I sjedim tako u autu, oni šupci Slovenci vratili me jer nemam zimske gume, slušam punicu kako mi kvoca zbog nemara i gledam tupo kroz prozor. Kad ono, preko puta, učini mi se Sanader. Jebiga, mislim si, kaj bi on sad ovdje čekao u bubi, ima pametnijeg posla u Saboru, a osim toga, do kud bi svijet stigao da se i Sanader gužva u kolonama na grani. A ono, dođem doma, uključim internet i vidim da sam prisustvovao povijesnom trenutku.
Ono je bio Sanader, možeš zamislit – Gajba je oduševljeno vikao u slušalicu. O Sanaderu, HDZ-u i toj opskurnoj kvazidomoljubnoj bratiji uopće mi se nije razgovaralo. Prisjetio sam se kako sam ovim mojim teletabisima prije par mjeseci tumačio da Hrvatska demokratska zajednica djeluje i postoji isključivo kao samoupravna interesna zajednica i zbog toga sam bio dosta ponosan na sebe. Dobro, pomalo ponosan i na HDZ jer, bez obzira koliko se to može činiti besmislenim, ali ti ljudi do samoga kraja ostaju dosljedni sami sebi.
– Jel znaš što je meni zanimljivo? – pitao me svojedobno Žnora i odmah nastavio: – To što svi koji završe u Remetincu odmah propjevaju. Nema tu obzira, lojalnosti, osnovnog ljudskog srama.
Meni je stvar bila jasna. Sve je u psihopatologiji. HDZ nikada nisu povezivali ideologija, lojalnost, nego isključivo interesi. Ali i interesi su ih čvrsto vezali samo u trenucima dok su mogli aktivno odlučivati i sudjelovati u redistribuciji moći, prije svega one financijske, kojoj je politička pozicija služila tek kao pretpostavka za naplatu. Kada se stvar počela urušavati nije više bilo nikakvog razloga da se drže zajedno. Tim više što su se i u vremenu kada su si bili najbolji mrzili do iznemoglosti, ali su tada imali razloga smješkati se jedni drugima. Sanader je u svojoj egzekutivi otišao i korak dalje, jer vlast nije koristio da bi oko sebe stvarao i okupljao prijatelje ili stručnjake, nego je isključivo proizvodio podanike.
Formirao je vladu od provincijskih gradonačelnika kojima je već sama činjenica da sjede u Banskim dvorima bila prevelika fascinacija da ne bi pristajali poslušno ispunjavati zadatke onoga tko ih je doslovno posjeo u ministarske i direktorske fotelje. I već tada su znali da će, ako padnu, reći sve što znaju ili što misle da znaju. Pozicija, funkcija, naredba i viši autoritet u tom su društvu oduvijek bili iznad bilo kakvih moralnih skrupula. Ali čim su nanjušili slabost i osjetili da bič preuzima novi gospodar, odmah su se spremno podali novoj samovolji, nudeći nesebično svoje maestralno uvježbane sposobnosti rektalnog ajnšprica. Istodobno su Sanaderu zdušno pregrizli grkljan, zaboravljajući da će se to i njima, lokalnim gospodarima, dogoditi na isti način kada potčinjeni osjete prvi znak njihova pada. Ma služili bi svi oni vjerno i Milanoviću da on preuzme HDZ. I zato mislim da to ne može biti politički obračun, jer jednostavno nisu ni imali političke ideje, nikada se i nisu bavili politikom. Riječ je bila isključivo o poslu.
– Ti misliš da se sad i u HDZ-u boje? – rekao je Gajba.
– Mislim da su prestravljeni. Svi oni znaju da pjesma u Uskoku neće tako lako prestati. Jer kaj. Ako ih Ivo zlonamjerno i lažno natovari, kaj ćemo morati hapsiti J. Kosor, Jarnjaka, Šeksa, Kalmetu, Vukelića...
– Onda je bolje da ja još neke pričekam na Bregani, ha – smijao se Gajba. – Da, samo ćeš zbog moguće količine pravosudnih bjegunaca morati paziti na autobuse.
