Premijerka je pokazala istančan politički instinkt kad je željela angažirati najutjecajnijeg gospodarskog stratega posljednje hrvatske Vlade u Tuđmanovoj eri. Imala je i sreću: gospodarska kriza usporila je realizaciju projekata Škegrina privatnog investicijskog fonda Questusa pa je on našao vremena da se vrati politici iz koje je mimo svoje volje udaljen cijelo desetljeće.
Međutim, Škegro je i u političkoj mirovini opasan za svoje protivnike, osobito stranačke. Naime, do posljednjeg dana bila je aktualna njegova kandidatura za potpredsjednika Vlade za gospodarstvo. Ipak, premijerka navodno nije mogla pristati na njegove uvjete: da mu se dopusti širok prostor djelovanja i da svoje suradnike može birati sam.
Prateći obrazac odlučivanja premijerke, ne čini nam se da bi njoj predstavljao problem uspostava još jednog neovisnog centra moći u Vladi.
Prije bi se to moglo reći za njezine uzdrmane stranačke sudrugove, kojima očito više odgovara “slabiji” Popijač. Stoga i postavljanje bivšeg Tuđmanova potpredsjednika Vlade i ministra financija u Savjet za gospodarstvo treba sagledavati u kontekstu uspostave balansa prema neželjenom rastu moći ortodoksnog stranačkog vrha u izvršnoj vlasti.
J. Kosor potpuno je u pravu kad se odlučila osloniti na njega: Škegro je obrazovan i stručan, a sada je zreliji, pa i bogatiji za iskustvo rada u privatnom sektoru. Jedina mu mana nije uvođenje PDV-a nego previsoko odmjerena stopa od 22 posto!
I umjesto da viškom prikupljenih prihoda (7,5 milijardi kn u prvoj, još 6,5 milijardi kn u drugoj godini primjene) podmiri već nepodnošljiv teret državne nelikvidnosti pa onda smanji stopu PDV-a i time limitira proračunske rashode, Škegro je, pod utjecajem Tuđmanova autoriteta, dopustio naglo bujanje državne potrošnje po brojnim socijalnim stavkama.
Međutim, Tuđmana više nema, pa Škegro može provoditi svoju tržišno orijentiranu ekonomsku filozofiju, koja bi mogla voditi putu oporavka.
Njemu bliski ljudi pričaju da je Škegro Kosoričin poziv u koalicijsku vladu dočekao komentarom kako je zemlja u prevelikim gospodarskim problemima da bi HDZ mogao riješiti sam, bez društvenog konsenzusa. Kao stasali realpolitičar mogao bi biti inicijator istraživanja mogućnosti o postizanju suglasja najvažnijih političkih faktora u državi o razvojnoj strategiji Hrvatske.
J. Kosor potpuno je u pravu kad se odlučila osloniti na njega: Škegro je obrazovan i stručan, a sada je zreliji, pa i bogatiji za iskustvo rada u privatnom sektoru