Termin je nastao prijevodom engleskog izraza fuel cell, i to je nešto s čim eksperimentiraju svi proizvođači vozila. Već je prije 160 godina William Grove demonstrirao postupak dobivanja električne energije reakcijom vodika i kisika.
Otkriće britanskog znanstvenika značilo je začetak onog što se danas zove goriva ćelija, odnosno baterije u kojoj se vodik spaja s kisikom tvoreći vodu i oslobađajući električnu energiju. Iako ti plinovi burno reagiraju, eksplozija se neće dogoditi jer ih dijeli polupropusna membrana pa je reakcija kontrolirana. Spajanjem napona na različitim stranicama membrane stvara se strujni krug. Struja pokreće elektromotor i imamo kretanje. Jedini je nusproizvod čista voda i na prvi pogled čini se da smo riješili sve probleme. Baš i nismo jer je glavna prednost te metode njezin i najveći nedostatak: vodik!
Vodik je moguće dobiti na dva načina, elektrolizom vode, za što trebamo struju, koju smo dobili iz neke elektrane, a sve one osim hidroelektrana onečišćuju okoliš. Zbog velike količine struje postupak je skup. Rješenje je jeftin i čist način dobivanja struje koji bi se mogao ostvariti hladnom fuzijom, koja je još u povojima. Vodik se može dobiti kemijski od ugljikovodika, no, troškovi dobivanja ugljikovodika su veliki, a rezerve pri kraju. Ako i uspijemo nekako dobiti vodik, ostaju problemi sa skladištenjem jer je vodik eksplozivan, a za jednaku količinu energije treba ga više nego benzina.