nikada dostojno verificiranima ekskluzivnih javljanja fenemenalnog Andrewa Sarrisa u emisijama Darka Zubčevića). U ovom trenutku nemamo čak nikakvu, a kamoli pristojnu filmsku emisiju. Lako je tako biti 50 godina s nama...
