Ako su prije nekoliko desetljeća obitelji bile robovi očekivanja okoline zbog kojih su opstali mnogi nesretni brakovi, jesu li danas mnoge obitelji robovi tehnologije i postaju li u tom modernom ropstvu i supružnici stranci, koji se sve manje poznaju jer sve manje razgovaraju međusobno i s vlastitom djecom? Nagrizaju li polako ali sigurno “smartphonei”, tableti, laptopi koji su se uvukli u dnevne boravke naših domova, spavaće i dječje sobe, krhku suvremenu obitelj u kojoj članovi obitelji jedni pored drugih previše vremena provode zureći svatko u svoj ekran?
Mobitel je simbol bijega
Njemačko istraživanje pokazalo je da djeca i maloljetnici 98 puta dnevno uključuju mobitel, a odrasli posežu za njim svakih 18 minuta. Prosječan Nijemac provede 55 minuta dnevno na društvenim mrežama, a kako takvo istraživanje u Hrvatskoj nemamo, imajući na umu da smo kao narod ležerniji od Nijemaca, možemo pretpostaviti da naši građani na mobitelima i društvenim mrežama troše barem jednako vremena. Svjedoci smo da svuda oko nas djeca i odrasli, parovi ili prijatelji, sjede u tišini i pilje u mobitele, ali to nisu oni trenuci tišine kad s bliskim osobama sjedimo bez riječi, povezani u šutnji. Sveučilišna profesorica psihologije u mirovini Mirjana Nazor ističe da nam nije kriva tehnologija za udaljavanje obitelji, nego smo krivci mi, koji ju ne znamo koristiti s mjerom za svoju dobrobit.
– Mi smo dopustili da postanemo robovi tehnologije, a to ropstvo razara bliskost između parova, supružnika, roditelja i djece. Kao da nemamo više potrebu komunicirati gledajući se u oči. Danas 10-godišnjaci trče iz škole, a kad dođu kući, uzimaju mobitel i dopisuju se s djecom s kojom su mogli razgovarati ispred škole, jer kao da zaboravljaju da s njima imaju o čemu razgovarati i bez mobitela – konstatira Nazor.
Danas, u suvremenom društvu, mnogi po inerciji, rastrzani između obveza, djece, partnera(ica) i svojih pet minuta, u tišini doma radije vrte mobitel ili daljinski u ruci nego da razgovaraju.
– Roditeljima je lakše kad dođu umorni s posla ostaviti dijete s mobitelom dok i sami gledaju u svoj nego razgovarati. Razgovor traži energiju, izaziva i konflikte s djecom i između partnera koje ne želimo, a u kojima izbijaju naše razlike na površinu, a gledanje i pipkanje po ekranu od nas ne traži nikakav veći napor – uzvraća Nazor.
Dok je 2011. prema njemačkom istraživanju samo 22% djece u dobi od 14 do 15 godina koristilo pametne telefone, lani ih je već bilo 93%. Također, 2011. je 35% Nijemaca u dobi do 18 do 19 godina imalo “smartphone”, a 2015. već njih 95 %. Tehnološka dostignuća nose svoje, povratak unatrag je nemoguć, ali trebalo bi biti moguće razumno korištenje tehnologije.Kada su 2013. Hrabri telefon i zagrebačka Poliklinika za zaštitu djece proveli nacionalno istraživanje na uzorku 1489 djece i mladih od 11 do 18 godina, pokazalo se da 93% ispitane djece i mladih ima Facebook profil, da ga je 68% djece i mladih otvorilo prije 13., da 84% djece i mladih ima pristup Internetu na mobitelu, da 47% djece i mladih provodi 1-2 sata dnevno na Facebooku.
Iako djeca i mladi koji provode na Facebooku tri ili više sati dnevno imaju narušeniju sliku o sebi, veći broj emocionalnih i ponašajnih teškoća te niži školski uspjeh od djece koja na Facebooku provode manje od pola sata dnevno, većina roditelja ne uspijeva postaviti čvrste granice djeci u korištenju pametnih telefona. Rijetki su danas poput dr. Ranka Rajovića, jednog od najpopularnijih stručnjaka za rani razvoj razvoj inteligencije kod djece, internista po struci i bivšeg predsjednika Mensina svjetskog odbora za darovitu djecu, koji je na svojoj djeci dosljedno primjenjivao pravilo da se moraju dva sata igrati na otvorenom ako sat vremena gledaju u ekran. Da mobitele, tablete, računala guramo djeci u ruke sve ranije pokazalo je i istraživanje Instituta Ivo Pilar i KBC-a Osijek lani na 10 obitelji različitog socioekonomskog statusa, od kojih je svaka imala barem jedno dijete u dobi od 6 ili 7 godina. Troje djece je već u toj nježnoj dobi imalo svoj tablet, jedno laptop, a četvero mobitele. Sve tehnološke novotarije nužno utječu na promjenu obrasca ponašanja i komunikacije u obitelji ističe sociolog Marko Mustapić s Instituta Ivo Pilar.
Sve je počelo od TV-a
– Još su istraživanja u SAD-u 60-ih i 70-ih godina pokazala da je TV utjecao na udaljavanje obitelji i promjenu u načinu komunikacije. Kada se 80-ih u istraživanju Japance koji prednjače u svijetu s usvajanjem tehnoloških dostignuća pitalo što bi ponijeli na pusti otok, odgovorili su TV. S pojavom interneta i pametnih telefona obitelji se još više udaljavaju od klasične komunikacije licem u lice i od razgovora. Hrvatska samo slijedi obrazac visokorazvijenih zemalja, a mladi se brže adaptiraju na društvene i tehnološke promjene koje su sve dinamičnije i brže. Očekivanja da za ručkom u obitelji svi sjede mirno za stolom i da nitko ne gleda u mobitel možda su već stvar prošlosti – zaključuje Mustapić. No, jesmo li dovoljno svjesni da nam nikad virtualna stvarnost ne može pružiti ono što dobivamo dok bliske ili drage ljude gledamo u lice i oči?
U ovom našem svijetu ništa nije skroz loše, niti je je ništa skroz dobro. Umjerenost je kraljica vrlina koja zahtjeva veliku vježbu. Pa i u vježbanju iste.