Gospodarstvo je u čvrstom zagrljaju preskupe države

Ovog tjedna Hrvatska bi trebala odaslati pismo za uvođenje eura. Tema je to koja i dalje žestoko dijeli ekonomiste, a konsenzusa nema ni u politici za razliku od vremena ulaska u EU. O euru, investicijama, zdravlju ekonomije i najavi poreznih rasterećenja razgovaramo s ekonomistom Velimirom Šonjom, direktorom Arhivaanlitike i autorom knjige Euro u Hrvatskoj: Za i protiv.

Kako gledate na euro? Slažete li se da je to zadnji trajekt s pustog otoka po nekim ekonomistima?

Euro nije lijek za sve naše ekonomske probleme. Nijedan ozbiljan ekonomist nikada nije izjavio tako nešto iako se takvo mišljenje često podmeće zagovornicima eura, kojima i sam pripadam. Euro je, jednostavno, logičan korak s obzirom na našu sveukupnu ekonomsku i financijsku povijest. Ne vidim smisao da smo se toliko trudili ući u EU, od toga uvidjeli evidentne koristi kroz poboljšanje politike, osobito nakon 2015., imali ozbiljan rast izvoza roba i usluga, i da na sve to kažemo da nam euro ne treba iz nekog emotivnog, a ne racionalnog razloga.

Europodručje nije idealno; u njemu postoje tenzije između sjevera i juga koje imaju svoje kompleksne uzroke. I mi moramo imati odgovore za neke očekivane promjene koje će nastupiti u europodručju poput malog zajedničkog proračuna koji se očekuje. No, sada ne bi bilo logično da odbijemo sudjelovati u institucionalnoj izgradnji tržišta i upravljanju s monetarnim sustavom gdje se nalaze zemlje s kojima razmjenjujemo najveći dio roba i usluga. Svi naši najvažniji trgovački partneri su na euru, čak i BiH veže marku striktno uz euro. Ne vidim što bi jedan otok sam radio u tom moru eura. Pogotovo što je najveći dio štednje građana već desetljećima u eurima.

Još nismo osvijestili da je EU naše domaće tržište, a da s eurom dolazimo u prigodu upravljati monetarnom politikom eurozone jer hrvatski guverner na Upravnom vijeću ECB-a dobiva glas koji ne zavisi o veličini zemlje, nego ima sličnu težinu kao glasovi guvernera Njemačke, Francuske ili Španjolske. To je povijesna prilika kakvu u gospodarskom smislu nikada nismo imali.

Zagovornici i protivnici eura rovovski su ukopani na suprotnim stranama, no u knjizi ističete da u raspravama prevladavaju klišeji. Stječe se dojam da se ističu maastriški kriteriji, a malo govori o (ne)spremnosti institucija i izostanku konsenzusa politike?

Kod nas se o ekonomskim temama progovara politički, jer se tako i radi - gospodarstvo je i dalje u čvrstom zagrljaju preskupe i trome države i politike. Tako smo dobili dva politička klišeja. Jedan je suverenistički, koji kaže da se država ne smije odreći svog monetarnog suvereniteta. Drugi je integracionistički koji kaže da smo ulaskom u EU, koji je izglasan na referendumu, preuzeli obavezu uvođenja eura. Svaki se poziva na neke ekonomske klišeje pa se ekonomski “argumenti” biraju kako kome paše i komuniciraju telegrafski.

Suverenistički pogled upozorava na ono što se dogodilo Grčkoj iako za njihove tegobe nije kriv euro nego odluke vlasti i slabo nadzirani međunarodni tokovi kapitala što je u međuvremenu ispravljeno. Integracionistički pogled se poziva na činjenicu da Hrvati već štede u eurima. Priča je, međutim, mnogo šira i složenija. Treba se pitati i što konkretno dobivamo, a što gubimo (plaćamo) ako zadržimo kunu odnosno uvedemo euro.

Treba imati jasne odgovore na strahove ljudi da ćemo izgubiti kontrolu nad novčanom politikom, da će doći do rasta cijena, da će neki birokrati u Bruxellesu uvesti nove poreze kako bi financirali zajednički proračun europodručja, ma kako malen bio, ili da će se eurozona raspasti. Jedan intervju je premalo da se odgovori na sve, ali mogu reći da postoji odgovor i za slučaj da neka zemlja izađe iz eurozone, dok je strah od rasta cijena preuveličan. Ljudi brkaju efekte promjena odnosa ponude i potražnje s uvođenjem eura. Sva je sreća, ako mogu to reći uz dozu cinizma, da nismo uveli euro pred tri godine, jer sada bi svi govorili da cijene nekretnina, turističkih ili komunalnih usluga rastu zbog eura, ali ne - one rastu u kunama zbog tržišnih promjena ili odluka komunalnih monopolista.

Moramo osvijestiti da biti za euro ne znači biti eurofederalist. Možete biti za euro i gajiti skepsu prema daljnjim sve tješnjim integracijama. Na primjer, ako bi se taj minimalni proračun europodručja koji se najavljuje financirao iz novih poreza, čak i iz onih na financijske transakcije, to bi imalo loš učinak i Hrvatska bi trebala zauzeti stav protiv. Biti unutra znači voditi političku borbu, tražiti savezništva i biti spreman na kompromise. EU je sazdana na kompromisima. Ponekad dobijete, ponekad izgubte, ali idete dalje jer je ukupna europska priča nakon 1950. povijesno, kulturno, politički i gospodarski veoma pozitivna i sudbinski važna za sve europske narode.

Što kažete na argument da Hrvatska provede reforme pa pričeka s uvođenjem eura, po uzoru na Poljsku, Mađarsku ili Češku?

Spomenute zemlje nisu zastale s uvođenjem eura iz ekonomsko-financijskih, nego političkih razloga. Na svaku Poljsku, Mađarsku i Češku dolazi po jedna posttranzicijska zemlja koja teži euru (Bugarska, Rumunjska, Hrvatska) i 19 država koje koriste euro i zbog toga nisu nezadovoljne. Naprotiv, u susjednoj Sloveniji 86% građana podržava euro. I u Grčkoj je potpora iznad 60%. Generalno, manje zemlje imaju izrazito visoku potporu euru, čak i one gdje su građani prije uvođenja eura bili skeptični. Euro očito funkcionira za one koji ga imaju. Oni koji ga, poput nas, nemaju gaje manju ili veću dozu skepse i otud podiljenjenost koja je danas u Hrvatskoj veća no što je bila oko ulaska u EU.

Spomenute države imaju euroskeptične vlade koje svoju političku moć crpe iz “otpora” Bruxellesu iako obilato koriste novac koji im otamo pritječe. U toj šizofrenoj konstelaciji euro im politički nije interesantan. Ako bismo gledali samo ekonomske parametre, to su tri jako različite zemlje. Češka je najnaprednija posttranzicijska zemlja koja brzim koracima grabi prema prosječnoj produktivnosti i životnom standardu EU.

Ako riješe aktualnu političku slijepu ulicu i ako se njihovi trendovi nastave, u što nikada ne možemo biti sigurni, Česi će rano u sljedećem desetljeću u razvojnom smislu preskočiti Španjolsku i Italiju. Česi su se toliko trgovački i proizvodno integrirali s Njemačkom i ostatkom sjeverne EU, da je, usko ekonomski gledano, praktički svejedno imaju li svoju valutu ili euro. Poljska je ogromna zemlja s gotovo 40 milijuna stanovnika i s još uvijek velikim udjelom poljoprivrede. Takva zemlja, bar u teoriji, još može imati neke koristi od svoje valute. Mađarska je po svemu slična Slovačkoj koja euro ima već dulje od desetljeća i Mađarska od forinte nema neke velike koristi, ali politika Viktora Orbana diktira pravila igre. Njihovo je ishodište izvan ekonomske domene, iako mađarski oligarijski model razvoja kapitalizma sada pothranjuje rezerve prema Uniji.

Prestigla nas je Rumunjska, Češku ili Sloveniju možemo promatrati sa zavišću. Jesmo li propustili priliku koju nam je dao ulazak u EU?

Niti govora. Pa mi smo se trgli tek nakon što smo ušli u EU. Rumunjska nas nije prestigla 2018. već 2017. Jednim dijelom i umjetno jer imaju izrazito ekspanzivnu i neodrživu fiskalnu politiku. No, dobrim dijelom njihovo je sustizanje realno i održivo jer su se jako dobro razvijali nakon ulaska u EU što se njima dogodilo 5 godina prije nego nama. Mi smo upravo 2014. zaustavili pad i prvi put nakon krize rasli 2015. Iako to nije bilo samo zbog EU, ulazak je imao izrazito pozitivnu ulogu.

Vlada se hvali povlačenjem EU novca, može li to rezultirati bumom investicija i BDP-a?

Hrvatska odvijek ima snažan uslužni sektor i on, ne samo u turizmu, nego i graditeljstvu, prijevozu, IT-u, administrativnim i poslovnim uslugama, kulturnim i kreativnim industrijama i konzaltingu te upravljanju ima jako dobar rast. Financije su jedine koje stagniraju zbog regulatornih troškova i tehnoloških promjena, a prigode nisu iskorištene ni u zdravstvenim i obrazovnim uslugama. Naši se vlastodršci još uvijek boje “privatnika” u tim sektorima, iako imamo primjere fantastičnih poliklinika u raznim segmentima zdravstva koje izvoze velik dio usluga. Kod nas se još ne shvaća da možete imati javno obrazovanje i javno zdravstvo, a da dobar dio ta dva sektora bude orijentiran na biznis, pa i izvoz.

Problemi poljoprivrede i industrije (treba imati na umu da je u industriji još uvijek najveći udjel zaposlenih) posljedica su desetljeća pasivne politike koja je čekala da joj se problemi dese i samo dolijevala novac u neefikasne strukture poput Uljanika, ne bi li vruć krumpir, a njime i sprženi novac tj. proračunski deficit, bio prebačen u sljedeći izborni ciklus. Govorimo o desetinama milijardi kuna bačenih na neefikasnu brodogradnju, željeznice i poljoprivredu. Cijena koju smo platili za takvu gubitničku politiku je strašna. Nama trebaju privatne investicije a ne državne subvencije u tim sektorima, pri čemu ne treba zazirati od stranih ulaganja jer ona donose pristup većim tržištima, tehnologiju i integraciju u lance vrijednosti.

Pogledajte, kao simboličan primjer, priču s tri velike automobilske kompanije i Rimcem. Moramo biti svjesni da će te moderne investicije dramatično povećati produktivnost, s time i životni standard, no ne i broj zaposlenih u industriji. Rast zaposlenosti se danas stvara u uslugama i u tradicionalnim industrijskim zemljama kao što je njemačka. U vrijednosti modernih industrijskih proizvoda najveći je udjel rada, ali ne tradicionalnog tvorničkog već pameti i vezanih usluga. EU fondove i druge politike treba usmjeriti u rast konkurentnosti i produktivnosti privatnog sektora, jačanje istraživanja, inovacija, poslove više dodane vrijednosti u industriji i infrastrukturi. Ponavljam, tih poslova neće biti mnogo, ali oni će stvarati ogromnu korist za čitavo društvo. To je i put u bolje javno zdravstvo, obrazovanje - jednostavno, moramo stvarati više vrijednosti pa makar i s manje ljudi. Neto povećanje broja radnih mjesta onda će se dogoditi u drugim djelatnostima.

Javni dug je u padu, ali EK upozorava na pogoršanje strukturnog deficita?

Vlasti u zemlji koja je dostigla tek 63% razine razvoja EU-a kroz poreze i doprinose uzimaju oko 38% BDP-a, više nego u bilo kojoj usporedivoj zemlji. Ukupni proračunski prihodi su gotovo 10 postotnih bodova veći od tih 38%, a kada ubrojimo ulogu svih državnih poduzeća i nabavke kroz koje ona utječu na cjelokupno gospodarstvo, dolazimo do brojke koju je teško točno procijeniti, ali koja bi sigurno pokazala da više od 60% gospodarskog života u ovoj zemlji izravno diktira državni sektor, mimo fine regulacije i nadzora. Pri tome mislim na neposredno odlučivanje administratora, birokrata i državnih menadžera o tokovima novca i alokaciji resursa. Više od 90% poreznih parametara i vlasničku strukturu nitko nam nije nametnuo i nema te Europske unije koja može nametnuti promjenu toga, dakle za sve smo zaslužni odnosno krivi sami. Rekonstrukcija takve direktne uloge države nužan je uvjet za brži razvoj, približavanje EU standardima i zaustavljanje emigracije. Želio bih ponoviti da mi još uvijek imamo strukturne probleme koji nas u nekoj sljedećoj krizi mogu baciti snažno unazad, što bi bila katastrofa. Euro može biti neka vrsta motiva da mirnije raspravimo koliko ovaj napuhani i loše upravljani državni sektor guši razvoj i predstavlja dio problema, a ne rješenja. Osim toga, razmjeri i neefikasnost tog sektora stvaraju nezdravu političku ekonomiju, potiču partijski i ini nepotizam, korupciju, zatvaranje u ono što polit ekonomist Vuk Vuković naziva mrežama elita.

Je li fiskalna politika iscrpila manevarski prostor za reforme ako je odbačen porez na nekretnine?

Neuvođenje poreza na nekretnine ne smije biti opravdanje za zaustavljanje poreznih promjena. Prostora za porezna resterećenja ima, ali ne mogu se u zemlji poput Hrvatske porezi rezati onako kao što to radi Donald Trump - da vam naraste deficit i javni dug. Svaki porezni rez, ma kakav bio, mora imati, figurativno rečeno, 1:1 odraza u prilagođavanju rashoda. Ponekad, ali smo ponekad, rashodne prilagodbe ne moraju biti ekvivalentne jer postoji mogućnost da se dio rasterećenja vrati kroz poreze na povećane izdatke i aktivnost, no naivno je misliti da su porezni rezovi čarobni štapić koji će u konačnici dovesti do većih prihoda. Ako tako krenemo, onda idemo u reforme o kojima smo razgovarali, vidimo kolike smo uštede napravili i za toliko smanjujemo poreze.