Sarajlija Aleksandar Hemon u Zagrebu je predstavio roman “Projekat Lazarus”. Živi u Chicagu, piše na engleskom, miljenik je kritike.
Kako ste došli do lika anarhista
Lazarusa ubijenog prije sto godina u kući šefa policije u
Chicagu?
– Netko mi je dostavio knjigu “Slučajni anarhist” o slučaju Lazarusa
Averbucha. U knjizi su bile i Averbuchove fotografije. Jedna je na
naslovnoj stranici VBZ-ova izdanja i na njoj mrtvi Averbuch sjedi na
stolici, a iznad njega stoji policijski kapetan.
Tko je imao perverznu zamisao snimiti mrtvog čovjeka kako sjedi?
– Očito su pod pokroviteljstvom vlasti pokazivali mrtvog imigranta, tj.
anarhista. Fotografiju su objavile dnevne novine. Proučavao sam arhiv
Chicaga. Ima malo fotografija mrtvih ljudi. Sve koje sam našao
fotografije su žrtava iz mrtvačnice, snimljene iz profila s nekim
poštovanjem. Okrutnost fotografija s Lazarusom fascinira me.
U romanu je i lik fotografa Rore iz Bosne?
– On nije stvaran. Cijela priča je fikcija u velikoj mjeri. Moj
prijatelj fotograf Velibor Božović išao je sa mnom na put po Europi.
Napravio je 1200 fotografija, koje sam htio uključiti u roman. Išli smo
pisati scenarij romana, razmišljali što bi Rora napravio u nekom
trenutku. Božović se pravio da je Rora, no kako nije sličan
senzibilitet, jer malo priča i nije bio u gangsterskoj jedinici u ratu,
to nije uspjelo.
Je li činjenica da je Lazarus Židov prednost ili nedostatak?
– To nije relevantno. Važno je da je imigrant izložen predrasudama. U
to doba u SAD je postojala razlika između siromašnih istočnoeuropskih
Židova i asmiliranih njemačkih Židova. U Chicagu su njemački imigranti
već imali ugledne pozicije. Imigranti iz istočne i južne Europe u SAD
su donijeli ideologiju siromaštva i diskriminacije. Svaka je etnička
grupa imala kompletan raspon političkih pozicija. Židovi, Talijani,
Rusi... imali su anarhističku, socijalističku, socijaldemokratsku i
religioznu frakciju.
Prema kojoj osjećate simpatije?
– Ja sam anarhist, iako imam malo revolucionarnih poriva. Ne nalazim
opravdanje za ubijanje ljudi radi bolje budućnosti. No, ne vjerujem
autoritetima, vlasti, državama, uniformama.
Neki su kritičari knjigu doživjeli kao zabavnu?
– Važno mi je da knjiga bude i smiješna i tragična. To je bosanski i
istočnoeuropski mentalitet. Nabokov je rekao o Čehovu da piše tužne
knjige za ljude sa smislom za humor. Za moje knjige moglo bi se reći da
samo ljudi koji su upoznali tugu mogu u njima naći nešto smiješno. U
čitatelju treba postojati kritična masa tuge da bi shvatio viceve iz
knjige.
Jeste li bili u užem krugu za Pulitzera?
– To su špekulacije zbog pozitivnih kritika.
Je li knjiga čedo McArthurove stipendije od pola milijuna dolara?
– Da. To je stipendija koja traje pet godina: na godinu dobivate
100.000 dolara. Nakon poreza ostaje vam plaća inžinjera softvera koji
je tek počeo raditi.
U kolumnama ste kritizirali Busha. Niste imali problema?
– Sve je to on zaslužio. Državljanstvo SAD-a dobio sam u jesen 2000, u
periodu između kraja glasanja i davanja predsjedništva Bushu. Problema
nisam imao. Možda imam dosje, no ima ga svaki pošteni čovjek. Amerika
nema razloga bojati se pisaca. Mehanizam vlasti je toliko jak, da to
što netko piše ili priča nema veze.
Da bi bili popularni, pisci su DJ-evi, plešu, pjevaju. Što biste
Vi radili?
– Bio bih nogometaš. No, u svemu što sam u životu radio osim pisanja
bio sam mediokritet.
Je li Vaš roman ekumenski? Glavni lik je Židov koji nosi ime
Lazara, za kojim je Gospodin suze lio?
– Nije ekumenski, jer nisam religiozan. Više je to roman o ljudima koji
imaju kompliciran identitet u svakom pogledu, ne samo etničkom. Ljudi
imaju mnogobrojne aspekte osobnosti. Kad bi mene netko pitao u noći što
sam, rekao bih pisac, jer ta riječ obuhvaća sve aspekte.
