Prvoga dana 2019. bit će točno 20 godina otkako dio zemalja članica Europske unije koristi euro, zajedničku valutu koju mnogi u Europi i u svijetu uzdižu u nebesa, ali nerijetki i proklinju. No, moglo bi se reći da je euro zapravo nastao na Staru godinu 1998., dakle ovoga mjeseca, kada je 11 zemalja članica EU nepovratno uzajamno fiksiralo tečajeve svojih starih nacionalnih valuta pa je stoga i Europska komisija 20. rođendan eura službeno u Bruxellesu proslavila već 3. prosinca.
Kako je izvijestila Komisijina služba za odnose s javnošću, na proslavi se okupilo oveće društvo eminentnih žurnalista, sadašnjih i bivših europskih dužnosnika, političkih vođa, akademičara i poslovnih ljudi. Kako i priliči proslavi, ushita nije nedostajalo. „Zamislite da se jednoga dana svi vratimo u život prije eura... ljudi bi sišli s uma“, rekao je Beppe Severgnini, kolumnist talijanske Corriere della Sera. „Nikada ne smijemo zaboraviti da smo se prije EU u Europi međusobno ubijali na milijune. Već i samo zbog toga EU predstavlja velik uspjeh“, rekla je predsjednica Nadzornog odbora Europske središnje banke (ESB) Danièle Nouy.
Unatoč slavljeničkoj atmosferi, bruxelleski party za 20. rođendan eura ipak je imao i „radni karakter“. Sudionici proslave morali su se složiti s potpredsjednikom Komisije Valdisom Dombrovskisom da euro nije dovršeni, nego jeb (engl. „work-in-progress“) te da, kao i u slučaju Sjedinjenih Država, „gradnja ekonomske i monetarne unije zahtijeva vremena“, kako je rekao bivši predsjednik ESB-a Jean-Claude Trichet.
Nekoliko govornika založilo se za „produbljivanje“ eura, Komisijin povjerenik za ekonomiju i financije Pierre Moscovici rekao je da bi „ozbiljniji proračun eurozone (za otklanjanje neravnoteža i suprotstavljanje šokovima) mogao znatnije promijeniti pravila igre“ (bio bi engl. „game-changer“), dok se španjolska ministrica ekonomije i poduzetništva Nadia Calvino zauzela za uvođenje kriznih „podupirača“ (engl. “backstops“) za nezaposlenost te za osiguranje bankovnih depozita. Sva iznesena mišljenja vjerojatno je najbolje sažela zastupnica u Europskom parlamentu Eva Maydell: „Euro smatramo uspješnom pričom, zajedničkom valutom koja nas je ujedinila i znakom solidarnosti; euro je proces koji se mora nastaviti...“
Nitko nema pravo žiga
Slabo je poznato da je zajednička europska valuta postojala i davno prije eura, još u 19. stoljeću. Davne 1865., kako bi olakšale međusobnu trgovinu i prekogranična plaćanja, Francuska, Belgija, Italija i Švicarska sklopile su sporazum kojim su formirale Latinsku monetarnu uniju, a u ograničenoj mjeri Uniji su se pridružili i Grčka, Španjolska, Rumunjska i Austro-Ugarska Monarhija. Bez formalnog pridruživanja Unijin sustav plaćanja prihvatile su i kolonije europskih članica te Srbija, Bugarska i Albanija. No, kako se zajednička valuta temeljila na zlatu i srebru kojima je cijena jako varirala, Unija se neprekidno nalazila pod stresom, da bi je posve dokrajčilo izbijanje Prvog svjetskog rata i odustajanje zemalja od vezivanja vrijednosti njihovih valuta za određenu količinu zlata (tzv. zlatnog standarda).
Povijest suvremene zajedničke europske valute današnja Europska komisija dijeli na četiri glavna razdoblja. Prvo se proteže od sklapanja Rimskog ugovora 1957., s kojim je nastala Europska ekonomska zajednica, do tzv. Wernerova izvješća. Naime, stabilan odnos valuta uspostavljen u svijetu nakon Drugog svjetskog rata u Bretton-Woodsu nije potrajao. „Previranja na međunarodnim tržištima valuta od 1968. do 1969. godine ugrozila su zajednički sustav cijena zajedničke poljoprivredne politike, što je u to vrijeme bio temelj Europske ekonomske zajednice.
Kako bi našli rješenje za te uznemirujuće procese, europski su lideri okupili stručnu skupinu na visokoj razini koju je predvodio tadašnji premijer Luksemburga Pierre Werner, da izvijeste kako bi se Europska monetarna unija (EMU) mogla uspostaviti do 1980. godine.“
Wenerova skupina predložila je stvaranje EMU-a u tri koraka i tijekom dvije godine, uključujući mogućnost uvođenja zajedničke valute. Članice EEZ-a 1971. u načelu su prihvatile prijedlog pa je počela prva faza njegove realizacije, sužavanje pojasa „plivanja“ nacionalnih valuta. Nije bilo lako: novi val previranja i šokova na svjetskim tržištima, osobito tržišta nafte, udaljavao je valute jednu od druge, no Europski monetarni sustav ipak je 1979. godine uspostavljen.
Euro je tako ušao u treću fazu razvoja. Stvorena je europska valutna jedinica ili ECU (od engl. European Currency Unit) i sve zemlje članice počele su iskazivati tečajeve svojih nacionalnih valuta i prema toj novokonstruiranoj virtualnoj zajedničkoj valuti. To je omogućilo da se njihovo uzajamno „plivanje“ pomalo obuzda unutar uskog „pojasa“, čime je stvoren „tečajni mehanizam“ ili ERM.
Ta „nova i bez presedana koordinacija monetarnih politika“ europskih zemalja uspješno je funkcionirala dulje od desetljeća pa su na početku 1990-ih europski lideri od predsjednika Europske komisije Jacquesa Delorsa i guvernera nacionalnih središnjih banaka zatražili da prouče i predlože kako bi se mogao učiniti sljedeći korak i utemeljiti europska monetarna unija.
Prijedlozi iz „Delorsova izvješća“ uneseni su u novi Ugovor o Europskoj uniji potpisan u prosincu 1991. godine u nizozemskom Maastrichtu. Stvaranje Europske ekonomske i monetarne unije te područja eura zamišljeno je u tri faze: u prvoj je trebalo formirati zajedničko tržište sa slobodnim tokom kapitala, u drugoj su trebali biti osnovani Europska središnja banka i Europski sustav središnjih banaka te postignuta ekonomska konvergencija.
Da bi mogle ući u područje eura i buduću zajedničku valutu koristiti kao vlastitu, zemlje članice EU morale su zadovoljiti zajednički usvojene „kriterije iz Maastrichta“. Treća faza predviđala je fiksiranje tečajeva, „lansiranje“ i naposljetku korištenje eura. Nakon desetljeća priprema euro se 1. siječnja 1999. godine napokon rodio. Ali, samo kao knjigovodstvena valuta, paralelno s nacionalnim valutama.
Istodobno je nastalo i europodručje, ili eurozona, a vođenje monetarne politike prepušteno je Europskoj središnjoj banci osnovanoj pola godine ranije, 1. lipnja 1998. godine. Bila je to vjerojatno prva u povijesti središnja (centralna, narodna...) banka koja nije imala svoju nacionalnu državu, odnosno, bila je nadnacionalna. Euro kao „book money“ potrajao je tri godine, da bi 1. siječnja 2002. godine u promet bile puštene i njegove novčanice i kovanice, koje su onda i „fizički“ zamijenile postojeći novac, u početku u samo 12 jurisdikcija, Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Luksemburgu, Njemačkoj, Nizozemskoj, Portugalu, Španjolskoj i Vatikanu.
Ime zajedničke europske valute odabralo je Europsko vijeće na sastanku u Madridu 1995. godine. Simbol eura € „inspiriran je grčkim slovom ipsilon i podsjeća na kolijevku europske civilizacije, a istodobno je i prvo slovo imena Europe u latinskoj abecedi“, podsjeća Europska komisija. „Dvije vodoravne paralelne crtice simboliziraju stabilnu vrijednost eura.“ Autorska prava na simbol pripadaju Europskoj zajednici, ali nitko na njega nema ekskluzivno pravo žiga.
Od klasike do čelika i stakla
Novčanice eura nose na sebi stilizirane prikaze arhitektonskih uzoraka sedam perioda europske kulturne povijesti: klasike, romanike, gotike, renesanse, baroka i rokokoa, „čelika i stakla“ te suvremenog stila 20. stoljeća.
„Prozori i prolazi na crtežima na licima novčanica simboliziraju europski duh otvorenosti i suradnje“, 12 zvjezdica „dinamizam i harmoniju suvremene Europe“, a mostovi na naličju „komunikaciju među europskim narodima te između Europe i ostatka svijeta“.
Zamjena novčanica i kovanica 11 europskih nacionalnih valuta i vatikanske lire eurskima bila je najveća takva zamjena u povijesti ljudskoga roda. Prema podacima Europske komisije, za taj dan pripremljeno je otisnutih 14 milijardi novčanica i iskovanih 52 milijarde kovanica, u čemu je sudjelovalo 218 tisuća banaka i poštanskih ureda, 2,8 milijuna mjenjačnica i 302 milijuna građana.
Istodobno je iz optjecaja povučeno devet milijardi novčanica i 107 milijardi kovanica starih nacionalnih valuta. Danska je iskoristila to pravo i odlučila ostati izvan europodručja i zadržati svoju nacionalnu valutu, ali blisko vezanu za euro. Ujedinjeno Kraljevstvo zadržalo je funtu koja je samo jedno kratko vrijeme, 1991. godine, bila tečajem vezana za ECU u sklopu ERM-a, a od tada prema euru slobodno pliva. Grčka je ušla u područje eura godinu dana nakon prvih 11 zemalja i Vatikana, a sljedeći veliki val ulazaka započela je 2007. godine Slovenija.
Odabran njemački model
Slijedili su je Cipar i Malta, pa Slovačka, Estonija, Letonija i Litva. Šest članica EU još je izvan eurozone, to su Mađarska, Poljska, Češka, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska, ali su neke od njih svoje valute ili vezale „tečajnim sidrom“ za euro (Bugarska) ili intervenirajući na deviznom tržištu upravljaju domaćom cijenom eura unutar uskog ili malo šireg raspona ili „pojasa“.
Danas euro svakodnevno koristi oko 340 milijuna Europljana i europska zajednička valuta druga je najviše korištena valuta na svijetu. Ali, s vremenom se položaj eura među svjetskim valutama jako mijenjao: u godini neposredno nakon njegova uvođenja u svijetu je u euru bilo denominirano oko jedne petine (20 posto) svih dužničkih vrijednosnih papira, a u američkom dolaru oko 60 posto.
Do 2007. godine udjel eura brzo je rastao, a udjel dolara jednakom brzinom padao, da bi se te godine izjednačili na 40 posto. Ali, u globalnoj Velikoj recesiji udjel eurskih obveznica u svijetu do 2013. godine naglo je potonuo, a udjel dolarskih uzletio. Nakon manjih kolebanja euro je danas tamo gdje je i bio na početku, na oko 20 posto, a dolar je s udjelom od oko 70 posto svoj kraljevski status s početka milenija dodatno ojačao.
No globalna „divergencija“ u odnosu na američku valutu nije jedina slabost eura koju danas lako vide i monetarni laici. Još su gore „divergencije“ i „asimetrije“ unutar Europske unije. Jedna takva, u koju mnogi analitičari upiru prstom, jest stanje salda međudržavnih plaćanja u sustavu Target II.
To je platni sustav koji omogućuje prijenos novca među bankama u EU u realnom vremenu, jedan je od ključnih elemenata financijske integracije u EU, omogućuje slobodan tok novca preko granica i pridonosi provedbi jedinstvene monetarne politike ESB-a. No on funkcionira tako da, ako jedna nacionalna središnja banka trenutačno nema novca da izvrši neko plaćanje, druga je kreditira i „spašava“ pa se tako dogodilo da su tri-četiri središnje banke, sve na sjeveru EU, među kojima njemačka najviše, dale više od 1,4 bilijuna eura kredita za tekuće plaćanje ostalim članicama EU, većinom onima na „južnoj periferiji“.
Isto tako, vidi se da neke zemlje, ponajprije Njemačka i Nizozemska, od prvoga dana uvođenja eura bilježe goleme vanjskotrgovinske suficite (i po 8-10 posto BDP-a na godinu), dok druge – Italija, Portugal, Španjolska... bilježe ogromne deficite i, posljedično, još ogromnije javne dugove (od 100 do 130 posto BDP-a) koji se ne smanjuju i uopće se ne vidi kako bi se mogli smanjiti. Mnogi analitičari, među kojima su i ekonomski nobelovci, iz toga izvlače zaključak da je euro zapravo neodrživ, da će se područje eura raspasti, da je „rizik redenominacije“ prevelik, a obnova nacionalnih valuta neizbježna, štoviše, da je uvjet ekonomskog i političkog opstanka jednog broja zemalja...
Ulaskom u monetarnu uniju, naime, članice Europske unije gube monetarni suverenitet i svoje ovlasti za provedbu monetarne politike prenose glavnoj instituciji za provedbu zajedničke monetarne politike, Europskoj središnjoj banci. Kad su je osnivale na ljeto 1998. godine, zemlje članice EU mogle su birati između dva osnovna modela središnjih banaka, anglofrancuskog i njemačkog; odabrali su njemački, odnosno model Deutsche Bundesbanka.
Razlike su ogromne: prvi model ima znatno širi opseg ciljeva monetarne politike, uz održavanje stabilnosti cijena, odnosno nisku inflaciju, tu je i održavanje pune zaposlenosti i financijske stabilnosti. Njemački pak model kao prioritet ima ostvarivanje stabilnosti cijena, objasnio je u svojoj knjizi „Monetarna politika Europske središnje banke“ (izdavač je Školska knjiga iz Zagreba) ovih dana vodeći hrvatski monetarni stručnjak Dubravko Radošević, znanstvenik istraživač Ekonomskog instituta Zagreb i predavač na Veleučilištu VERN.
Neku valutu, naime, ne čine samo novčanice i kovanice, simboli i ilustracije na njima, pa čak ni praktičnost uporabe, nego snaga, financijska stabilnost i perspektiva ekonomije koja je tu valutu iznjedrila, veličina i razvoj financijskih tržišta na kojima se njome trguje, sloboda njezina kretanja u obliku kapitala i kredita... Ako sve to u EU radi u prilog samo jedne zemlje, ili jedne skupine zemalja, a na štetu neke druge skupine, onda je opstanak takve zajedničke valute zaista upitan. No, Dubravko Radošević ipak je optimist, on smatra da je euro ireverzibilan.
– Euro ima prednosti i nedostatke – kaže Radošević – i potrebna je reforma eurozone da se nedostaci otklone, i na tome rade brojni stručnjaci, u Bruxellesu i think-tankovima poput Bruegela i CEPS-a. Iznose se različiti prijedlozi kako da se arhitektura eurozone popravi, da njezin monetarni sustav postane još efikasniji. Najveći optimizam kod Radoševića budi to da se „Europska središnja banka najmanje dvaput, prvi put 2012. i drugi put 2014./2015. pokazala efikasnom u suzbijanju svih rizika potencijalne nestabilnosti i učvrstila je eurozonu. Dakako, u eurozoni postoje krupni problemi. Najveći je nedostatak fiskalne integracije zemalja članica, zbog čega se ne može stvoriti optimalna kombinacija (engl. „policy mix“) fiskalne i monetarne politike.
Nema ni mehanizama za podjelu rizika među zemljama na razini eurozone, koji bi omogućili zajedničko snošenje gubitaka, poput euroobveznice. Gradi se bankovna unija, ali još nema zajedničkog osiguranja bankovnih depozita. Rasprava se o tome ponovno vodila u Bruxellesu prije samo nekoliko dana, sudjelovao je i hrvatski ministar financija, ali sporazum opet nije postignut jer ga Njemačka na neki način blokira.
– Dakle, problemi su krupni, ali za sada se rješavaju pragmatično, na razini monetarnih intervencija Europske središnje banke – kaže Radošević. No, ESB je učinio i puno više od pragmatičnih monetarnih intervencija: spašavajući euro od propasti, odnosno eurozonu od raspadanja, i to dvaput, ESB je poduzeo drastične zaokrete u shvaćanju i djelovanju središnjeg bankarstva u Europi, a time i ključnih obilježja eura kao zajedničke valute.
ESB je 2012. te ponovno 2014. i 2015. pod vodstvom predsjednika Marija Draghija učinio stvari koje su do tada u Europi bile nezamislive: preuzeo je i ulogu kriznog menadžera Unije te svojom monetarnom politikom supstituirao nedostatak prave zajedničke fiskalne politike.
Prognoziranje budućnosti
Kakva će biti budućnost eura, ne možemo znati, a prognozirati je nezahvalno. No, vodeći hrvatski stručnjak za središnje bankarstvo Dubravko Radošević vjeruje da će ESB u idućim godinama nastaviti politiku niskih kamatnih stopa i postupnog uvođenja monetarnih restrikcija, a na očekivanja sudionika financijskih tržišta većinom će djelovati „psihološki“, mehanizmom koji se naziva Smjernice buduće monetarne politike ili na engleskom „forward guidance“.
Upućuje i na izvješće u kojem Economist Intelligence Unit otkriva da će Talijana Draghija na mjestu predsjednika ESB-a naslijediti Francuz, pripadnik „škole“ anglofrancuskog, a ne njemačkog središnjeg bankarstva. Budu li to okolnosti nalagale, ESB može obnoviti i kvantitativne intervencije kakve je Mario Draghi pokrenuo u Velikoj recesiji spašavajući euro i eurozonu. Utješno je pritom da središnja banka nije komercijalna banka: ona može ići u „minus“ koliko god želi i sve svoje gubitke može jednostavno otpisati.
VIDEO: Ministar Marić o fiskalnoj politici RH i putu prema euru