Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče Vrh dalekih brda kao vatra plane, Ispod crnog Huma gdje Neretva teče; Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole, Gdje se moja braća za rod Bogu mole; Tamo gdje sam snivô one zlatne snove, Tamo moja duša plačući me zove. Ondje nek’ me jednom i u grob sahrane”.
Ovako je 1902. godine u “podnožju hladnog vječnoga Monblana” pisao veliki Aleksa Šantić. Gotovo 100 godina poslije u gradu koji je u svojim pjesmama zazivao, Aleksa postaje problem. Ne samo on nego i njegova braća koja za rod Bogu mole. Kolosalni pjesnik, koji je pjevao o krstu, križu i polumjesecu, u dnevnim uskogrudnim političkim diskursima, postao je pjesnik jedne nacije, zbog koje će jedan činovnik Gradske uprave Mostar, organizatorima Šantićevih večeri poezije odbrusiti “dosta mi je vašeg srbovanja”.
I da u pitanju nije veliki Šantić, ovakav istup boli. Boli razumnog Hrvata, Bošnjaka, koji će sutra u B. Luci tražiti proslavu dana fra Ivana Franje Jukića, ili u Mostaru Osmana Đikića. “Jer volim knjigu, knjiga uči da prihvata bratac brata”.
Lijek za dusu