Za nas kontinentalce, malo toga predstavlja gušt kao kava na moru. Bez obzira gdje se nalazili, što su dani kraći, nostalgija za šumom mora postaje sve jača. A početak 11. mjeseca je otprilike maksimum do kojeg je moja gospođa uspjela izdržati dok nije počela nagovarati da odemo na izlet, onako usput do Šibenika… Probao sam se izvući na vrijeme i umor, ali svi znamo da je bitka unaprijed izgubljena pa smo se u subotu ustali malo ranije kako bi popili kavu u Krešimirovom gradu.
Jedini “problem” je što smo na raspolaganju imali električni auto, mali Renault Zoe, a mene je pri pogledu na udaljenost malo počeo hvatati “range anxiety”. S druge strane zvuči kao dobro proveden dan, struja je besplatna pa će nas cijeli izlet koštati samo te dvije kave, za razliku od 1000 kn autoputa i benzina koliko bi inače potrošili do dolje. Hrabri pobjeđuju kako bi rekao Delboy pa radimo brzinsku rutu. Plan je bio da idemo starom cestom do Grabovca, tamo “dotočimo” struje do 100% i preko Knina za Šibenik jer tom rutom imamo najviše punionica ako nam zatreba.
Električni automobili su superiorni po gradu, ne buče, idu ko’ zvrk i parkinga ima svugdje jer se uvijek može malo dopuniti na punionicama koje su besplatne. No otvorena cesta nije toliko drugačija, jednom kad se čovjek navikne na kočenje motorom koje dopunjava bateriju doseg ne pada toliko puno u odnosu na grad, a Zoe srećom vrlo precizno pokazuje preostali doseg.
I tako krećemo prema moru nešto prije 7 ujutro, dobro raspoloženi, a kupaći kostimi za svaki slučaj u ruksaku. Bez obzira na maglu i lošu vidljivost Zoe za čas stiže do Slunja i Rastoka, gdje prvi put u životu prolazimo iza restorana i istražujemo samo selo Rastoke. Sram me priznati, ali nisam imao pojma da se iza nalazi malo lijepo seoce i krivim glad za to što nikad nisam ni probao vidjeti što ima iza. Ne zadržavamo se dugo i dolazimo do Grabovca gdje ga stavljamo puniti. Auto pokazuje cca sat i pol punjenja, taman dovoljno za dobar lički doručak i protegnut noge poslije. Dok čekamo basu i palentu s čvarcima kraj nas sjeda skupina bikera koji idu prema Željavi, a dijete u meni je oduvijek htjelo posjetiti čuvenu bazu i aerodrom koja je 15ak min vožnje od Grabovca.
Nakon doručka ,koji je bio prikladniji za sječu drveća nego vožnju do mora, skrećemo s rute i vozimo se prema granici s BiH i bivšem vojnom kompleksu. Obilazimo čuveni avion na ulazu, istražujemo malo hodnike, a posjet Željavi ne bi bio potpun bez par “rundi” gore-dolje po starom aerodromu. Nismo se utrkivali s bikerima i nismo isprobavali ubrzanje i maksimalnu brzinu Zoe-a (cca 8,6 d o stotke i 136 km/h po gps-u) na aerodromu, to bi bilo neodgovorno i nezabavno. Ipak, ako se odlučite na to, svakako se javite graničnoj patroli i zamolite da vas puste, jer ipak jurite prema državnoj granici. I pazite na lijevu stranu, oko 500-tog metra su rupe na pisti. I dosta je prljavo pred kraj piste kod BiH strane pa pripazite kod kočenja, bar tako kažu oni koji su probali…
Na brzinu smo se vratili u Grabovac, 15ak min dopunili struju i krenuli dalje prema moru. Karte su pokazivale 200 km do Šibenika, a Zoe preko 300 km dosega, pa smo mogli još malo “švrljati” putem. Kada imate vremena, stara cesta do mora pruža toliko stvari za vidjeti tako da je autoput u potpunosti nepotreban.
Međutim, nakon Plitvica, Krbavskog polja i Udbine te koliko toliko suhog vremena, Dalmacija nas je dočekala s kišom. Srećom, nije bilo potrebe za dopunjavanjem pa uživamo u odličnoj cesti do Knina i preko Drniša vozimo za Šibenik. Počinje pljusak, a naša kava na moru se pretvara u čekanje u automobilu da uopće možemo izaći van.
Ironično, siti čekanja, odlazimo u shopping centar i kratimo vrijeme nadajući se da ćemo ipak uspjeti uloviti pola sata dobrog vremena i gledanja u pučinu, no vrijeme nije bilo na našoj strani. Ono za što smo mislili da je prolazni pljusak smo kasnije saznali da je rekordno nevrijeme za ovo doba godine, a grmljavinsko nevrijeme je predstavljalo još jednu avanturu i pitanje koje si do sada nismo morali postavljati: Može li se električni automobil puniti po grmljavinskom nevremenu?
Ukratko, može, a čak ni ogromna količina vode nije smetala kablu punjača ni priključku na automobilu koji su bili skroz izloženi vremenskim uvjetima.
Dok čekamo da bar malo nevrijeme popusti shvaćamo kako je današnji dan ustvari bila avantura za pamćenje. Jer kad bi inače vidjeli 500 godina stari most usred Like, razgledavali jedan od najmisterioznijih objekata bivše države, jeli fenomenalan sir, otkrivali skrivena sela kraj kojih smo stalno prolazili i uživali u lightshowu na nebu (uz malo straha, ali svejedno uživali). Nostalgija za morem je i dalje tu dok čekamo sljedeće ljeto, ali nam je zato izlet pokazao da za cijenu kave i dobrog doručka koji nas je držao cijeli dan možemo obići pola Hrvatske koju tako olako zaobilazimo svake godine na putu do mora žureći autocestom.
Kavu nismo popili, bar ne onu na plaži zbog koje smo išli, ali je zato avantura bila potpuna. Uz par punjenja, 670 kilometara prekrasne otvorene ceste, jedan zapušteni aerodrom i blaži biblijski potop, auto je dokazao da svatko tko misli da je Renault Zoe samo električni auto za grad nema pojma što propušta.
Sadržaj omogućio Renault Nissan Hrvatska.