Više od 10 milijardi eura potpora (75,35 milijardi nekadašnjih kuna) isplaćeno je hrvatskim poljoprivrednicima u posljednjih 15 godina, pohvalili su se ovih dana na “rođendanu” Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APPRRR). No pogleda li se druga strana medalje, ni uza sav taj (uludo bačen?) europski, ali i nacionalni novac, poljoprivredna proizvodnja nikad nije bila manja, a uvoz nikad veći tako da smo još 2023. dotaknuli dno – rekordni deficit vanjskotrgovinske bilance kad je u pitanju hrana od gotovo dvije milijarde eura.
U državi u kojoj se poljoprivredna zemlja – i to državna – šakom i kapom dijeli po babi i stričevima, stranačkoj pripadnosti, ljudima kojima je poljoprivreda tek sporedni biznis, ne plaćaju poreze, doprinose niti zapošljavaju, “mladim” poljoprivrednicima sa stalnom adresom i glavnim poslom u gradu, s birokracijom spuštenom na lokalnu razinu kojoj mnogi ne bi povjerili ni grlo stoke, kamoli puste hektare koje treba privesti svrsi – pa se natječaji često i ne raspisuju ili “padaju” na završnoj ocjeni – reklo bi se da se s “repeticijom” kao majkom mudrosti odavno moglo bolje. Ali ne, na terenu je, kako tvrde poljoprivrednici i dalje kaos – zbog čega i novi ministar poljoprivrede Josip Dabro najavljuje izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji bi u Vladinu proceduru trebao u drugom kvartalu ove godine.
– Očekujemo da se u izradu prijedloga novog zakona ili izmjena postojećeg uključe predstavnici Udruženja poljoprivrede Hrvatske gospodarske komore (HGK), koje predstavlja najveće poljoprivredne proizvođače u državi, da proces donošenja zakona bude transparentan i da konačni prijedlog zakona prođe javnu raspravu, što prilikom zadnjih izmjena i dopuna nije bio slučaj – kaže nam potpredsjednik HGK za poljoprivredu i turizam Dragan Kovačević.
Već sama najava izmjena govori o tome da postojeći zakon nije bio u skladu sa Strateškim planom zajedničke poljoprivredne politike i dugoročnim ciljevima, posebice povećanjem produktivnosti i konkurentnosti, na što je Udruženje poljoprivrede HGK višestruko upozoravalo. To najbolje dokazuje i činjenica da nam je u 2023. vrijednost poljoprivredne proizvodnje pala za 240 milijuna eura, a ostvarili smo povijesno najveći vanjskotrgovinski deficit u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, pri čemu treba istaknuti da su se izrazito negativni trendovi nastavili i u 2024., objašnjava Kovačević.
– S jedne strane donosimo Zakon o komasaciji, kojem je ključni cilj efikasnost i racionalizacija proizvodnje, a s druge strane imamo zakon koji potiče razbijanje velikih poljoprivrednih površina koje su dugogodišnjim ulaganjem pretvorene u proizvodno-tehnološke cjeline. On pogađa sve ozbiljne velike proizvođače, neovisno o tome jesu li to tvrtke ili OPG-ovi, koji uz primarnu proizvodnju imaju razvijeno stočarstvo i preradu, dakle zatvoren proizvodni ciklus, koji razmjerno zapošljavaju velik broj radnika, ulažu u inovacije, nove tehnologije i ključni su izvoznici. Postojećim Zakonom dano je na volju lokalnoj samoupravi da prilikom raspisivanja natječaja ima diskrecijsko pravo, bez jasno propisanih kriterija, sama određivati zemljišni maksimum, pri čemu se komadanje proizvodno-tehnoloških cjelina može koristiti u dnevnopolitičke svrhe za kupovanje glasova birača ili vijećnika – ističe Kovačević. Naime, u Hrvatskoj se za poljoprivrednu proizvodnju koristi 1,45 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega obradive površine zauzimaju 64 posto. Okvirno, jedna trećina ili 300.000 ha obradivog zemljišta u vlasništvu je države, koja preko jedinica lokalne samouprave raspolaže tim zemljištem.
– S obzirom na to da je 85% izravnih potpora (proizvodno nevezanih plaćanja) koje se financiraju iz zajedničke poljoprivredne politike vezano za poljoprivredne površine (koje se plaćaju po hektaru) i da zbog toga raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem čini jedan od ključnih alata provedbe poljoprivredne politike, važno je da Ministarstvo kod određivanja natječajnih kriterija u novom zakonu ustraje na dva ključna načela – produktivnosti i konkurentnosti – rekao je Kovačević.
Stručnjak za pitanja poljoprivrede i hrane prof. dr. sc. Ivo Grgić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta kaže kako želju za promjenama kod poljoprivrednog zemljišta ima gotovo svaka hrvatska vlada pa se u posljednjih 30-ak godina “uspjelo” napisati i usvojiti šest zakona o poljoprivrednom zemljištu, a 24 puta se išlo u njihove izmjene, dopune i slično. U svima su samo dvije nepromijenjene činjenice. Prva je da se odmah na početku svakog zakona naglašava kako je “poljoprivredno zemljište dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu”, a druga “da se vrtimo kao miš na kotaču”, tvrdi Grgić. – Radimo na zakonima, a kotač je na istome mjestu. Ali na žalost, poljoprivredne površine ne “miruju” i tko zna u kakvom su danas stanju – podsjeća te dodaje kako bi bio grijeh kad bi se odgovornost za propuste natovarila samo na leđa državne administracije.
– U konzultacijama pa čak i u prijedlozima rješenja, svjedočio sam, sudjelovali su i predstavnici akademske zajednice, poljoprivrednika, lokalne zajednice… Najviše se čuo glas poljoprivrednika i “poljoprivrednika” koji su najčešće iznosili prijedloge koji su odgovarali njima osobno ili njihovim grupacijama, no, iskreno, više sam očekivao od akademske zajednice i njihovih udruženja jer se bez poljoprivrednog zemljišta mi agro akademici možemo baviti samo agrarnom poviješću – dodaje naš sugovornik. Upozorava kako je i danas u Hrvatskoj nepoznanica kolikim površinama poljoprivrednog zemljišta raspolažemo, koja je njihova struktura, tko su njihovi vlasnici i u kakvom su stanju te površine. Prema Popisu poljoprivrede, 1989. smo imali ukupno 3,24 milijuna hektara, od čega 1,48 milijuna hektara oranica. U 2023. DZS bilježi 1,519 milijuna ha, od čega 898 tisuća ha oranica. Iste godine u ARKOD sustavu (evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta u digitalnom obliku) ubilježeno je 1,16 milijuna ha poljoprivrednih, odnosno 855 tisuća oraničnih površina.
– Do sada nisam naišao na smislenu analizu razlike tih podataka, što najbolje pokazuje nebrigu za glavni poljoprivredni resurs, dok se kao glavno pitanje zemljišne politike nameće – kako “krčmiti” s površinama u državnom vlasništvu. Prvotno rješenje – a tada je ministar u svome prvom mandatu bio Božidar Pankretić – bilo je udovoljiti “bazi” koja je glasno rogoborila da se učini korak u decentralizaciji odluka. Namjera je bila plemenita, iskrena, ali se zaboravilo da negdje “tamo” gospodin grado/načelnik dobiva zgodnu igračku za zaradu i potkusurivanje. Onda se pojave drugi koji ipak odluče “ukrasti igračku” pa se utemeljuje Agencija za poljoprivredno zemljište koja tvrdi da “ima rješenje”, a potom se opet sve vraća u bazu, kao da igramo ragbi, što je i danas na snazi – upozorava Grgić, ističući kako bi poljoprivredne površine trebale biti u funkcionalnim cjelinama te u proizvodnji. Za sada smo koliko-toliko sigurni s površinama koje su u dugogodišnjem najmu ili su u koncesiji. No problem je s površinama kojima je isteklo razdoblje zakupa i koje se pojavljuju u postupku javnog nadmetanja, gdje su dosta dobro razrađeni kriteriji bodovanja, no tu su dva problema.
– Čak i ako se sve odradi brzo i jasno, bit će nezadovoljnika jer nisu oni, nego je netko drugi dobio zemlju. Drugi problem je mogućnost postavljanja gornje granice površina koju netko može dobiti javnim natječajem. Primjerice, ako imamo 500 ha u 100 parcela koje su do sada bile kod dva korisnika s 300 i 200 ha, kod novog natječaja gornja granica od 50 ha može biti propitkivana. Teoretski, imat ćemo 10 novih korisnika i naravno da se usitnjava vlasnički udjel – i površine. S druge strane, ako se u novoj korisničkoj strukturi nastavlja s ekstenzivnim kulturama kao što je pšenica, umjesto s povrtlarstvom, voćarstvom ili držanjem stoke, također nismo puno učinili – kaže Grgić. Pri tome ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da svjedočimo značajnim površinama koje su neobrađene, mijenjaju svoj status i postaju i šumska zemljišta, nesređenim zemljišnim knjigama... Za neobrađeno privatno poljoprivredno zemljište Grgić predlaže primjenu modificiranog Zakona o porezu na nekretnine.
– Znam da će ovo izazvati malo zbrke, ali zašto to ne učiniti? Predlažem da se u roku tri godine vlasništvo dovede do 1/1. Tko će koga isplatiti i kako, to je problem vlasnika. Nakon toga zemljište koje je ostalo gruntovno nesređeno ulazi u Banku poljoprivrednog zemljišta, daje se u zakup te se zakupnina uplaćuje na račun katastarske čestice. A za ostalo se uvodi porez, pri čemu se oslobađa onaj koji obrađuje ili daje u registrirani zakup – predlaže Grgić.
Mladen Kušeković, vlasnik tvrtke Natura Beef koja se, među ostalim, bavi i uzgojem ekološke junadi, kaže kako je osnovni problem što država, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, svih ovih godina nije odredila cilj domaće poljoprivrede. Kad bi se to znalo, onda bi tehničko pitanje kako staviti poljoprivredno zemljište u funkciju bilo lako rješivo. – Puno toga je u ostalim europskim zemljama već odavno uređeno tako da je moguće koristiti i njihova iskustva, ako sami ne možemo doći do rješenja. Ovako je lako izvući zaključak da u nas i ne postoji volja donositelja političkih odluka da Hrvatska bude zemlja s ozbiljnijom poljoprivrednom proizvodnjom – tvrdi Kušeković te dodaje kako će, dokle god se po tom pitanju ne napravi ništa ozbiljnije, glavnu ulogu u zemljišnoj politici imati interesni lobiji, koji su i donositelji političkih odluka. Financijski su uglavnom dobro potkovani pa za njih povoljne zakone relativno lako mogu usmjeravati gdje njima odgovara, dok se ostale poljoprivredne proizvođače iscrpljuje na raznim e-savjetovanjima i formalno pita za mišljenja “a zapravo se u stvarnosti radi predstava za javnost”.
– Situacija u kojoj se trenutačno nalazi Hrvatska vrlo je ozbiljna, s obzirom na činjenicu da se vanjskotrgovinski deficit približava brojci od tri milijarde eura te da živimo u vremenima u kojima se geopolitička situacija svijeta u nepovoljnom smislu mijenja iz dana u dan – kaže Kušeković, ističući kako kritika nije upućena trenutačno vladajućoj strukturi, s obzirom na to da s tim problemom živimo još od početka stvaranja države, dok ozbiljni preduvjeti za njegovo rješavanje postoje već 25 godina. Cijelo to vrijeme govori se o istoj temi, više-manje isti ljudi, s istim nerazumijevanjem i istim otporom da se stvari poslože na jedini mogući razuman način, a to je da poljoprivredno zemljište mogu koristiti isključivo poljoprivredni proizvođači, u bilo kojem obliku organizacije, kao OPG, obrti ili pravne osobe. Dakle, samo oni kojima je poljoprivreda djelatnost, koji imaju registriranu proizvodnju, koji su u registru poreznih obveznika, koji zapošljavaju.
– Prioriteti se određuju sukladno potrebama za pojedinim proizvodima i proizvodnjama, a to je već dugi niz godina stočarstvo, koje je u svim granama u strahovitom padu. Stočarstvo pak pokreće sve ostale sektore, od ratarstva pa sve do prerađivačke industrije. To je svima jasno i svi to znaju tako da nije moguće da do vladajućih struktura te informacije svih ovih godina ne dolaze – napominje Kušeković, a na pitanje koji su najveći problemi staroga (važećeg) zakona, odgovara protupitanjem: “A koji nisu”, odnosno koliko je zemljišta stavljeno u funkciju na temelju raspisanih natječaja, a da je to prošlo bez većih ili manjih afera, uglavnom na lokalnim razinama?
– To da lokalne samouprave nisu dobro rješenje da budu provoditelji zakona, svima je jasno i nije potrebno posebno elaborirati činjenice od toga da je značajan dio njih kadrovski potkapacitiran za provođenje tog zakona, da se često susrećemo s manipulacijama lokalnih moćnika, da u mjestima gdje lokalni vlastodršci nemaju osobni interes za “bavljenje” poljoprivredom najčešće ne dolazi ni do izrade gospodarskih programa, a kamoli do raspisivanja natječaja jer samo sami sebe uvaljuju u nepotrebne probleme... – nabraja. Također, jedan od ključnih problema postojećeg (izmijenjenog) zakona je najprije obveza, a sada mogućnost uvođenja zemljišnog maksimuma po gospodarstvu, što većinu postojećih zakupnika dovodi u situaciju da će izgubiti značajan dio površina nužnih za održavanje postojeće proizvodnje, posebno stočarske jer to ne znači samo smanjenje broja grla već i gašenje takvih farmi.
– Sve se te gluposti opravdavaju pričom o davanju šansi nekim drugim, mladima… pa u stvarnosti to izgleda tako da imamo hiperinflaciju novoregistriranih OPG-ova koji se registriraju na potomke koji najčešće i ne žive na tim područjima, a kamoli da se bave poljoprivredom. Tako Hrvatska ima najveći porast mladih poljoprivrednika u EU, a istovremeno nam je prosječna dob onih stvarnih sve viša i viša i sada je ona već oko 65 godina. Politika i politike koriste tu temu da bi imale stabilno glasačko tijelo, posebno u ruralnim područjima gdje svaki glas jako utječe na broj saborskih mandata, a onda dalje znamo kako to izgleda. Sve mi to znamo, sve to i oni znaju – i znaju da mi znamo, ali smo nemoćni – ljuti se Kušeković.
Da će se to dogoditi, upozoravalo se tadašnjeg ministra Tomislava Tolušića, koji je odlučio rasformirati ranije osnovanu Agenciju za poljoprivredno zemljište koja je djelovala unutar Ministarstva poljoprivrede, da bi se 10 godina poslije opet razmišljalo o sličnoj te centralizaciji tematike državnog poljoprivrednog zemljišta kako bi država odrađivala taj posao bez miješanja u lokalna prepucavanja.
– Ako do toga i dođe, proći će opet nekoliko godina da se to kadrovski i organizacijski posloži, pa bi možda razumnije bilo da se za taj posao angažira privatna firma koja će to odraditi brže, transparentnije i, u krajnjem slučaju, jeftinije – napominje. Što se tiče državnog zemljišta koje se u Hrvatskoj trenutačno koristi bez ugovora o zakupu, Kušeković ne zna točne brojke, no smatra da su to sve one površine koje nisu pod ugovorima o koncesiji koji su bili na 50 godina. – Što se tiče situacije na mojem gospodarstvu, većinu površina koristim na temelju ugovora o koncesiji na 50 godina te ugovora o zakupu na rok od 25 godina. Za manji dio površina koje sam koristio na rok od 5 godina rok korištenja produljuje se iz godine u godinu i to, naravno, predstavlja problem jer je za to zemljište nemoguće planirati ulaganja na dulji rok. Nikada niste sigurni u kojem će smjeru zakonodavac otići što se tiče prava prvenstva dosadašnjih zakupnika te one famozne odredbe o mladom poljoprivredniku, što je svakako protuustavna odredba jer građani RH po Ustavu ne smiju biti diskriminirani ni po jednoj osnovi – upozorava Kušeković te spominje jedan “biser” trenutačno važećeg zakona.
– Čestica zemljišta u kojoj je RH vlasnik u dijelu ne može biti dana u zakup a da se prethodno ne provede parcelacija, odnosno da se utvrdi na terenu koji je točno dio fizički u vlasništvu RH, a koji u vlasništvu neke druge privatne ili pravne osobe. Najmanje polovina teritorija RH su područja koja su ljudi prije 100 i više godina napustili, neki zbog ekonomskih, drugi zbog ratnih prilika. Njih više jednostavno nema. No umjesto da se država pobrine riješiti problem tih kojih više “nema”, ona suludom odlukom sama sebi puca u koljeno i blokira gotovo 50% površina da ih ne može staviti u funkciju. Na području općine Udbina, površinom najveće u RH, situacija je upravo takva – uz šećer na kraju – zemljišne knjige spaljene su 1942. i do danas nisu ponovno uspostavljene unatoč silnim sredstvima uloženim u projekt Uređena zemlja. Posljedice, nažalost, svi mi skupa plaćamo, a odgovornosti onih koji su nam nanijeli štetu, nema – rekao je Kušeković te dodao kako ozbiljni poljoprivredni proizvođači vape za jednostavnim rješenjima i pravilima igre jednake za sve. No trenutačno na snazi imamo zakon (i zakone) kojima se nastoji zadovoljiti širok krug glasača i stvaramo društvo jednako nesposobnih, sve manje zainteresiranih pojedinaca, državu rentijera i kladioničara, zaključio je.
Slično razmišlja i član upravnog odbora Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) i ratar iz Piškorevaca Mato Brlošić, koji je ovih dana upozorio i na činjenicu kako 40% onog novca iz Zajedničke poljoprivredne politike EU s početka priče nije završilo u poljoprivredi, nego u vrtićima, društvenim domovima, nogostupima i slično, a od onoga što je došlo poljoprivrednicima – njih 50-60% ne bavi se aktivno poljoprivredom.
– Prije nego što se donese novi zakon o poljoprivrednom zemljištu, najavljeno je formiranje povjerenstva, no u čijem će ono interesu raditi i za koga će pisati zakon – pita Brlošić – ako u njemu neće moći biti oni koji su korisnici državnog poljoprivrednog zemljišta. A zakonima u proteklih 30 godina i javnim natječajima nije se napravilo ništa. Njegov je stav da su natječaje trebale raspisivati županije, koje bi to puno brže riješile (a ne općine, koje su ljude eliminirale s natječaja i bez ikakva obrazloženja cjepkale cjeline i slično). Natječaji koji su dosad raspisivani, a još nije donesena odluka, trebali bi se poništiti do novog zakona, novi ne raspisivati te se mora paziti i na pitanje domicilnosti. Dodjeljivanjem zemljišta nekome tko živi 100, 200 i više kilometara dalje izgubit će se naselja u ruralnom prostoru. A nije fer ni da oni koji na njoj rade, zemlju izgube, a dobiju je oni koji su zaposleni u državnim i drugim službama – i poljoprivreda im uopće nije osnovna djelatnost, dodaje. Ili pak mladi poljoprivrednici koji su “zalutali” u poljoprivredu samo zbog potpore od 50.000 eura.
– Taj se novac dijeli šakom i kapom. S druge strane imate gomilu mladih poljoprivrednika koji rade 5, 10, 15, 20 godina, žive od poljoprivrede i ne mogu dobiti taj novac jer su predugo u poljoprivredi, dok oni koji su kalkulirali i manipulirali, kojima su roditelji, bake, djedovi prepisivali neku zemlju preko noći, dva dana prije raspisivanja natječaja, dobiju 50.000 eura – kaže Brlošić. Smatra kako bi poljoprivrednici koji su u dugogodišnjem posjedu, kojima je osnovna djelatnost poljoprivreda i proizvodnja, trebali dobiti mogućnost dugogodišnjeg zakupa državne zemlje ili koncesiju, kako se to radilo i s pravnim subjektima poput Fortenove ili Žita, ali na temelju gospodarskog programa i uz klauzulu da se zemljište vraća državi kad prestanu s proizvodnjom ili odu u mirovinu. K tome, konačno treba definirati pojam tko su to aktivni poljoprivrednici.
– To je onaj poljoprivrednik koji plaća mirovinsko i zdravstveno te mu je poljoprivreda osnovna djelatnost. Slijedom toga samo bi takvi poljoprivrednici trebali ostvarivati pravo na potporu – i njih je najviše 25-30 tisuća, a ne 110 tisuća “aktivnih”, koliko ih je u evidenciji APPRRR-a, i većina ih nema proizvodnju ni od 100 eura/ha – zaključio je Brlošić.
– Očekujemo snažan i jasan fokus novog zakona na proizvođače, domaću preradu, borbu protiv crnog tržišta i nereda u hrvatskoj poljoprivredi. Na državno poljoprivredno zemljište te na prijavu na natječaj za zakup ne bi smio imati pravo nijedan poljoprivredni proizvođač koji zadnjih pet godina na svom zemljištu upisanom u ARKOD ne može dokazati legitimnu poljoprivrednu proizvodnju putem računa – samo je jedna od 11 preporuka Vladi s kojima su, u cilju poboljšanja aktualnog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, izašli iz Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). Crna poljoprivreda, navode iz HUP-a, jedan je od najvećih problema s kojim bi se država mogla izboriti novim zakonom. Predlažu, među ostalim, i promjenu omjera proizvodnih i neproizvodnih bodova s ciljem povećanja poljoprivredne proizvodnje te izmjenu odredbe o maksimalnoj površini, koja trenutačno, kako tvrde, dovodi do smanjenja već formiranih proizvodno-tehnoloških cjelina i negativno utječe na poljoprivrednu proizvodnju.
– Predlažemo model kojim se maksimalna površina propisuje na način da korisnik može dobiti maksimalno 100% površine koju ima upisanu u ARKOD – kažu iz HUP-a. Smatraju kako je potrebno smanjiti omjer bodova domicilnosti u korist poljoprivredne proizvodnje i prerade te urednih poljoprivrednih proizvođača, jasnije definirati postupanja JLS-a u određivanju površina za uzgoj voća i povrća kao i povezanost fizičkih osoba u zakonu. Trenutačna odredba omjera bodova domicilnosti i maksimalne površine po jedinici lokalne samouprave dovodi do 500 mikrostrategija poljoprivredne proizvodnje te najbolji poljoprivrednici otežano zadržavaju i dobivaju poljoprivredno zemljište, upozoravaju. Ni kriteriji omjera uvjetnih grla i površina zemljišta za mljekare/stočare te učinkovitije i točnije vrednovanje uspješnosti mljekara/stočara nisu zadovoljavajući.
– Država traži od mljekara/stočara da godinama imaju više stoke nego što imaju zemlje na kojoj proizvode hranu za stoku te tako potiče mljekare/stočare u nesavjesnom poslovanju i riziku kada konkuriraju za državno zemljište – objašnjavaju te predlažu i produljenje ugovora o privremenom korištenju zemljišta uz jasan dokaz o obavljanju poljoprivredne proizvodnje na površinama pod privremenim ugovorima. Trenutačna odredba rezultira činjenicom da je oko 100.000 hektara nevidljivo za ulaganja, investicije i EU fondove te na tim površinama jedinice lokalne samouprave i država prema sadašnjem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu gube 50% prihoda.
– Trajne nasade trebalo bi definirati kao posebnu kategoriju Zakona o poljoprivrednom zemljištu i promijeniti način pripreme natječaja za vinare i maslinare. Sadašnjim odredbama jedinice lokalne samouprave imaju ogromne probleme pri raspisivanju natječaja za zakup, a vinari i maslinari zbog toga imaju veliki problem u proizvodnji, investicijama, pravnoj sigurnosti i prijavi na EU fondove – objašnjava se te predlaže i kategorizacija krških pašnjaka na “urbane” i “neurbane”. Prepoznavanjem različitosti tih pašnjaka postojali bi različiti kriteriji u cijeni zakupa, trajanju ugovora, broju uvjetnih grla i drugih uvjeta u ispunjavanju gospodarskog programa. Obraslo zemljište u vlasništvu RH, smatraju iz HUP-a, trebalo bi se namijeniti za prodaju. Uz davanje prednosti susjednom vlasniku/zakupcu u svrhu okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta pod obvezom stavljanja tog zemljišta u funkciju poljoprivredne proizvodnje, kompletan iznos od prodaje trebao bi ići u korist jedinica lokalne samouprave, zaključili su iz HUP-a.
Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva kažu kako su JLS-ima dali suglasnost na 409 programa raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem kojima je obuhvaćena površina od 361.518,3931 ha. Na upit koji su najveći problemi starog/sadašnjeg zakona zbog kojega se ide u nove izmjene ili novi zakon o poljoprivrednom zemljištu, u jednom dijelu odgovaraju kako su “uočene poteškoće dugotrajnosti postupka od pripreme natječaja do uvođenja u posjed najpovoljnijeg ponuditelja na javnom natječaju za zakup te da pojedine lokalne samouprave ne raspisuju natječaje zadovoljavajućom dinamikom, što se posljedično odražava na poljoprivrednike kao i na poljoprivrednu proizvodnju”. A potom, kao da te riječi nisu ispisane “crno na bijelo”, ističu kako je “od početka 2024. uspostavljen informacijski sustav za provedbu natječaja za zakup i prodaju (eZakup) koji značajno ubrzava postupke raspolaganja zemljištem, što posljedično dovodi do bržeg sklapanja ugovora i uvođenja u posjed novih zakupnika” (?). Prema njihovim podacima, u ARKOD sustavu trenutačno je evidentirano 291.935,68 ha državnog poljoprivrednog zemljišta, od čega je 210.489,14 ha upisano s pravovaljanom dokumentacijom, a 81.446,54 ha na temelju potvrda jedinica lokalnih samouprava.
”Važeći Zakon o poljoprivrednom zemljištu na snazi je od 9. ožujka 2018. i od tada je 311 jedinica lokalne samouprave objavilo i dobilo suglasnost za objavu javnog natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta, ukupne površine oko 73.400 ha, a prema raspoloživim podacima ministarstva u pripremi su 124 nova javna natječaja elektroničkom provedbom”, napominju, dok Brlošić tvrdi kako takve suglasnosti ništa ne znače zna li se da u pojedinim općinama ni 5 ili 10 godina od raspisivanja natječaja nisu donesene odluke o zakupu. Kako bilo, iz Ministarstva tvrde kako će fokus odredbi novog zakona biti, među ostalim, poboljšanje dinamike raspisivanja javnih natječaja za zakup i prodaju od strane lokalnih samouprava, a na upit koliko je natječaja u tijeku i hoće li se oni poništiti do donošenja novog zakona o poljoprivrednom zemljištu, odgovaraju kako je to isključivo u nadležnosti rada Povjerenstva za donošenje Zakona.
GALERIJA Ovo je top 100 najboljih fotografija u 2024. godini
Uvoz prehrambenih proizvoda nikad veći, poticaji nikad brojniji, hrana nikad skuplja a poljoprivredna proizvodnja nikad gora. Ako je 80 000 lažnih poljoprivrednika dobilo potpore znači da netko treba podnijeti isto toliko kaznenih prijava. I tražiti naknadu štete oduzimanjem imovine.