Nakon dvadesetak godina karijere, biogradski inovator Zoran Maksan, čovjek s dvadesetak vrijednih međunarodnih nagrada, nalazi se na pragu svjetskog uspjeha. Izum koji će plasirati na globalno tržište magnetni su venecijaneri, zavjese koje se nalaze između dvaju stakala, a podižu se, spuštaju i rotiraju izvana, pomoću magneta. Takvo rješenje ima nekoliko prednosti: venecijaneri (hermetički zatvoreni između izo-stakala) čišći su i trajniji, vizualno atraktivniji (nema šipki i konopa, a mogu se rotirati po svim osima). Glavna je prednost Maksanove inovacije u niskoj cijeni takvog proizvoda. “Mene uvijek živcira kad se nešto mora puno platiti, onda smišljam rješenja kako da to bude jeftinije.”
Maksanove zavjese (www.maksan-blinds.com) nagrađene su zlatnom medaljom za inovacije na tri svjetski relevantna sajma (Nürnberg, Ženeva i Bukurešt) nakon čega je krenula lavina zainteresiranih potencijalnih partnera. – Moj su najveći uspjeh reakcije na najvećem svjetskom sajmu u Stuttgartu, kontaktirali smo sa zainteresiranima iz 35 zemalja – kaže Maksan koji je partnere potražio u dvojici prijatelja iz djetinjstva. Trojac iz Biograda uskoro u Hrvatskoj pokreće vlastitu proizvodnju za svjetsko tržište.
Pogled prema Kini
Maksanov pogled sada je okrenut prema Kini. Sprema se na dvotjedno putovanje kako bi izvidio mogućnost plasmana magnetnih venecijanera na kinesko tržište, dogovorio proizvodnju, ali i pokušao saznati kako će se kretati cijena njegove glavne sirovine: magneta. “Kinezi imaju stratešku kontrolu nad najjačim tipom magneta na svijetu, onim od neodimij-ferit-bora. To sam slučajno doznao jer sam za magnetni čekić kupovao magnete iz Francuske. Tamošnji partner primijetio je da mu magneti iz navodno francuskih tvornica dolaze u pakiranju s kineskim slovima. Nakon toga poslao sam upite na četiri adrese u Kini i 15 dana potom stižu mi u Biograd savršeno pakirani uzorci, s detaljnom dokumentacijom. A cijena je bila devet puta niža nego u Francuskoj (a francuski su opet proizvedeni u Kini). Ista je stvar sa švedskim partnerom, samo što je tamo odnos cijene bio 1:8 a ne 1:9.”
Premda je s njima postigao najveći uspjeh, Maksanu magnetni venecijaneri nisu najdraži izum. Prije desetak godina osmislio je uređaj pomoću kojeg slijepi mogu slušati knjige. Njime slijepac sam rukuje: otvori knjigu na željenoj stranici, prisloni je na skener, OCR-softver prepozna tekst koji uređaj naglas izgovara. Nažalost, nedostajalo je nekih 20.000 eura za razvoj, što Maksan nije imao, a nije mogao naći ni instituciju voljnu investirati u taj projekt koji očigledno nije naročito profitabilan.
Prvi poslovni uspjeh Zoran Maksan ostvario je sa satelitskom antenom s pomičnim konverterom. – Umjesto da se okreće cijela antena, okreće se samo konverter. Trebalo je samo to mehanički riješiti, a ja sam to napravio pomoću roštilja kojim se vrte kokoši u pećnici. Proizvodio ga je Gorenje – kaže inovator koji je za taj izum dobio nagradu na njemačkom sajmu INEA. No od toga se nije obogatio. “Prodao sam patent u Sloveniji. Dobio sam pola novca, a onda mi je Slovenac rekao da mi neće platiti drugu polovicu jer je otkrio da nemam nikakve mogućnosti tužiti ga u Sloveniji. Bilo je to 1992./93., kada su se pravni sustavi ovdje i tamo tek gradili.”
Sljedeći uspješan izum bio je magnetni čekić. Magnetizirana glava čekića omogućuje da pri prvom udarcu ne treba držati čavao pa ćemo zasigurno izbjeći udarce po prstima koje svi dobro pamtimo. Takvim čekićem mogu se zabijati čavli na nepristupačnim mjestima na kojima se ne možemo koristiti objema rukama te ga koristiti kao alat za traženje (i vađenje) izgubljenih magnetičnih predmeta, a idealan je i za invalidne osobe. No i opet je veći uspjeh izostao. “Na čekiću sam zaradio nekih 10.000 eura, a onda mi je tip raskinuo ugovor jer je potpisao s jednom naglo bujajućom tvrtkom iz Francuske koja je moj čekić umjesto za 5 krenula prodavati za 30 eura preko interneta. Naravno, propali su.”
Bilo je i projekata koji nikad nisu zaživjeli, poput električne rotirajuće četkice za zube. “Uzeo sam dvije okrugle četkice, stavio s obje strane zuba i napravio da se stalno vrte. Oprao sam time sebi zube i bio sam prezadovoljan, ali... s tom inovacijom ne bih nikad mogao ništa napraviti. Trebalo bi mi barem dva-tri milijuna eura da taj proizvod stavim na tržište, a odakle mi toliko novca?” Ako ništa drugo, Maksan je za četkicu osvojio zlatnu medalju na sajmu INPEX u Pittsburghu 1996. godine.
Svjetla pod morem
Jedna od stvari koje je Maksan mogao sam proizvesti bila je nova vrsta podvodnih svjetala, vrlo atraktivnih, a opet u Maksanovoj izvedbi dovoljno jeftinih (posebice u usporedbi sa sličnim rješenjima u svijetu), da ukrase desetak turistički atraktivnih lokacija na Jadranu. “Podvodna svjetla i neke stvari vezane uz taj koncept – morske fontane i slično – postavljeni su od Brijuna do Dubrovnika. Ali nisu svugdje ostali. U Makarskoj je grad naručio podvodna svjetla, ali kad je došao novi gradonačelnik, on ih je odbio staviti u more jer mu se nisu sviđala. U Hvaru su mjesni redari zaključili da je njima previše posla očistiti ih jednom mjesečno u sezoni pa je to završilo u smeću. Srećom, na Brijunima se redovito održavaju pa još svijetle. U Rovinju isto tako. U Zadru smo stavili svjetla ispod mosta. Grad ih je platio nekih 30.000 kuna, ali nije ih čistio. Ja sam ih sam dva-tri puta očistio.”
Kako se postaje inovator? Za Maksana, to je poziv. “Jedina ljudska osobina koja nas bitno razlikuje od majmuna jest ta volja za promjenom, težnja nečem boljem. Političko vodstvo imaju i majmuni. Ptice imaju dobro uređen društveni život. Traganje, dječja znatiželja, to je jedino što nas razlikuje. Treba to njegovati. A to je ono što ti ugase već u vrtiću…”
A opet, to je i užitak. “To je jedan krasan ventil. Kad navečer idem leći, umjesto da razmišljam o svojim problemima, razmišljam kako poboljšati stvari. Uđem u jedan drugi svijet, u kojem vladaju jasna pravila, u kojem nema nepravde. Pola sata bavim se time, kreativnim poslom u kojem sam nagrađen rezultatima, i zaspim kao beba.”
“Najvažnije je imati otvoren um. Treba stvari sagledati posve slobodno, neopterećen ičime. Zašto bi kotači na autu morali biti okrugli, zašto ne bi bili četvrtasti?” (Smije se.) “OK, to ne bi funkcioniralo. Ali znate što mislim.”