Nakon posljednje presude Visokog trgovačkog suda o ništetnosti valutne klauzule, čime su izvan zakona stavljeni i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, Udruga Franak najavila je “tsunami” sudskih tužbi protiv banaka koje pak relativiziraju učinke sudskog pravorijeka. U ekskluzivnom intervju direktor Hrvatske udruge banaka Zdenko Adrović za Večernji list komentira presudu, no napominje i da HUB kao udruženje banaka nije stranka u kolektivnom sporu niti svojim objašnjenjima može prejudicirati postupanje pojedinih banaka.
Presuda VTS-a kaže da ne vrijedi ni valutna klauzula ni promjenljiva kamatna stopa te da su krediti ugovoreni po nepoštenim uvjetima. Kakvo je pravno, ali i reputacijsko stajalište banaka prema tome?
Iznošenje velikih očekivanja u vezi s ovim procesom dovelo je do toga da se pod takvim pritiskom dovode u pitanje načela koja je potrebno poštovati kako bi se osiguralo kvalitetno suđenje. Ponajprije u pogledu primjene presude Suda Europske unije na konkretan slučaj. Vrhovni sud dao je jasnu uputu kako izravna primjena prava EU nije dopuštena u ovom slučaju jer se radi o razdoblju prije nego što je Hrvatska postala članicom EU. Čini se da su u cijeloj situaciji određene interesne skupine pronašle način na koji mogu profitirati od moguće odštete. Iznimno je važno svakom građaninu koji je imao kredit u CHF predočiti sve potrebne informacije jer situacija nije toliko jednostavna kako se prikazuje u zadnje vrijeme. Ponajprije je važno utvrditi što VTS-u predstavlja pojam “prosječnog potrošača”. Prema VTS-u, prosječan potrošač nije uopće bio svjestan činjenice da može doći do promjene tečaja domaće valute u odnosu na stranu, da se tečaj mijenja u skladu sa svjetskim tržišnim kretanjima; dakle bio je neoprezan i nerazborit, donosio odluke na prečac i uopće se nije informirao o proizvodu koji mu se nudi. S druge strane, po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda RH i Suda EU, prosječan je potrošač osoba koja je u razumnoj mjeri obaviještena, pažljiva i oprezna. Dakle, dolazimo do “diskrepancije” u tumačenju pojma prosječnog potrošača te smatram kako je ovo još jedan od razloga zbog kojeg nije ispravno tvrditi da se ova presuda primjenjuje na svakog građanina koji je imao kredit u CHF. Svaki bi slučaj trebao biti različit, za svakog bi se klijenta trebalo utvrditi posebno koliko je svjestan i upućen. Više je nego dvojben stav da svi ili većina od 120.000 dužnika nije bila svjesna rizika. Dug pravosudni put još nije gotov; banke su uložile pravne lijekove, ponovo i na Vrhovnom i Ustavnom sudu.
Kad danas u banke dođu klijenti i žele se zadužiti, pitaju li bankare može li se ponovo dogoditi neki takav aranžman? Koliko je veliko nepovjerenje klijenata prema bankama?
Bankarski sustav je siguran i cilj mu je zaštiti svoje potrošače i uspostaviti sustav u kojem su obje strane zadovoljne. Prema podacima i analizama agencija, povjerenje je na visokoj razini što se odražava i u porastu kreditiranja.
Prema obrazloženju iz presude potrošači nisu dobili relevantne informacije o valutnom riziku i nije se očekivalo da su dovoljno stručni da znaju da tečaj kune prema CHF HNB ne brani? A banke su znale i zato je nastala neravnoteža na teret potrošača...
Prilikom sklapanja ugovora bilo koje vrste od ključne je važnosti da potrošač ima na raspolaganju sve relevantne informacije kako bi mogao procijeniti jesu li ugovorne odredbe za njega zadovoljavajuće. Ovo je vrlo važna stavka presude, ali nije obrazloženo na koji način se može utvrditi relevantnost informacija koje su potrošači dobili. Drugostupanjski je sud isključivo uzimao u obzir informacije koje su dobili u tzv. predugovornoj fazi, one koje su išle putem različitih medija. Kod takve vrste informiranja postoje određena tehnička ograničenja; nedostatak vremena kod TV reklame ili prostora u tiskanom oglasu kad je nemoguće opisati sve detalje i rizike proizvoda. Nemoguće je u okviru postupka kojim se procjenjuje i štiti prava potrošača na apstraktnoj razini procijeniti relevantnost i količinu informacija koje je svaki potrošač dobio prilikom obrade svog kredita od zaposlenika banaka, bilježnika i drugih osoba uključenih u proces, a to je, prema mišljenju pravnih stručnjaka, od krucijalne važnosti.
Kako biste vi to utvrđivali? Uvidom u prepiske s klijentima, videosnimkama razgovora...? Postoje svjedočenja osobnih bankara i da su informirali klijente o riziku, ali i onih koji kažu da ni oni nisu znali za rizike pa u njih nisu uputili ni klijente...
Pa da, i tako, ako treba, sve to treba napraviti ako želimo utvrditi istinu. U prvostupanjskoj presudi Trgovačkog suda, kad se argumentira da su banke mogle znati rizike, poziva se na priopćenje HNB-a iz 2013., a krediti su odobravani od 2004. do 2007. To je poznata hrvatska “naknadna pamet”. Studija MMF-a iz 1997. koja je bila dokaz u prvostupanjskom postupku da su banke navodno imale spoznaje o kretanju CHF na kraju nije priložena u sudski spis. Ona je rad dvojice ekonomista koji su bili zaposleni u MMF-u, a ne institucije. A napisali su da, kad bude kreirana zajednička valuta u EU, postoji rizik jačanja CHF, a zajednička je valuta kreirana tri godine kasnije, 2000., no CHF je počeo jačati 2008. Vidljivo je da ta studija nije točno predvidjela rast CHF. U prvostupanjskoj navode i da je kriza 2008. nastala kao rezultat slijeda događaja koji nitko nije mogao predvidjeti. Kako su mogle hrvatske banke?
Znači, banke tvrde da ni one nisu mogle znati što će biti s tečajem CHF, ali isto su u njemu ponudile kredite. Mislite li vi da je regulator trebao biti karika koja će zaštititi banke od njih samih, a klijente od toksičnog bankarskog proizvoda i zabraniti ove kredite na tržištu?
Ne mogu suditi o regulatoru. Dva su: jedan je HNB, a drugi Vlada, odnosno Sabor. To je pitanje za šefove regulatornih tijela.
Kad razgovarate s menadžerima u bankama koji su donosili odluku o plasmanu tih kredita, a među njima ste bili i vi, bi li oni “s ovom pameću“ to ponovo napravili?
Teško je procijeniti kakvu bi odluku bankari, ali i regulatori donijeli danas. Kredita u CHF više nema. Promijenile su se okolnosti i u regulatornom i u financijskom smislu.
Tvrdite da najnovija presuda nije primjenjiva na već konvertirane kredite? Koji su argumenti?
Mnogi pravni stručnjaci smatraju da se presuda u dijelu ništetnosti valutne klauzule ne odnosi na konvertirane kredite. Konverzijom koja je provedena za više od 50 tisuća kredita pozicija im je izjednačena s onima koji su kredite podizali u eurima. Banke u Hrvatskoj jedine su u EU snosile ukupnu štetu konverzije od milijardu kuna. Rečeno je da “lex CHF” predstavlja zakonski okvir za rješavanje ovog problema. Koji je smisao preispitivanja te odluke ako ga je Ustavni sud proglasio valjanim? Kako može biti proglašen nevaljanim?
Prema Zakonu o obveznim odnosima, ono što je ništetno ne može naknadnom pravnom radnjom postati valjano. Mogu li se ništetne klauzule konverzijom ozakoniti?
Udruga Franak poziva se na presudu Vrhovnog suda koja se odnosi na slučaj Zakona o prodaji stanova otprije 18 godina koji nema pravnu važnost za ovaj slučaj. No o tome će odlučiti Vrhovni sud.
Kakvo je pravno stajalište banaka o potpunoj ili djelomičnoj ništetnosti kredita koja bi se odnosila “samo” na valutnu klauzulu i kamate?
Zbog postojećih presuda i Zakona o konverziji, situacija je već pravno dovoljno kaotična. Svako daljnje retroaktivno određivanje ništetnosti otvara novu sudsku praksu koja ni ovdje ni u EU još ne postoji i može u primjeni biti i apsurdna. Svaki je slučaj jedinstven za sebe: pravno je stajalište banaka da je nemoguće generalizirati ovu presudu. A jednako kao što postoji rizik prilikom podizanja kredita, postoji i rizik prilikom podizanja tužbe. Kako urediti vraćanje svih dugovanja, posebno kod konvertiranih kredita? Klijent bi vratio u cijelosti dobiveni iznos od banke, a banka do sada uplaćeno. Teško je zamisliti da bi i banke i potrošači bili na to spremni.
Kakve mogu biti posljedice za banke u slučaju proglašenja ništetnosti cijelog ugovora? Spominju se iznosi odšteta od 10 do 15 mlrd. kuna...
To spominje samo Udruga Franak. Mi mislimo da su takve procjene paušalne i da nije moguće precizno procijeniti učinke presude.
Stanu li sudovi na stranu dužnika i u pojedinačnim sporovima, jesu li banke spremne na nagodbe?
Banke stoje pri stavu da su u većini slučajeva ponudile dovoljnu razinu informacija i da je klijent sposoban procijeniti rizike. Pa dio ljudi dolazio je s već donesenom odlukom da žele kredit u CHF. Zašto onda ići u nagodbu s onima koji su bili informirani? To treba dokazati u pojedinačnom sudskom procesu.
Očekujete li da će ova presuda promijeniti poziciju banaka u sporovima pred međunarodnim sudom u Washingtonu?
Unatoč očekivanju pojedinačnih skupina, učinak bi mogao biti upravo suprotan – obrazloženje konverzije je da se njome rješavala krizna situacija, a sad ispada da je teret konverzije nametnut bankama, a problem nije riješen. Ugovori nisu ništetni, ovo tumačenje dovodi nas u stanje pravne nesigurnosti.
Pogledajte video: Razgovor s Bojanom Glavaševićem
Po Adroviću, većina dužnika je "znala za rizik kredita u CHF", a banke "nisu mogle znati što će biti s tečajem CHF". Zanimljiva logika, ali potpuno irelevantna. Treba samo pročitati presude i sve je jasno.