Orqa je potencijalno novi Nanobit, ali nikako nije jedini kandidat

Davor Runje poznati je poduzetnik kada se radi o startupaškoj i IT industriji. Sada je na čelu Udruge hrvatskih neovisnih izvoznika softvera – CISExa. Usto je osmislio AI ligu, koja je nedavno predstavljena kao i prvi zadatak koji je pred svima koji žele sudjelovati.

Nedavno ste na okupljanju hrvatske AI scene predstavili AI ligu, pojasnite nam malo taj projekt?

Ovo je već četvrta godina zaredom da organiziramo AI2FUTURE, godišnju konferenciju zajednice ljudi koja se bavi umjetnom inteligencijom. Osnovni problem koji pokušavamo riješiti ligom jest nedostatak praktičnog iskustva potencijalnih zaposlenika i nemogućnosti potencijalnih poslodavaca da evaluiraju kvalitetu prijavljenih kandidata. Područje je svega nekoliko godina staro i rijetko tko ima portfelj uspješnih projekata, pogotovo kada traži prvi posao. S druge strane, tvrtke sve više traže ovakve stručnjake, ali nemaju dobar način za procijeniti znanja i vještine kandidata. Naša ideja je godišnje zadati 3-4 zadatka čija će rješenja moći poslužiti kao portfelj, a da pritom kroz edukacije i mentorstva povećamo ukupan broj ljudi koji se profesionalno bave umjetnom inteligencijom u Hrvatskoj.

Također, želja nam je pomoći široj društvenoj zajednici te stoga za zadatke biramo projekte koji, osim što su tehnički izazovni, imaju i društveno odgovoran karakter.

Kada kreće liga, koji je prvi zadatak, i što očekujete od cijele priče?

Prvi zadatak napravili smo u suradnji s udrugom Plavi svijet koja se bavi zaštitom velikih kralježnjaka u Jadranu. U zadnjih 30 godina skupili su bazu od 400.000 fotografija na kojima se nalaze slike dupina i do sada su na njima prepoznali 3500 jedinki. Prepoznavanje se danas odvija ručno, na način da se fotografije snimljene iz čamca pažljivo pregledavaju na računalu i uspoređuju s katalogom u kojem se nalazi 3500 različitih dupina. Proces je dugotrajan, zahtijeva rad stručnjaka koji po obliku leđne peraje i eventualnim ožiljcima mogu raspoznati o kojem se točno dupinu radi. Naš zadatak je izrada algoritma koji će automatski prepoznavati o kojem se dupinu radi. Na taj način ćemo ubrzati proces prepoznavanja, ali i omogućiti građanima da pošalju fotografije dupine koje su sami snimili i tako pomoći u njihovoj zaštiti.

Meni osobno ovo je izuzetno uzbudljivo jer, osim profesionalnog izazova u izradi jednog takvog algoritma, postoji i ono dubinsko zadovoljstvo koje osjećate kad svijet u kojem živite učinite barem malo boljim.

Novi ste predsjednik CISExa, hrvatske udruge neovisnih izvoznika softvera. Koje ciljeve ste si postavili? Kojim ćete se problemima ili, kako je sada popularno reći, izazovima baviti?

CISEx je naizgled jako šarena skupina tvrtki, ali zapravo ih čvrsto veže sustav vrijednosti koji prije svega bazira uspjeh na zaslugama. Izvoziti softver, točnije rečeno visoku tehnologiju – jer je danas softver sve od električnih automobila do dizajniranih molekula – znači biti konkurentan cijelom svijetu koji ima isti pristup znanju i alatima kao i vi, a razliku između manje i više uspješnih čini prije svega rad. Tu vam ne mogu (bitno) pomoći nikakve rodbinske, zavičajne, političke i ine veze, već se morate dokazati svojim znanjem i umijećem. Posljedice takvog sustava vrijednosti su dalekosežne. Jedna od njih je vrlo visoka efikasnost, jer svi zaposlenici žele biti najbolji u svom poslu, ali ne samo u svom selu već globalno. Druga posljedica je izuzetan rast takvih tvrtki. Članice CISExa lani su ostvarile rast prihoda od 21% i rast broja zaposlenih od 17%, a naše interne ankete pokazuju da ćemo čak i u ovoj kriznoj godini postići rast od nekih 5%. Cilj udruge je poboljšati uvjete poslovanja naših članica. To ne znači samo poboljšanje našeg pravno-poreznog sustava na čemu se kontinuirano radi od osnutka udruge, već i druge aktivnosti kojima se povećava konkurentnost naših tvrtki na globalnoj razini. Jedna od tih aktivnosti je i gore spomenuta AI liga čiji cilj je edukacija novih stručnjaka, a na redovitim okupljanjima unutar CISEx Fridaya obrađujemo razne teme, od prilagodbe poslovanja u pandemiji do toga kako izaći na tržište neke zemlje.

Kako gledate na IT hrvatsku scenu općenito? Koliko imamo šanse u globalnim okvirima?

Infobip, Nanobit, Rimac, Infinum, Five, Photomath, Repsly... To su sve hollywoodske priče. O njima će se pisati knjige i snimati filmovi. Ljudi koji ni iz čega, usprkos svim preprekama i bez ikakve podrške postignu globalni uspjeh oslanjajući se isključivo na svoju pamet, znanje i rad. Taj put nije bio lak i svatko od njih će vam ispričati nekoliko anegdota o trenucima kad su pomislili da će propasti i pitali se što im je sve to trebalo u životu. Tako da, ako su oni mogli uspjeti u takvim uvjetima, onda stvarno ne vidim zašto ne bi i netko drugi mogao.

S druge strane, ja bih osobno volio da su te priče manje hollywoodske i puno dosadnije, a to je jedna od stvari koje pokušamo postići kroz CISEx. U povoljnijim uvjetima, priče o uspjehu bile bi manje dramatične i manje bi se knjiga napisalo o njima, ali društvo bi u cjelini bilo uspješnije. Iskustvo drugih zemalja pokazalo je da nakon prvog velikog uspjeha društvo u cjelini postane svjesno koliko snažno IT vuče ekonomiju cijele države i pokreće val zakonodavnih promjena koje mu omogućavaju da se dalje razvija. Nama je vjerojatno najbliži primjer Estonija koja je postala digitalno najnaprednija članica EU, prvenstveno zato što je ekipa koja je osnovala i skupo prodala Skype pokrenula te promjene. Kod nas trenutačno Infobip i Rimac imaju snagu pokrenuti takve promjene i imam velika očekivanja od njih.

Imate li možda u CISEx sastavu potencijalni novi Nanobit?

Da, i to vjerojatno ne samo jedan već više njih. Ja sam prvi put Rimčev automobil uživo vidio na Founders festivalu u Beču koji se održava u Hofburgu – službenom uredu austrijskog predsjednika. Nisam siguran jesam li više bio oduševljen ili zbunjen činjenicom da je tako nešto uopće moguće napraviti u Hrvatskoj, ali ta scena mi je ostala duboko urezana u sjećanje. Prije neki dan sam ponovo imao priliku biti impresioniran hrvatskom tehnologijom u Hofburgu, ovaj put u vidu filmića koji je austrijski predsjednik podijelio na svojoj stranici na Facebooku, a koja je snimljena dronom upravljanim preko Orqa naočala. Orqa je potencijalno novi Nanobit, ali nikako nije jedini kandidat. Ono što je specifično za novi val tvrtki koje nastaju zadnjih godina jest da puno agresivnije traže i nalaze investicije, a to im omogućava i puno brži rast.

Pojavljuje se i još jedna ideja, da država ili IT industrija treba na neki način upravo u dijelu IT-a posložiti prioritete i odrediti nišu u kojoj bi Hrvatska trebala djelovati i s vremenom se pozicionirati kao predvodnica?

Nitko razuman prije deset godina nije mogao predvidjeti da će se u Hrvatskoj nalaziti dvije globalno vodeće kompanije iz automobilske i komunikacijske industrije. Isto tako ne vjerujem da itko razuman danas može predvidjeti koje će globalno vodeće kompanije postojati u Hrvatskoj za deset godina. Uloga države je da osigura povoljne uvjete poslovanja svima, a onda je na osobnim afinitetima osnivača i tržištu da odredi što funkcionira, a što ne.

Jako dobar primjer je Velika Britanija koja vrlo aktivno pomaže startup-sceni, ali ne na način da država određuje tko će dobiti i koliko novaca direktno, već kroz pametno posloženi sustav poreznih olakšica. Ako ste novoosnovana visokotehnološka tvrtka i zadovoljavate nekoliko osnovnih uvjeta, tada tzv. poslovni anđeli mogu 50% investicije u takve tvrtke otpisati od poreza. U slučaju da investicija propadne u roku od nekoliko godina, tada se još dvije trećine uloga mogu otpisati od poreza. Rezultat toga je da u Londonu imate nekoliko tisuća poslovnih anđela koji za državu “besplatno” odrađuju selekcijski proces najperspektivnijih tvrtki, a nakon toga i kontrolu kako su ta sredstva potrošena jer se ipak radi o njihovu novcu. Na kraju još i “besplatno” pomažu takvim tvrtkama da se razviju, opet jer na kraju dana imaju od toga korist.

Ovakva i slična rješenja koja odlično funkcioniraju možete pronaći po cijelom svijetu; na nama je stvarno samo da izaberemo provjerene formule i ne otkrivamo ponovo zašto planska ekonomija u praksi ne funkcionira baš najbolje.

Usred smo pandemija, što vi kažete, je li IT zakinut ili pronalazi svoj put i koristi šanse budući da su se svi htjeli/ne htjeli morali usmjeriti na online rješenja i usluge?

IT kao industrija je izuzetno otporna na razne poremećaje na tržištu, a to se najbolje pokazalo sada u vremenu pandemije. Naravno, neke tvrtke su doživjele pad prihoda jer rade za industrije koje su pogođene pandemijom, ali u prosjeku će članice CISExa imati rast od nekih 5% čak i ove godine.

Hrvatska treba izvozne industrije, a tu nam je glavni adut do sada bio turizam, jer živimo u nevjerojatno lijepoj zemlji i svi žele barem malo doživjeti taj djelić raja. Imamo prekrasne nacionalne parkove koje godišnje posjete milijuni ljudi i lani smo ukupno uprihodili nekih 300 milijuna kuna od njih. Naravno, potencijal rasta nije velik jer s povećanjem broja ljudi dolazi do uništavanja prirode, a cijene su i već sada prilično visoke. Ove godine promet u nacionalnim parkovima pao je na trećinu i shodno tome uprihodili smo oko 100 milijuna kuna.

Jedan Nanobit ima 150 zaposlenika koji su lani uprihodili gotovo 200 milijuna kuna, a ove godine će taj iznos udvostručiti na više od 400 milijuna kuna. To vam je kao u onom vicu u kojem idealni turist i ne dolazi, već samo pošalje novac. U slučaju Nanobita, njihovi klijenti internetom pošalju više nego što uprihode svi nacionalni parkovi Hrvatske u rekordnoj godini. Mislim da je svima jasno da nam treba više takvih kompanija.

AI u kontekstu prepoznavanja lica, deepfakea... izaziva niz kontroverzi, Kina je potpuno prigrlila cijelu priču, SAD ima već niz gradova gdje zabranjuju tu tehnologiju, EU pak razgovara i promišlja o tome. Kakav je vaš stav?

Između dva svjetska rata znanstvenici s izraženim antiratnim uvjerenjima tražili su čista teoretska područja koja ne mogu biti iskorištena na štetu drugog čovjeka i masovno su ih nalazili u kvantnoj fizici. Njihov rad naknadno je bio iskorišten u izradi najstrašnijeg oružja ikad upotrijebljenog – atomskim bombama bačenima na Hirošimu i Nagasaki.

Ako smo išta naučili iz povijesti znanosti do sada, to je da se tehnologija može upotrijebiti i za najbolje i za najgore svrhe. Umjetna inteligencija tu nije nikakav izuzetak. U zadnje vrijeme se pokušavaju osvijestiti potencijalne zloupotrebe tehnologije čak i na znanstvenim konferencijama gdje se autori radova prisiljavaju napisati aplikacije u kojima bi njihova otkrića bila upotrijebljena protiv dobrobiti čovječanstva. Neki znanstvenici su čak i odustali od cijelog područja. Na primjer, Joseph Redmon, autor vrlo popularnog algoritma za prepoznavanje objekata na slikama YOLO, obustavio je svoj daljnji rad na njemu jer nije želio da se njegov rad koristi u vojne svrhe. S druge strane, ista ta tehnologija može se iskoristiti za prepoznavanje karcinoma u medicinskoj dijagnostici ili za prepoznavanje dupina po leđnoj peraji kako bismo ih bolje zaštitili.

Ovi problemi nadilaze tehnologiju i rješenje treba tražiti u regulativi negativnih upotreba tehnologije i u ekonomskom poticanju pozitivnih.

Praćenje širenja COVID-19 pokušalo se riješiti i aplikacijom. Apple i Google tu su postigli i savezništvo. APIS je napravio i domaći app, ipak, čini se, ta ideja nije se primila. Je li uopće imala šanse?

Izreka kaže da, ako vam je jedini alat čekić, tada vam svaki problem izgleda kao čavao. Stručnjaci bilo koje struke imaju tendenciju smatrati da su baš njihovi alati najprimjereniji za rješavanje bilo kojeg problema. Problemi izazvani pandemijom ipak su puno kompleksniji i nijedna struka ih očito nije u stanju sama riješiti. Osim zdravstvenog aspekta, tu su još i brojni ekonomski i sociološki pa tek tada tehnološki problemi koje trebamo riješiti.

Epidemiolozi bi najradije da svatko ode u svoju sobu i tamo ostane dok virus ne nestane, a ekonomisti bi radije da svi odu van i troše kao da se ništa ne događa. To, naravno, ne vrijedi za mladež koja se okuplja oko HNK jer oni ništa ne troše i samo šire zarazu; oni bi u svakom slučaju trebali biti u svojoj sobi. Sociolozi nas upozoravaju na radikalizaciju društva, pogotovo kod mlađih generacija koje su zatvorene u sobi. Javnost najzad izgubi povjerenje u stručnjake koji svi vuku na svoju stranu i tada društvene mreže postanu plodno tlo za širenje teorija zavjere.

Kad sve to uzmemo u obzir, iluzorno je očekivati da će jedna mobilna aplikacija učiniti neku razliku. Ovakve situacije su prilike kada je potrebno staviti ego sa strane i pokušati u dijalogu s drugim strukama naći optimalno rješenje. Trenutačno imamo hashtag #slušajstruku koji je zapravo skraćeni oblik od “slušaj moju struku jer je važnija od tvoje”, pa kud puklo da puklo. Nažalost, puca preko leđa svih nas.