Svi smo se u Hrvatskoj razveselili kad je Vlada milijardu i pol dolara javnoga duga uspjela refinancirati prodajom obveznice s dospijećem za deset godina s kamatom (kuponom) od samo 1,125 posto i prinosom (diskont plus kamata) od samo 1,324 posto godišnje, što znači da će idućih deset godina taj dug “servisirati” svake godine s 500 milijuna kuna manje. No, ne bismo smjeli misliti da je to nešto normalno.
U isto vrijeme kad je hrvatska Vlada domaćim i stranim kupcima prodala svoju najnoviju obveznicu, prinos na 10-godišnje američke državne obveznice bio je nešto povrh dva posto, pa ispada da je Hrvatska za ulagače kapitala manje rizična nego Amerika! Nadam se samo da netko ne misli da je to doista istina. No zašto su onda banke i investicijski fondovi, domaći i inozemni, spremni Hrvatskoj golem novac na dugi rok pozajmiti s nižom naknadom za rizik nego što je traže i uspijevaju dobiti od Sjedinjenih Država, najsigurnije države i ekonomije na svijetu? I može li taj naopaki odnos potrajati?
Niska kamata zadnjih desetak godina nije samo hrvatski, već je i europski, pa i globalni fenomen. Njezin uzrok krije se u deflacijskom ili stagflacijskom okruženju, u tome što razvijene zemlje Zapada ne uspijevaju povisiti inflaciju na poželjnih minimalno dva posto na godinu, i to unatoč silovitoj intervencionističkoj monetarnoj politici. Središnje banke Japana i Europske unije, pa i SAD-a, spustile su svoje kamate i u negativno područje i pokupovale goleme iznose državnih obveznica pa ipak im je inflacija daleko ispod ciljanih dva posto, a rast gospodarstva simboličan, što znači da s “normalizacijom” svoje i tržišne cijene novca ne mogu ni započeti.
Zašto je to tako, zagonetka je nad kojom češkaju glavu i najumniji svjetski makroekonomisti, i to bez vidljivog uspjeha. A najuvjerljivije objašnjenje iznio je ovih dana američki analitičar i fondovski menadžer Michael Chandler (seekingalpha.com, 21. lipnja).
Chandler kaže da se pravi uzrok stagflacije, a s njom i nemogućnosti normalizacije kamata, krije u smanjivanju populacije, ili “japanifikaciji” gotovo čitavog Zapada.
“S tehnološkim napretkom sve je više mogućnosti za povećanje proizvodnje. A višak ponude plus opadanje potražnje jednako niže cijene”, piše Chandler.
I briljantni filozof novca iz prošlosti Silvio Gesell (1862.-1930.) samo postojanje gospodarstva pripisivao je lihvarskoj prirodi ljudi, koji iskorištavaju potrebu drugih da bi im prepustili neku stvar ili pružili uslugu i to naplatili najviše što mogu.
A što kad se potrebe drugih smanjuju? Tada im ljudi-lihvari mogu sve manje naplaćivati. I to se upravo događa, gotovo cijelom ljudskom rodu.
Može li se to promijeniti? Ne može! Najupućenije analize, poput UN-ovih (“Our World in Data”), govore da će se brzina rasta stanovništva na planetu Zemlji u idućim desetljećima prepoloviti (s prosječna dva, na jedan posto na godinu) te da će do 2099. godine populacija ljudi posve prestati rasti. Ako će i tada nešto izazvati rast ekonomije, to sigurno neće biti potražnja.
