Borci za socijalnu pravdu ne shvaćaju da se dohodak ‘ne distribuira’ nego zarađuje

Svako malo u javnom se prostoru pojavljuju ideje o potrebi za ‘poštenom distribucijom bogatsva’ kako bi se umanjilo ‘nejednakosti’.

Tu je niz mitova, zabluda i krivih pretpostavki. Prva je pretpostavka o bogatstvu kao kolaču fiksne veličine u kojoj pobornici tzv. borbe protiv nejednakosti nerijetko o ekonomskom uspjehu koji je rezultirao nečijim bogaćenjem kreću od premise da je bogatstvo kolač fiksne veličine koji je potrebno ‘pošteno raspodijeliti’ i da je svaki oblik gomilanja bogatstva nekog pojedinca igra tzv. nulte sume u kojoj je neminovno da je jedino objašnjenje povećanja nečijeg bogatstva umanjenje bogatstva za nekog drugog kojem ostaje manji dio uvijek jednako velikog kolača.

Dakako, istina je stubokom različita od toga. Naime, većina bogatih ljudi bogatstvo je stekla poslovnim aktivnostima. Kreirali su proizvod ili uslugu koju su prodavali ljudima bez ikakve prisile, a ovi su te proizvode i usluge kupovali zato što u tome vide korist – materijalnu, emotivnu...

U takvim transakcijama ne postoji igra nulte sume, nego je ‘kolač bogatstvo’ veći nego što je bio prije transakcije – proizvođač ostvaruje dobit isključivo kao posljedica činjenice da potrošači žele konzumirati njegove proizvode, a konzumenti (nerijetko široke mase) su bogatiji za činjenicu da s kupljenim proizvodom ili uslugom mogu kreirati vlastiti proizvod ili uslugu za prodaju drugima ili jednostavno konzumirati to što su kupili.

Osoba zdravog razuma neće ulaziti u ovakvu dobrovoljnu razmjenu dobara i usluga za novac ako u tome za sebe ne vidi adekvatnu korist. Dakle, rast bogatstva je posljedica rasta kreiranog bogatstva kroz produktivne aktivnosti, a ne mita o ‘bogaćenju bogatih na račun siromašnih’. Zamislite usluge koje danas koristimo od kompanija čiji vlasnici su bogati ljudi - Amazon, Google, Zoom, WhatsApp i stotine drugih koji nam život čini lagodnijim i koje upotrebljavamo jer u tome za sebe vidimo korist (da, zvuči jako sebično, ali je notorna istina). Nerijetko ih uzimamo zdravo za gotovo – kao da su kreirane same od sebe i bez nečije ingenioznosti – te nam, eto tako, pripadaju same po sebi.

Sljedeća premisa boraca protiv nejednakosti jest da rast nejednakosti znači vječno siromaštvo za određene ljude. Statistike pokazuju upravo suprotno. U ekonomski slobodnijim društvima većina stanovništva s vremenom uživa rastući standard življenja. To je fenomen da se svi brodovi podižu s plimom i apsolutno je logičan - nije izgledno da u okolnostima relativno slobodnog tržišta i konkurencije među pružateljima proizvoda i usluga bilo tko ima priliku za bogaćenje u bez da je drugoj strani svojim proizvodom ili uslugom pružio neku vrstu koristi koja je u relativnim terminima (cijenom, kvalitetom, imidžom itd.) bolja ili barem usporediva s konkurentskom ponudom.

Nadalje, analize pokazuju da veliki broj ljudi tijekom života prelazi iz jednog platežnog razreda tj. razine životnog standarda u drugi (u pravilu viši). Dakle, ljudi su mobilni u tom smislu, doduše, neki očekuju da im se osigura transfer u viši standard življenja bez vlastitog truda i tzv. ‘pravednom raspodjelom bogatstva’ kao da je kreirano bogatstvo nešto što pripada naciji i treba se ‘poštenije raspodijeliti’ kako bi se ostvarila ‘socijalna pravda’. Oni koji promiču ovakve ideje ne žele prihvatiti da se dohodak ‘ne distribuira’ nego zarađuje. Istovremeno, kada bi pojedinac drugom pojedincu nasilno uzeo 100 kuna, to bi bio kriminal, ali ako to uspije napraviti preko političkih poluga, tada je to legalno zadovoljenje ‘socijalne pravde’. Pojedinac se treba boriti za što aktivnije sudjelovanje u kreiranju bogatstva (jer ne nastaje samo od sebe), a ne aktivizmom s ciljem redistribucije (tuđeg) bogatstva.

Ključni preduvjet izlaska iz siromaštva su očuvanje principa jednake prilike za sve, a ne jednakih rezultata. Jednaka prilika u ovom slučaju znači nepostojanje arbitrarnih zapreka nametnutih od strane države, porezne ili regulatorne diskriminacije, direktnih ili prikrivenih subvencija, te sličnih prepreka ili povlastica za bilo koju grupu ljudi koje se može smatrati mentalno i fizičkim sposobnom brinuti o sebi – drugim riječima bez crony kapitalizma koji je jedna od najštetnijih nuspojava pretjerane koncentracije političke moći.

S obzirom na to da smo svi različiti u brojnim karakteristikama, uz jednake prilike, neminovno je da ćemo imati nejednake rezultate. Jedini način da se postigne tzv. ‘veća ekonomska jednakost’ je da se određenoj skupini ljudi da ovlasti u sklopu kojih će moći oduzeti ili umanjiti ekonomske slobode drugim ljudima degradirajući njihove talente, trud i kreirano bogatstvo (silom!). Ekonomska nejednakost koja je posljedica ekonomskih sloboda omogućava svakome koristeći tri elementa – slobodu, sposobnost i trud – poboljšanje životnog standarda bez da bilo kome bilo što prisilno oduzima.

U velikom dijelu ljudske povijesti nerijetko je dominantan način na koji su ljudi stjecali bogatstvo bilo kroz otimanje i ograničavanje sloboda drugima ljudima. Kapitalizam (ali ne crony kapitalizam!) i slobodno tržište su učinili mogućim da se postane bogat(iji) služeći interese drugih ljudi. Društva koja žele ekonomsku jednakost staviti ispred ekonomskih sloboda, na dugi rok neće imati nijedno od toga.