Nama nije nikada bolje bilo – izgovara Stjepan Kirin, zadovoljan svime što je u svoja 63 ljeta postigao. Već je, eto, četiri desetljeća u skladnome braku s Đurđom, kći Mirjana završila je Ekonomski fakultet i ima dobar posao, a 34-godišnjem sinu Daliboru, automehaničaru po struci, životni je poziv, baš kao i roditeljima, poljoprivreda.
– Gdje mlad čovjek nije ost’o na selu, selo se zatvara – kaže Stjepan, a Dalibor samo odmahnu rukom kada ga priupitasmo zašto nije sreću potražio u Njemačkoj ili Irskoj, pa sjede u traktor i ode put njiva, sijati.
Obitelj Kirin iz Čemernice, prigradskoga naselja Virovitice, koje se nalazi na Putu paprike, obrađuje 134 hektara zemlje na kojoj rastu pšenica, ječam, soja, zob i kukuruz. Višak usjeva prodaje tvrtki Diba iz susjednog Suhopolja, no većinu hrane koju proizvedu pojedu svinje koje Kirinovi uzgajaju za tov. U odvojenim svinjcima ukupne površine 800 četvornih metara smješteni su 60 rasplodnih krmača, tri nerasta i njihovi potomci, pa u jednom svinjcu leže krmače i tek oprašeni gicani koji se griju pod lampama, u drugom su krmače koje će se uskoro oprasiti, u trećem one koje se pripušta nerastu pet dana nakon što su mali odbijeni od sise... Prasci su odvojeni po dobi, a oni koji su dosegnuli oko 110 kilograma težine – za što treba proći najmanje sedam mjeseci – ovoga će ponedjeljka biti isporučeni kupcu. Svih šesnaest godina, koliko se Kirinovi bave svinjogojstvom, jednom tjedno isporučuju od deset do dvanaest tovljenika mesnici Kalinić u Virovitici, odnosno godišnje oko 700 tovljenika. Isporuka je nekoć bila subotom, sad je ponedjeljkom, a isplata je tijekom tjedna. Tako posložena dobra poslovna praksa obitelji Kirin jamstvo je da ne moraju strahovati što će donijeti sutra.
– Imamo svoje i krmače i prasce i neraste. Ništa nije iz uvoza. Uzgajamo pietren, jorkšir i landras. Sve što imamo, i strojeve i zemlju, svojim smo prstima zaradili. Kol’ko imaš, tako klimaš – zadovoljno će Đurđa Kirin.
– Želja mi je da još kupim kombajn. Vidjet ćemo – dodaje Stjepan.
Svu drugu mehanizaciju koja im treba Kirinovi imaju; tu su traktori, prskalica vrijedna 190 tisuća kuna, rasipač za koji su dali 110 tisuća kuna... U dvorištu su i silosi napravljeni na “Stjepanov način”, koji je podrazumijevao funkcionalnu, a jeftiniju izvedbu, iz kojih se hrana cijevima doprema u automatske hranilice, pa sušara za kukuruz i jedini toster za soju koji je proizveden u Hrvatskoj. U njemu se soja prži na 135 stupnjeva, za sojinu sačmu kojom se hrane svinje.
– Ljudi misle kako smo mi po cijele dane u svinjcu, a to nije točno. Tehnologija nam je olakšala posao, odemo i mi na more. Doduše, onda se dozivamo putem telefona, ali može se. Nikad se ne dižemo prije sedam, do osam pijemo kavu i onda počinjemo raditi. I sve stignemo sami. Ovoliko koliko imamo sasvim nam je dovoljno, ne planiramo se širiti, jedino osuvremeniti. Javili smo se na natječaj za lagunu za gnojnicu, čekamo odgovor da vidimo što će s tim biti – govori Stjepan Kirin, dodavši kako obitelj razmišlja i da se javi na mjeru “Dobrobit životinja”, što bi podrazumijevalo da broj krmača smanje za deset.
Prihode koje im donosi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Kirinovi ne rasipaju na luksuz, nego ulažu u poslovanje, baš kao i poticaje koji iznose 530 kuna po krmači i 2300 kuna po hektaru, jer njihovo selo spada u kategoriju onih gdje su teži uvjeti za gospodarenje. Zanimljivo, Suhopolje, između čije su ploče s natpisom mjesta i doma Kirinovih samo dvije kuće, nije.
– Nekad su moji roditelji uzgajali junad i ždrebad, u vrijeme kad se za 400 kilograma luka moglo kupiti jedno ždrijebe. Danas se ždrijebe prodaje po 1000 eura, a za 400 kila luka se dobije 800 kuna – slikovito će Stjepan, čiji je otac u ovaj kraj u potrazi za zemljom doselio iz Pavučnjaka, sela između Zagreba i Jastrebarskog.
Iako žive na Putu paprike, povrtlarstvom se nikada nisu bavili.
– Ja sam prezadovoljan ovim kako je. A i ne volim kada ljudi kukaju – kazao je Stjepan Kirin, otputivši se za sinom u njivu.
Strasno za pogledati,koje je to mucenje zivotinja da se te svinje nemogu ni okrenuti ,ni kretati nego samo stajati i na trbuske leci.Nadam se da ce u buducnosti i taj dan doci da se zivotinje ne ubijaju zbog ljudske hrane.Kako je lijepo biti vegan,bas zbog takvih slika mnogi postaju vegan ukljucujuci moju cijelu familiju i mnogo poznanika.