Hej ljudi, vidite ih, idu najbolje “pile” svih vremena! – uzviknuo je jedan prolaznik kad su se na cesti pojavili Miro Marčetić, Rafaela Marinić i Mario Kovačić u svojim originalnim – bubama. Najbolje pile, male zvijeri, svojedobno najprodavaniji auto svih vremena, ikona automobilskog svijeta prošlog stoljeća, malen, pouzdan, ekonomičan... teško je nabrojiti sve epitete kojima se tepa kultnim bubama pa iako se originalna verzija prestala proizvoditi prije 15 godina, a Volkswagen je sada najavio da sljedeće godine obustavlja i proizvodnju nove verzije, ovaj legendarni automobil i dalje ima poklonike diljem svijeta.
– To što se bube više ne proizvode, ne znači da i dalje nisu najbolji auti. Osim toga, to nije samo vozilo, to je ikona i tko se jednom zaljubi u bubu, taj će je voziti cijeli život – kažu Miro Marčetić, Rafaela Marinić i Mario Kovačić, članovi VW Buba kluba Zagreb. On broji stotinjak članova, entuzijasta i zaljubljenika u Volkswagenovu legendu, a zajedničko im je da svi oni u garažama čuvaju jednu, dvije, tri pa i više buba. No, nisu one samo ukras, nego još uvijek dobro vladaju i cestama.
– Svi nas prvo pitaju je li skupo održavanje oldtimera. Većina nas ima, naime, uz bubu i još neki automobil za svakodnevne potrebe, a buba je hobi. No odgovor je da ne treba puno novca i vremena, samo ljubavi, truda i strpljenja. Pa zar mislite da bi taj auto bio toliko popularan da se često kvario i da nije bio kvalitetan. Pa taj može proći više od sto tisuća kilometara da u motor i ne moraš pogledati, a čak i ako se nešto pokvari, sve možeš srediti sam – objašnjavaju “buba zaljubljenici“ zašto je ovaj mališan pokorio svijet.
To je automobil s dušom
A sve je krenulo ne baš slavno budući da su sami počeci bube usko vezani uz Adolfa Hitlera i nacističku Njemačku. Hitler je, naime, svoj prvi govor kao kancelar i Führer održao na otvaranju berlinske automobilske izložbe 1933. godine. Tada je narodu obećao da će si uskoro svaka prosječna radnička obitelj u Njemačkoj moći priuštiti automobil koji će petero ljudi bez problema prevesti na bilo koju udaljenost i to brzinom od 100 kilometara na sat. Rekao je i kako vozilo neće koštati više od 1000 tadašnjih reichsmaraka što je odgovaralo cifri koju je radnik mogao bez problema uštedjeti za četiri godine.
Nakon ove Hitlerove naredbe, prototip iz kojeg je kasnije uz manje modifikacije nastala buba izradio je inženjer austrijskog podrijetla Ferdinand Porsche, kasniji osnivač istoimene kompanije. Iako je zbog zahtjeva za niskom cijenom u početku bilo problema s realizacijom, krajem 1938. godine počelo se s proizvodnjom Volkswagena, što u doslovnom prijevodu s njemačkog znači “narodno vozilo“. Za potrebe proizvodnje izgrađena je i enormno skupa tvornica u gradu Wolfsburgu gdje je i danas sjedište Volkswagena, a prva se buba na tržištu pojavila 1939. kada je gotovo 350 tisuća Nijemaca kupilo automobil putem organizirane štednje pod sloganom “Uštedi 5 maraka tjedno kako bi se vozio u vlastitom automobilu“.
No svoju bubu na kraju nitko nije dočekao zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, ali i financijskog sloma u proizvodnji zbog malverzacija i korupcije nacističkog režima. Poslije je cijeli projekt ocijenjen više kao propagandi trik, a tvornica u Wolfsburgu je na kraju služila za proizvodnju vojnih vozila. Iako se nakon rata, kada su tvornicu preuzeli Britanci i Amerikanci, činilo da se buba više nikada neće proizvoditi, britanski časnik Ivan Hirst prepoznao je njezin potencijal te je odlučio inicirati drugi pokušaj probijanja bube na tržište. I puno uspješniji, kako se kasnije ispostavilo. Počelo se s 1000 vozila mjesečno, a već se godinu dana poslije krenulo s izvozom i to prvo u Nizozemsku. Brojke su iz dana u dan rasle, a 1955. godine je s trake izašlo i milijunto vozilo.
– Ja sam prije vozio spačeka i Zastavu, ali kada sam sjeo u bubu, jednostavno sam se oduševio. To je bila ljubav na prvi pogled koja još uvijek traje – govori 69-godišnji Miro Marčetić koji bubu vozi već 30 godina, a u tom je razdoblju promijenio dva modela. Ova koju trenutačno ima je ‘66. godište, a hvali se kako je jedna od rijetkih u Hrvatskoj, pa i u svijetu na kojoj je baš sve original, pa čak i felge.
– I dalje vozi kao velika, ali samo kad je vani lijepo vrijeme, po zimi je u garaži – ističe ponosno vlasnik te dodaje kako se nekada nije tako štedjelo bube. Išlo se njima i na stotine kilometara duga putovanja, a rijetko kad je iznevjerila na cesti. Buba je imala za to vrijeme naprednu tehnologiju u klasi malih automobila i veoma je brzo postala puno popularnija od konkurenata na tržištu, poput Renaulta 4CV, Citroëna 2CV ili Morris Minora. Mogla je ići i 115 kilometara na sat.
– Kad netko danas vidi ovaj gepek, ne može zamisliti da je tu stalo išta osim možda ženske torbice, no onda je u bubi cijela obitelj bez problema putovala na more. Svaki se centimetar prostora iskoristio – prepričava Miro Marčetić te dodaje kako je buba i za današnje pojmove izrazito udoban automobil, no teško ga je voziti.
– Naravno da su moderna vozila bolja, ali buba je ipak draža. No ne bi je današnji vozači mogli voziti bez vježbe – ističe Marčetić te objašnjava kako je volan teško okrenuti jer nema servo, a i kočenje se ne može “dozirati“.
– Samo stisneš kočnicu do kraja, pa kad stane, stane. Inače se buba ne kvari, kočnice su jedino na što treba paziti jer se dosta troše – govori. Dio starijih buba nema ni klasične žmigavce, već dvije svjetleće kukice “iskoče“ s bočnih strana automobila kada treba signalizirati skretanje.
– Zagrepčani su to zvali “vinkler” na lijevo i na desno – nastavlja vlasnik oldtimera koji ne zna kolika je točno kilometraža njegova ljubimca. Buba, naime, nije imala brojač poput današnjeg, nego se on nakon sto tisuća kilometara vratio na nulu. Poprilično je bizaran i način kontrole brzine jer standardnog pokazivača jednostavno nema. Umjesto toga, svaki put kada se treba provjeriti stanje u rezervoaru treba podignuti haubu i gurnuti u njega drveno ravnalo. Sistem je zapravo preteča današnjeg provjeravanja ulja. U početku se nije baš mogla birati ni boja, većina automobila bila je krem ili bijela.
No i s takvim je karakteristikama buba bila auto za koji se kaže kako je 50-ih godina prošlog stoljeća motorizirao Europu. Ipak, trebalo mu je neko vrijeme da “pokori“ i Ameriku koja je bila tradicionalno skeptična prema europskim automobilima. Buba je za njihove pojmove bila tek premalen i nepraktičan auto, no s vremenom se sve više probijao. Tako je 1955. Volkswagen s 28.097 komada bio najprodavaniji uvozni automobil, a dodatni vjetar u leđa bubi su 60-ih dali hipiji čiji je zaštitni znak postala, uz poznati Volkswagenov kombi.
Buba je tada poprimila kultni status, u jednom se trenutku čak više kupovala u SAD-u, nego u Njemačkoj. Dana 17. veljače 1972. godine, kada je proizvedena 15,007.034. buba, ovaj je legendarni automobil službeno ušao u povijest kao najprodavaniji svih vremena. Volkswagen je tako preuzeo rekord od Fordova Modela T, a buba još i danas drži taj rekord kao najprodavaniji automobil istog dizajna s ukupno 21,529.464 proizvedenih primjeraka. Bube su se radile u 15 tvornica diljem svijeta, a jedna je bila i u Jugoslaviji, točnije u Sarajevu gdje se buba sklapala od 1972. do 1976. godine. U to je vrijeme Volkswagen bio izrazito popularan i u Hrvatskoj, bilo je to vrijeme kada su mnogi gastarbajteri radili u Njemačkoj te se u domovinu vraćali upravo s – bubama.
Svi je žele kupiti
– Ja pamtim da su u djetinjstvu svi oko mene vozili bube, cijela moja generacija odrasla je u bubama i meni je to još kao djevojčici bio najljepši auto koji postoji i sanjala sam da ću ga jednog dana voziti. I nisam se predomislila te sam s 19 godina, odmah nakon što sam položila vozački kupila svoju prvu bubu – prepričava 39-godišnja Rafaela Marinić kojoj je buba bila prvi, ali je ostala i jedini automobil. U zadnjih je 20 godina promijenila dva modela, prvo je vozila onaj iz 1975., da bi onda kupila deset godina stariji.
– To je auto koji ima dušu, mnogo smo toga prošli zajedno i imamo puno anegdota iza sebe. Prije smo išli po “špeceraj” preko granice pa nismo smjeli puno toga kupiti i prenijeti u Hrvatsku pa je uvijek bilo problematično prijeći granicu. I tako se jednom na mojoj bubi točno na granici zaglavio gepek i nitko ga nije mogao otvoriti, ni ja, ni carinici. Na kraju su nas pustili bez pregleda, a kad sam došla kući otvorila sam ga bez problema. Znala je buba što na granici treba – kroz smijeh prepričava Rafaela Marinić koja je čak nosi i majice s “likom“ bube. Njezinu bubu ne smije voziti nitko osim nje, a i sama je uređuje, a iznutra je cijela zanimljive tirkizne boje.
– Ljudima se jako sviđa kako je uređena, pa je iznajmljujem i za svadbe. Ali samo ako ja vozim! – kaže Rafalea koja bubu vozi doslovno više od pola života, a tako planira i dalje.
Baš zbog entuzijasta, buba se dobro prodavala i tijekom 70-ih iako je tada već počela gubiti trku s novim modelima, a početak kraja njezine proizvodnje je bio dolazak novog Volkswagenova modela 1974. godine – golfa. U Wolfsburgu se zadnja originalna buba proizvela 1978., a još se do 1980. u Osnabrücku proizvodio kabriolet. Onda su se bube proizvodile u Brazilu i Meksiku, a posljednja datira iz 30. srpnja 2003. godine. Proizvedena je u meksičkoj Puebli te je odmah odvezena u Volkswagenov muzej u Wolfsburgu i to u pratnji mariachija.
No buba nikad nije prestala biti ikona, a ostavila je i trag u pop-kulturi. Tako je filmoljupcima poznat lik “Herbieja“, bube koja je bila glavni lik istoimene Disneyeve serije filmova.
– Svaki ljubitelj bube voli i Herbieja, ja sam sa svojom putovao sve do Beča na premijeru tog filma, pozvali su više od 2000 vlasnika buba na veliku kinoprojekciju na otvorenom, bilo je spektakularno – prepričava pak Miro Marčetić. Ljubitelji buba često idu zajedno na susrete i druže se diljem Europe, a iz šale kažu kako su podijeljeni u “dva tabora“. Jedni su takozvani “puristi“ koji smatraju da je buba bolja što je originalnija, a drugi su oni koji uživaju u prerađivanju automobila. Među njima je 38-godišnji Mario Kovačić čija je buba čak 22 godine starija od njega, no izgleda itekako moderno.
– Ja sam svoju bubu spasio sa smeća 2011. godine. Danas ih ima još jako malo u dobrom stanju jer su to auti koji se jako trošili. Stoga sam svoju bubu sasvim sredio i onda sam je odlučio “spustiti“, što znači da joj je sasvim preuređen ovjes te je puno niža od standardne – objašnjava električar kojemu je uređivanja automobila hobi. Iako se njegova buba, kada se vozi malo nadigne uz pomoć zraka, odnosno sustava hidraulike i dalje praktički struže po podu pa ga ljudi često u čudu zaustavljaju i pitaju kako prelazi preko ležećih policajaca.
– Pa nekad malo zastruže, to je istina, ali valjda s razlogom plaćamo amortizaciju cesta – kroza smijeh ističe ovaj ljubitelj prerada.
No bez obzira na to bili puristi ili prerađivači, ljubitelji starih buba slažu se u jednom – nova buba nikad nije dosegla zvjezdani status stare. Volkswagen je, naime, 1997. počeo s proizvodnjom nove bube, no zapravo je bila riječ o potpuno novom automobilu zasnovanom na Golfu IV, koji je samo imao retro izgled te je nalikovao bubi. Zapravo je to bio dizajnerski i poprilično skup automobil čija je ideja bila sasvim drukčija od originalne, pa tako nikada nije u potpunosti osvojio srca ljubitelja buba. Zbog smanjene prodaje, ali i orijentiranja na proizvodnju električnih automobila, Volkswagen je najavio kako je došao kraj proizvodnji legendarne bube.
No danas ni one najstarije bube nisu više jeftini automobili jer gdje god se pojave, jednostavno oduševljavaju prolaznike pa njihovi vlasnici stalno dobivaju ponude.
– Svako malo kada je ostavim na parkiralištu, nađem na njoj papirić s cifrom i brojem telefona. Nudili su i do 10 tisuća eura, ali ja je ne bih nikada prodao – govori Miro Marčetić te dodaje kako ga često pitaju voli li više svoju bubu ili suprugu. Na to on uvijek ima spreman odgovor: – Ona je meni najdraža na svijetu!
Pogledajte video o tome koliko vrijede vozačke dozvole i kada ih trebate zamijeniti:
Rekao je i kako vozilo neće koštati više od 1000 tadašnjih reichsmaraka što je odgovaralo cifri koju je radnik mogao bez problema uštedjeti za četiri godine.svaka mu čast!