Uoči prvog festivala ZGrappa prošle godine teško se moglo znati koliko zapravo publici vrijedi festival destilata, odnosno hoće li biti tolikog interesa da se on opravda. I da se, dakako, organizira drugi. Festival je prošao dobro, no ne bez napora, o drugom se festivalu razmišljalo, no organizator Marin Levaj presjekao je, skupio snage i krenuo ipak i u drugi. Lokacija je promijenjena, odabran je Peti kupe, blizu gradu iako ograničene veličine, a pokazalo se da je organiziranje još jedne Zgrappe bila najbolja moguća odluka.
Već u petak pokazalo se ponajprije da je Zagreb u deficitu dvorana manjeg kapaciteta koje bi mogle primiti publiku za ovakve događaje.
- Ovo okupljanje bilo je sve samo ne mjesto za nepromišljeno ispijanje čašica – dvorana je bila krcata ljubiteljima koji su postavljali prava, stručna pitanja i s poštovanjem pristupali svakoj kapljici. Rakija više nije piće koje se pije s predrasudama. Ona je naš ambasador, svakako hrvatski brend koji koji bez ikakve sumnje u samo dvije godine festivala sada stoji rame uz rame s najboljim svjetskim destilatima, rekao je Marin Levaj.
Broj je posjetitelja bio iznimno velik, oko 40, a isto se ponovilo i u subotu, na za većinu neradni dan. Pokazalo se da se vraćamo tradiciji koja je itekako i naša, što je prva i najvažnija činjenica. Rakija doista jest piće koje se pravi na širokom području srednje i jugoistočne Evrope i mi po tome nismo nikakva iznimka. Posljednjih godina dobili smo i neke doista iznimne destilerije koje su nagrađivane i na uglednim i prestižnim natjecanjima vani, nikada ova scena nije bila življa! Svakako joj je doprinio i val rasta popularnosti ginova koji je stigao odmah nakon craft piva da bi sada domaći tradicijski destilati zauzeli vodeće mjesto.
Destilerija Šimić iz Požege ima sada već nekoliko nagrada IWSC-a pa potvrđuju taj obnovljeni povijesni trend, uživali smo u novoj šarži njihove viljamovke, podsjetili se na ostale njihove uspješnice poput Kajsijevače, konačno smo se upoznali i s Jednom iz Nemetina pored Osijeka, starim znancima iz Vertiga gdje doznajemo da je za jednu bocu viljamovke potrebno 10 kg kruške, čisto da se zna kako nije lako dobiti zaista dobru kruškovu rakiju, istarska Aura postala je, rekli bismo, i nacionalni brend... imali smo cijeli niz proizvođača koji su doista imali što pokazati. Ali, ova je ZGrappa, i više nego prva, pokazala kako rakija može biti i luksuzno piće. I ovaj se puta pojavio veliki broj destilerija iz Srbije, negdje 20, od kojih su neki pokazali upravo takav pristup, poput, recimo, Prune ili Šurlana. O kvaliteti rakija iz susjedstva ne treba previše pisati, usudili bismo se reći da postuno hvatamo korak, ali ne možemo poreći da je Uteha naša destilerije Pod mirnim krovovima iz Prokuplja zaslužila titulu najbolje.
Upravo možda i zbog pristupa, često i nevjerojatno intrigantnog, kao što je pakiranje u obliku trezora, pokazali su da se za rakiju može postići imidž luksuznog pića, bez ikakv dvojbe. Kada smo pomislili da smo od ginova sve probali, ili barem sve što treba, na ovoj se ZGrappi pojavio Arete Puro. Riječ je o jednom od onih ginova koje je doista šteta miješati čak i s najkvalitetnijim tonicima, takve su arome, kao da su more pomiješali s lokalnim travama i raslinjem i prelili u bocu, doista. Također, pakiranje je vrlo intrigantno, ovo je piće za najskuplje lokale gdje ipak postoje i oni koji će ovo znati cijeniti. Kada smo kod pakiranja, zasluženo je nagrada otišla Rakhiinoj Cannelli, najbolji liker je Fructusov Incanto od višnje, drugi puta zaredom. Sve ovo su nagrade publike s kojima je teško ne složiti se. Vrutak je, prirodno, imao najveći izložbeni prostor, ali su omogućili publici i da se pobliže upoznaju s armagnacima i calvadosima, ali je upravo nevjerojtno bilo iskustvo japanskih ginova i whiskyja brenda Ikigai.