Pogled s krova Hrvatske

Ploča s natpisom 1762 metara najvredniji je detalj na fotografiji snimljenoj na vrhu Sveti Jure, drugom po visini u Hrvatskoj. Svjesni su njezina značaja svi turisti koji se zateknu na vrhu planinskog masiva Biokova, do kojega put vodi 23 kilometra dugom te uskom i krivudavom cestom – za slabije vozače teškom, za one bolje jednom od najatraktivnijih vozačkih cesta. Veći dio te ceste, najviše asfaltirane ceste u Hrvatskoj, sagrađen je još u doba Napoleona, a poslije je samo asfaltiran.

S obzirom na to da prema ovom krovu Hrvatske svakodnevno brojni izletnici kreću automobilima, autobusima i biciklima, avantura zvana Biokovo zapravo počinje već nakon ulazne rampe, na kojoj za jednokratnu ulaznicu u Park prirode Biokovo valja ostaviti 50 kuna. No, zanimanje vozačima koji mile uskom cestom od čijeg se ruba prema moru spušta provalija vrlo brzo zamjenjuje divljenje vizurama koje kreiraju surove stijene prošarane netaknutim zelenilom. Prije uspona na Biokovo jedina mi se lampica za uzbunu palila pri pomisli na zmije. Logično, čega bi u kamenjaru užarenom od sunca bilo nego zmija... Zmiju ipak nisam ugledala, iako na Biokovu – uz poskoka, jedinu tamošnju otrovnicu – obitava i pjegava crvenkrpica, jedna od najljepših europskih zmija. Za poziranje je zato bila spremna jedna od brojnih gušterica, koje se mogu naći na Biokovu, kao i 200 vrsta leptira, 100 vrsta ptica, 13 rijetkih i zaštićenih vrsta šišmiša, mufloni, divokoze, vukovi.

Među oko 1500 biljnih vrsta koje se na Biokovu mogu vidjeti su i endemi poput biokovskog zvonca. Naša se gušterica izležavala na stijeni u kojoj su trag ostavile i okamine iz vremena kad je Biokovo bilo dio podmorja. Najstarije stijene na Biokovu su iz gornjeg trijasa, od prije 220 milijuna godina, a u Parku je zabilježeno sedam vrsta vodozemaca i 21 vrsta gmazova. Svi su zakonom zaštićeni. Naša se plosnata gušterica smjestila uz dio ceste zaštićen visećim konopima, koji su tu kao pomoć pješacima, ali ujedno su podsjetnik na iskusnog planinara kojeg je na tom mjestu jaka bura podignula i bacila u provaliju. Provalije i mogućnost da se vremenske prilike iznenadno preokrenu nisu jedino o čemu valja voditi računa. Biokovski je teren pun škrapa, špilja, ledenica. Mnoge stijene su rastresite. Mnoge rupe prekrilo je nisko raslinje pa neoprezna noga lako u njih upadne. A neke od njih nisu male, pa predstavljaju opasnost, ali i ozbiljan izazov avanturistima. Sa 839 metara jama Mokre noge najdublja je na Biokovu i četvrta po dubini u Hrvatskoj. Do sada je na Biokovu utvrđeno više od 400 speleoloških objekata.

Foto: Sandra Mikulčić

Na 19.550 hektara parka prirode označene su brojne planinarske i poučne staze. Sve ovo mnoge potiče da se do vrha Sveti Jure upute pješice, što je posebna avantura, ali zahtijeva i strogo pridržavanje sigurnosnih pravila. Prvo je od njih da se u planinu pješice nikada ne uputite sami. Svake godine na Biokovu netko strada i gotovo u pravilu je riječ o turistima koji su planinu krenuli pješice svladavati sami. To nije izazov, već težak nemar. Drugo je pravilo pri usponu na Biokovo nositi dovoljne količine vode jer izvorske vode na Biokovu nema, kao ni planinarskog doma otvorenog tipa. Kamene kućice razasute po Biokovu privatne su kuće, obnovljene kako bi što više nalikovale izvornima. Uz njih, na Biokovu se nalazi gotovo 90 crkava i kapelica. Crkva Sv. Jure, podignuta 1968. godine umjesto stare crkvice koja je vjerojatno bila sagrađena odmah po pokrštavanju, ujedno je najviša crkva u Hrvatskoj. Nekoliko metara dalje, na mjestu stare crkvice o kojoj zapisi sežu u 12. stoljeće, 1965. je godine podignut televizijski toranj. S vrha Sv. Jure turisti ponesu još jednu vrijednu uspomenu – panoramski pogled pruža se na Zagoru i otoke, a za lijepog vremena vidi se i Italija.

I prije nego što sam – spuštajući se vijugavom cestom niz Biokovo – u daljini ugledala divokozu, zaključila sam da je Biokovo posve sigurno jedno od mjesta na kojima vrijedi provesti dan. A tada je na cestu pred naš Duster izašlo krdo biokovskih konja. Jedan je Dacijinu terencu oblizao poklopac motora, drugome je zanimljiviji bio stražnji brisač, treći se pogrebao o retrovizor pa kroz otvoren prozor zavirio u Duster... Četvrtome je pak najzanimljiviji bio fotoaparat u mojoj ruci, kojega se nenametljivo pokušavao dočepati. Zadivljujuće stijene i crkvica na vrhu Sveti Jure posebni su, ali uvijek su tu. Divokozu i radoznale konje, kao ni surog orla kojemu raspon krila doseže metar i pol, ne možete naručiti. Oni su dobrodošao biokovski faktor iznenađenja.