'Moramo promijeniti način kako tretiramo naše šume u Europi, kao i u Hrvatskoj'

Thomas Waitz, supredsjednik Europske zelene stranke i predstavnik austrijske Zelene alternative u Europskom parlamentu ekskluzivno za Večernji list govori o inicijativi za povlačenje EU iz Energetske povelje, gospodarenju hrvatskim šumama, čime se sada bavi i Europska komisija, o Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, ali i o političkoj potpori Zeleno-lijevoj koaliciji.

Koordinirate potpisivanje peticije za povlačenje EU iz Energetske povelje. Je li to glavni razlog što ste ponovo u Hrvatskoj? Opet ste tu pred izbore; ljetos uoči parlamentarnih, sada uoči lokalnih...

Energetska povelja nije jedini razlog, iako koordiniram kampanju. Povelja je stari  ugovor, iz prošlog stoljeća, koji omogućuje tvrtkama da tuže države ako se povuku iz biznisa s fosilnim gorivima. Imamo primjer da je tvrtka u vlasništvu finske države tužila Nizozemsku jer je odlučila izaći iz posla s ugljenom ranije nego što je najavila. Traže milijarde eura. I zemlje koje nisu tako bogate Energetska povelja blokira u tranziciji prema obnovljivoj energiji. U EU postoje i razgovori o reformi Povelje, ali ona nije na snazi samo u zemljama EU, nego i u zemljama poput Azerbejdžana i Japana koji su izričito protiv njezina reformiranja. Zato mislimo da je najbolje da EU izađe iz nje.  

Što bi se tad dogodilo?  

Odredba „sunset cause“, nažalost, jamči primjenu povelje sljedećih 20 godina za stare investicije, ali još postoji prostor za vlade da pregovaraju s tvrtkama. Postoji i jak pritisak javnosti, ali i politički pritisak pa su u mnogim slučajevima kompanije spremne na dogovor. Ali pri put novi plinovodi koji se još uvijek grade ne bi bili pokriveni Poveljom, posebno plinske elektrane koje se sad smatraju dijelom tranzicije, prijelaznom tehnologijom, što se da preispitivati. Još uvijek financiramo nove plinovode kroz fondove Just transition i IPA 3, i nove plinske elektrane.  

A drugi razlog što sam u Hrvatskoj su šume. Radim puno na zaštiti šuma, ali i na lobiranju vezanom uz politike biodiverzifikacije, na politikama Green Deala čiji je cilj ugljična neutralnost, i sve je jasnije da nećemo postići te ciljeve ako ne promijenimo način kako tretiramo naše šume u Europi. S obzirom na to da je sad Komisiji na stolu žalba na upravljanje šumama u Hrvatskoj, EK već istražuje slučaj koji bi mogao rezultirati  pokretanjem postupka za povredu prava. Sastajem se i s lokalnim organizacijama koje Komisiji omogućuju pristup informacijama o tome što se događa. Znam da postoji i mnogo optužbi za korupciju u Hrvatskim šumama, što je šokantno, ali to nije dio mojih kompetencija, nego nešto što trebaju rješavati nacionalni sudovi.      

Treći razlog je, naravno, politika. Bio sam u Karlovcu, Zaboku, Petrinji… podržati lokalne kandidate. U Zagrebu Zorislava Antuna Petrovića i Tomislava Tomaševića jer je užasno važno osigurati da se novac iz Fonda za oporavak i otpornost upotrijebi u zemljama EU na način da dođe do građana i zaista pomogne lokalne ekonomije i kreira radna mjesta u kombinaciji s investiranjem u tranziciju prema zelenoj tehnologiji i zelenoj, cirkularnoj ekonomiji – smanjenju potrošnje energije, izolaciji stambenih objekata, investiranju u solare na krovovima koji će kreirati i prihod za kućanstva, umjesto da se većina ovog novca usmjeri prema nekoliko velikih koji će ga možda isto uložiti u obnovljivce, ali staviti velike solarne panele na plodno tlo ili krčiti šume za njih, što je smiješno i paradoksalno jer, što je šuma drugo, nego solarna elektrana: fotosintezom skuplja energiju iz atmosfere i omogućava nam drvnu građu i energiju. Moramo biti sigurni da se ti fondovi upotrebljavaju na smislen način i servisiraju i ekonomiju, i ekologiju, i poslove. Jer ih trebamo da se oporavimo iz ove krize uzrokovane pandemijom koronavirusa.   

Kakav je uspjeh peticije dosad? I kakva su očekivanja?  

Skupilo se više od milijun potpisa, veliki je pritisak na Europsku komisiju, ali i od zemalja članica koje mijenjaju stav i htjele bi reformirati Povelju, no mislimo da je najbolje napustiti sporazum bez posljedica. Jer suštinska reforme neće biti moguće, a i mnoge zemlje, poput Japana i Azerbejdžana dale su do znanja da ne žele takve reforme Povelje, posebno kad su posrijedi fosilna goriva.   

S jedne strane imamo akcije za povlačenje iz Energetske povelje, s druge pritiske za završetak plinovoda Sjeverni tok 2. Što svaka od tih akcija donosi Europljanima?  

To su dva različita pitanja. Na nesreću, naši porezni obveznici morat će platiti cijenu za Energetsku povelju svakako, za dosadašnje investicije. Opet ćemo morati platiti za stare ugovore, no razlika je hoćemo li osigurati da u budućnosti izađemo iz te klopke, barem za sljedeće generacije, da im ne ostavimo taj teret.  

Što se tiče Sjevernog toka 2, vrlo je jasna pozicija Europske komisije, Europskog parlamenta i većine u Vijeću Europe koji su protiv njegova dovršetka zbog nekoliko razloga. Prvo, ulažu se veliki napori u svim sektorima EU da se smanje ugljične emisije i potrošnja fosilnih goriva. Graditi dodatni plinovod, a nije da ih već nemamo, imamo ih mnogo s Rusijom, koji bi trebao raditi minimalno 25 godina da se otplati investicija, korak je u pogrešnom smjeru. Ali postoji i druga briga, to je novac koji onda nije na tržištu za investiranje u "obnovljivce", što urgentno trebamo, a što se mene tiče, kompanijama će donijeti gubitak.   

Druga stvar je da slabimo sigurnost Ukrajine, jer Rusija je još treba kao tranzicijsku zemlju za plin. U izravnom im je ekonomskom interesu ne početi rat s Ukrajinom jer bi im to blokiralo plinski promet i donijelo velike ekonomske gubitke za tvrtke u državnom vlasništvu. Znači, aktivno ugrožavamo sigurnosnu situaciju u Ukrajini dopuštanjem izravnog naftovoda iz Rusije u Njemačku. Argument je da ga je 90 posto već izgrađeno, ali sigurnosni argument je važniji i za njega je nebitno je li izgrađeno 90 posto ili 100, ali se još ne koristi. I na kraju, tu je i argument da ćemo izravno ugroziti i buduće generacije plinovodom, s izlikom da smo dosad već toliko investirali. Moglo bi se dogoditi da se zaustavi na zadnjih deset kilometara nakon njemačkih izbora. Jer Zeleni imaju velike šanse za pobjedu i luksuz birati hoće li sastavljati vladu s konzervativcima ili socijaldemokratima i liberalima. Ali mislim da možemo očekivati da Zeleni formiraju Vladu i ovaj plinovod nikad ne puste u pogon.   

Hrvatska je proizvođač plina, no pokriva samo 35 posto svojih potreba, ovisna je o uvozu. I nema dovoljno obnovljivih izvora. U tranziciji s fosilnih goriva na obnovljive plin je međustanica. Što može učiniti zemlja ovisna o uvozu, koja još nije napravila supstituciju, kao što je Hrvatska?  

Dvije stvari su bitne. Plin može imati određenu ulogu u tranziciji, nisam sretan to prihvatiti kao argument, ali sam spreman. No, to da Hrvatska nema novca za tranziciju mijenja se kroz povijesnu odluku svih EU zemalja da oforme Fond za oporavak u kojem je 750 milijardi eura. Prvi put ikad dogodilo se da su bogate ili bogatije zemlje i manje bogate zajedno i solidarno pokušavaju pobijediti ovu krizu. Dio tog novca potpore su koje se ne moraju vraćati, dio su krediti. Tako da su resursi da se učini prava stvar tu. Pitanje je hoće li zemlja donijeti pravilne političke odluke. Za upotrebu solara Hrvatska je predestinirana, deseci tisuća krovova čekaju na to i mogu proizvesti struju, svako se kućanstvo može grijati zimi, hladiti ljeti i grijati vodu iz solarne energije, bez uporabe električne energije. To je i vrlo jeftina tehnologija, tehnološki jednostavna. Ali jedva da vidim da se išta od toga događa u Hrvatskoj, nešto malo na obali. Stvarno apeliram na Vladu da upotrijebi novac iz Fonda za oporavak za ovakve investicije jer se smanjuje potrošnja energije i zagađenje i podržava lokalna ekonomija: tko će raditi te krovove nego male i srednje lokalne kompanije kojima se na taj način stvaraju radna mjesta?! To onda ne hrani velike multinacionalne kompanije koje će profit staviti na Cipar ili Bahame. Znači, u ovom trenutku to nije pitanje resursa, nego pravih političkih odluka.  

ECB upravo provodi klimatski stres test u bankarskom sektoru EU, ali nije uveo nikakve instrumente kojima bi prisilio financijske institucije da uvrste eksternalije u bilance...  

Tu je i Europska investicijska banka koja je u vlasništvu svih nas i mijenja svoj biznis model dramatično kako bi postala Europska klimatska banka. To je u nekim segmentima zaokret za 180 stupnjeva, upravo suprotno od onoga kako su dosad radili. Lako je dati najavu, ali treba neko vrijeme da se kompletno promijeni biznis model. Pozdravljam pristup središnjih banaka da promijene perspektivu i politike. A sa strane Komisije znam da spremaju regulativu, pravila i smjernice o tome. Ključna je i odluka o klimatskom zakonu prije dva tjedna, iako vjerujem znanstvenicima da nije dovoljno ambiciozan da bi se postigao cilj o nultoj emisiji do 2050. No, prvi put ikad imamo zakon koji definira smanjenje emisije i daje legalni okvir za novu regulativu i za bankarski sektor. No, to se dogodilo prije samo dva tjedna, proces je...

Ali tek su počeli govoriti o klimatskom riziku. Prije nekoliko dana doznali smo da u Hrvatskoj samo jedna banka ima odjel za upravljanje klimatskim rizikom... A regulative još nema iz središnjih banaka... Rade li Zeleni pritisak s time u vezi?  

Razgovarate s predstavnikom Zelenih koji već 20 godina upozorava društvo i ekonomiju na te rizike. U međuvremenu je industrija razumjela da je ekonomska potreba uključiti klimatski rizik. Ali ono što jako pomaže u ovom trenutku jest što se SAD vratio na pravu trasu. Ako slušate ono što je Biden najavio na Klimatskom samitu, ako vidite koju politiku najavljuje, jasno je da je zaokret prema zelenom i ekonomska budućnost i budućnost ekonomskog sektora globalno. To daje i dinamiku EU jer smo predvodnici u tome. No, ako nismo dovoljno ambiciozni, izgubit ćemo tu poziciju prvih u igri. To motivira industriju na bržu tranziciju, to je zdrava konkurencija u najboljem mogućem smislu. Ako banke ne uključe klimatski rizik u svoje bilance, to će morati objasniti svojim dioničarima. Jer nije tajna više da su investicije u fosilna goriva potencijalno gubitaške. To nije imaginacija za budućnost, nego realnost koja se odvija sada. Svi znanstvenici govore o ekonomskom riziku klimatskih promjena i gubicima na koje se moramo pripremiti ako ne reagiramo. Krajnje je vrijeme da bankarski sektor reagira i to ne samo u upravljanju rizicima, nego i u favoriziranju i prioritiziranju financijskih alata za ubrzanje tranzicije. Banke koje to ignoriraju možda sutra više neće biti na tržištu.  

Kad ste ljetos bili tu, rekli ste da bi ulazak Možemo u Sabor mogao biti početak pozitivnog razvoja za zelenu građansku platformu, da ste tu da ih podržite. Ušli su u Sabor. Kako ocjenjujete njihov rad posljednjih godinu dana i što očekujete od ovih lokalnih izbora?  

Prvo, ušli su u Sabor u iznimno teškim vremenima kad ništa nije normalno i svi mi, građani, a ne samo političari, radimo u vrlo teškim okolnostima, fokusirani smo na krizu kakvoj društvo nikad prije nije svjedočilo. Nije me iznenadilo što su ušli u Sabor, ali jest koliko su mandata dobili. No, s druge strane, vidimo da u cijeloj Europi jačaju građanske inicijative koje mijenjaju društvo odozdo, „od dna“, posebno u urbanim dijelovima, gdje se mijenja ponašanje birača prema novim snagama koje su još uvijek jako povezane sa svakodnevnim životom građana, a ne zadržavaju se samo na pričanju o tome. Druga je stvar da otvoreno prozivaju korupciju, nepotizam i poslove preko „veze“ koji suštinski nagrizaju demokratsko funkcioniranje država, ali i ekonomski razvoj zemalja. Sve više i više glasača traži kredibilne alternative koje nisu usmjerene samo na sljedeći izborni ciklus nego društvu  nude rješenja za srednjoročna i dugoročna razdoblja. Posebno  progresivne su neke zelene opcije među njima, neki su i članovi Zelenih. Rekao bih da su oni pokretačka snaga zemalja za obnovu politike, ali i tranziciju cijelog društva. Vi ste spomenuli Barcelonu, ali tu je i Budimpešta, gradonačelnici Praga i Varšave, Bremena, Grenoblea, Innsbrucka... Na našem sljedećem Vijeću u svibnju gradonačelnik Milana će se deklarirati kao član Zelenih. Ovi su gradonačelnici pokretač promjena od dna – u praksi isporučuju tranziciju. Vrijeme je da ujedinjene snage progresivnog lijevog centra i zelenih odgovore na ove potrebe građana. U tom kontekstu podržavam Tomislava  Tomaševića, ne kao formalnog člana zelene obitelji, ali ga sve zelene stranke podržavaju i dio ih je u koaliciji Možemo. Ono što smo vidjeli otkad su u Saboru jest da isporučuje ono što je obećao ili barem daje sve od sebe jer još nema dovoljno moći. Ali očekujem da su realne šanse da postane gradonačelnik Zagreba i jamac zelene tranzicije naših urbanih prostora i ekonomije. Gradimo učinkovitu mrežu progresivnih gradonačelnika Europe kako bismo izmjenjivali najbolje prakse i naučili jedni od drugih što funkcionira, a što ne.  

Što očekujete od turističke sezone ovo ljeto? Možemo li očekivati austrijske turiste?

Da! Prilično sam siguran u to. Austrija jako radi na certifikatima u papirnatoj formi, priprema i vlastiti projekt i doprinosi europskom projektu, ali se želi osigurati da neće biti odgođen ili blokiran. Mnogi naši građani žele doći u Hrvatsku na ljeto, ali važno je omogućiti i da gosti iz drugih zemalja dođu u Austriju. Zajedno smo u toj borbi jer su obje naše zemlje jako ovisne o turizmu i obje imaju nevjerojatan turistički položaj.