Hrvat europski poduzetnik godine: Počeo u garaži prije 50 godina, danas zapošljava 240 ljudi

Tko je netko iz Hrvatske trebao biti proglašen europskim poduzetnikom godine, onda bi bilo čudno sve drugo osim da to nije Stjepan Šafran. Kao što odabir bilo kojeg drugog imena ne bi bio pravedan prema Stjepanu Šafranu. Bojali smo se da je devet ujutro možda i prerano čak i za čestitke na nagradi, no on radi već od šest. I nismo čak ni bili prvi, očekivano, već i prije tih devet ujutro stigli su kolege, još smo deset minuta morali pričekati zbog poslovnog sastanka.

I sve to nije bilo teško, u Metal Productu, tvrtki europskog poduzetnika godine, nema neke pretjerane žurbe ili nervoze, osobina koje su unatrag nekoliko godina postale zaštitnim znakovima ambicioznijih firmi u Hrvatskoj. Ured je gospodina Šafrana skroman, pa i više od toga. Jednostavan radni stol s manjim stolom za sastanke je dovoljan. A Stjepan Šafran vodi tvrtku koja sada ima 240 zaposlenih na dvije lokacije, tri hale u Odri te veliki pogon u Brezničkom Humu kod Varaždina. Na zidovima ureda malo je povijesti i malo priznanja za rad dug više od 50 godina. Nagrada je donijela i slatku brigu, zidovi su puni, za novu nagradu treba pronaći mjesto.

– Ovo vam je to, priznanje, medalja i plaketa. Kako smo to dobili? European business awards su našli nas, putem interneta, zadovoljavali smo tražene parametre, kontaktirali su nas, slali upitnike u nekoliko navrata, mi popunili i evo, mi smo europski poduzetnik godine. Odlikovala su me i tri predsjednika, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Kolinda Grabar-Kitarović. Da, reklo bi se da smo uspješni, ali rekao bih da uspjeh dođe preko noći, ali ga se čeka 50 godina – govori nam pokazujući ordenje koje stoji na komodi ispod uokvirenih priznanja među kojima je i ono albanskog predsjednika Ilira Mete. Na susjednom zidu nešto je ipak zanimljivije i živopisnije, pa i važnije.

Slika je to unajmljene garaže u Krešićevoj ulici u Zagrebu s natpisom “Ovdje je sve počelo 1967. godine”. – Da, ali baš ovdje, u ovoj garaži, ne u dvorištu ili kući, u toj garaži, tu je bila moja prva strojobravarska radionica. Kada sam krenuo, rekao sam ocu da bih želio u obrtnike, za što je trebalo i nešto novca, kazao mi je: “Sine, dobro, ali ne smiješ se zadužiti za vrijednost veću od polovice našeg imanja.” Nije bilo ni potrebno, radio sam puno, od rana jutra do kasne večeri, učio uz rad. Deda je uvijek htio da preuzmem njegov grunt u Brezničkom Humu i budem gazda. A ja tamo danas imam velike hale gdje se prerađuje metal – kaže nam gospodin Šafran.

I nisu samo hale, nedaleko od ogromnog pogona je i Vinarija Šafran koja je otvorena 2006. godine. – Evo, da se ne zaboravi tradicija. Osim vina, u slobodno se vrijeme bavim i poviješću obitelji. Istraživao sam arhive i u Austriji, vidio da se spominjemo već negdje 1640. godine, i ovdje se spominjemo u 17. stoljeću, uspio sam spojiti gotovo kompletnu povijest, fali mi samo nekih 40 godina da znam sve o našim precima – kaže nam europski poduzetnik godine. Mnogi će se Zagrepčani sjetiti radionice u Miramarskoj čija slika visi na suprotnom zidu Šafranova ureda, tada je već ozbiljan obrtnik.

– Vrlo brzo kupio sam vlastiti stan, već s 25 godina. Do 1979. godine imao sam 12 zaposlenih, do Markovićeva zakona koji je omogućio da obrtnik osnuje tvrtku imao sam 40 djelatnika jer zakoni do tog trenutka nisu dopuštali više. Sada ima 240, izvozimo 80 posto proizvodnje. Volio bih i ja da je veći udio domaćeg tržišta, no znate kako je. I mi smo dosta izgubili propašću bivše države, praktički smo izgubili jedno cijelo tržište. Na domaćem tržištu većinu dugovanja morate naprosto otpisati, ne isplati se ni sudovati. I zato izvoz – kaže naš domaćin.

I Nijemci zadivljeni

Što se ljudi tiče, izgleda da nije ništa drugačije u metaloprerađivačkoj djelatnosti nego drugdje. Nedostaje kadrova.

– Moram priznati da to ne razumijem posve. I mi se mučimo, teško nalazimo ljude, najviše školujemo sami. A ovdje plaća nikada nije kasnila ni dana. U 52 godine. Sada nam ponovo dolaze radnici iz BiH i kvalitetni su, odlično rade. Ali potraga je stalna – kaže. U Odri je proizvodnja je nešto tehnološki sofisticiranija nego u Brezničkom Humu. – Ovdje je onaj precizniji dio, a tamo ljevaonica, kovačnica, prešanje… Moram se pohvaliti da su njemački partneri, kada su obilazili naše pogone, potvrdili da će se u Njemačkoj rijetko gdje pronaći ovako uređeni pogoni. Ti certifikati su nam vrlo bitni, danas se bez toga ne može poslovati – govori nam. Iako je Odra danas prosperitetno mjesto s puno tvrtki te proizvodnih i skladišnih hala, u vrijeme kada je ovamo stigao Stjepan Šafran nije bilo baš tako. Iz ljevaonice u Brezničkom Humu dolazi još nešto – crkvena zvona. Neka među njima su i posebne važnosti. Jedno je darovano crkvi sv. Lovre u Petrinji, pa onda povijesnim hrvatskim pismom urešeno za crkvu sv. Ignacija u Sarajevu koje se oglasilo u osobitoj prilici, pri dolasku pape Franje u Sarajevo kada je zvonilo na Koševu.

– Veliku većinu poslovnih aktivnosti financiramo iz vlastitog poslovanja, malo je tu novca iz europskih fondova. Ako treba, onda se dogovaramo s bankama. Država? Pa bilo bi bolje da je manje birokracije i papira. Ali sada nam ni to više nije posebno važno kada smo naučili sve što nam treba pa ide lakše – kaže Šafran.

Kada se kaže “izvoz”, misli se na poslovanje s velikim strateškim partnerima tvrtki Stjepana Šafrana kao što su međunarodna korporacija TE Connectivity, talijanska WAM Grupa ili njemački Pfisterer.

– Osim što kroz te tvrtke možemo ostvariti tako visok izvoz, to je i potvrda prepoznatljivosti. Riječ je o dugogodišnjim ugovorima, no imaju i svoje zahtjeve, a to je, vjerojatno i sami pretpostavljate, garancija kvalitete i poštivanja rokova. Zato je ulaganje u opremu praktički konstantno, velika većina uređaja ovdje nije starija od tri-četiri godine, a ta partnerstva omogućila su nam i širenje, bez takvih partnerstava ne bi bilo tog velikog pogona u Brezničkom Humu niti ukupno više od 15.000 kvadrata proizvodnog prostora na kojem danas radimo. Taj je pogon otvoren 2003. godine u partnerstvu upravo s WAM Grupom. Nastojat ćemo omjer izvoza još i povećati, do 90 posto – objašnjava Šafran.

Nakon više od 50 godina ipak pomalo treba razmišljati i o nasljednicima.

– Imam sreće! Imamo dvije kćeri i zetove tako da nemam potrebe razmišljati o tome tko će tvrtku naslijediti – kaže najbolji europski poduzetnik. Koja vrata do djedova ureda sjedi unuka Barbara. Već ima međunarodno iskustvo, školovala se na znamenitim američkim sveučilištima Harvard i Berkeley, pa onda i u londonskoj poslovnoj školi. Magistrirala je dva puta.

– Nisam razmišljala o ostanku vani ili naknadnom odlasku kada ovdje imam mjesto u tvrtki koja radi na podjednako suvremenim strojevima i tehnološkim rješenjima kao i vani. K tome, vjerojatno ste se već informirali što je zapravo naš temeljni posao. To je struja. Sve što ima veze sa strujom ima veze i s nama. I onda je u tome naš nišni posao, ne bavimo se vodičima, ali se bavimo njihovim spojevima. Veselimo se mi i električnim automobilima, što ih je više, za nas će biti više posla. No, osim što gledamo dodatno proširiti izvoz, gledamo i da proizvodnju diversificiramo, uđemo u jedan sasvim novi segment koji neće imati previše zajedničkog s ovim što sada radimo. Za sada je još rano govoriti o tome, no intenzivno razmišljamo – kaže unuka Barbara koja je financijska direktorica tvrtke.

Već kada se uđe u odransku tvrtku, otkrije se čime se tamo bave. I to neće svakome biti razumljivo. Kabelske stopice, kabelski priključni svornjaci, kabelske spojne čahure, rastavljači rastavne sklopke, izolatorski lanci, nosači izolatora i izolatori za SN vodove proizvodi su koji čine biznis tvrtki Stjepana Šafrana. Većini ti pojmovi ne znače previše, no ti su proizvodi pokraj praktički svake zgrade u kojoj ima struje. Pogon u Odri koji se nalazi u tri hale smještene do upravne zgrade opremljen je modernim, tehnološki naprednim strojevima. Nekada je za rad na CNC alatnom stroju trebalo biti i u solidnoj kondiciji. Danas je to puno drugačije, radi se o strojevima koji se mogu programirati, za koje je bitnije imati znanje u poznavanju upravljanja softverom nego fizičku snagu. Takve strojeve možete vidjeti u Metal i Alu Productu, tvrtkama Stjepana Šafrana u Odri i Brezničkom Humu. Nekada su strojobravarske radionice karakterizirale prašina i povelika količina “špene”, metalne strugotine od koje se teško moglo pobjeći jer je bila praktički posvuda. I ovdje je ima, ali daleko je to od onog vremena, radionice su uredne i neočekivano čiste.

Obiteljska tradicija

A u Metal Productu imaju više od 25 CNC obradnih centara za obradu metala. Na kraju, robotizirani strojevi su budućnost, rade s minimalnim gubicima u obradi. Tamo je potpuno automatizirana ruka, nešto što u pravilu gledate u dokumentarnim filmovima o bliskoj budućnosti proizvodnje ili tehnološkim novotarijama.

– Komponente koje ti strojevi izrađuju oni su dijelovi bez kojih vodiči i struja koja kroz njih prolazi nemaju puno smisla. Te komponente ključne su za siguran dolazak struje sve do krajnjeg korisnika, na najsigurniji mogući način i s minimalnim gubicima u prijenosu. Zbog tih nas proizvoda danas traže i zbog njih smo opstali sve ove godine, zbog njih nas i danas cijene. Ako me pitate kada je bilo najteže, da, to je gubitak tržišta bivše države. Ali s druge strane izazov je bio održati strelovit rast koji smo imali nakon ulaska u Europsku uniju, ako to ne znate, vjerojatno propadate. Mi se nismo razmetali, dobit smo reinvestirali i razvijali se – govori gospodin Šafran. U oči upada i kako su velika većina djelatnika u pogonu mlađi ljudi. Iako ima i onih koji su sa Stjepanom Šafranom gotovo od početka, ima ih s 42 godine staža u Metal Productu. Međutim, u ovakvim tvrtkama bude i iznenađenja. Kristijan je u Metal Product došao iz – Kanade.

– Tako je. Jasno, jednim dijelom razlog je što sam želio upoznati Hrvatsku, a onda sam shvatio da se i ovdje isti posao može jednako kvalitetno raditi kao u Kanadi. I onda shvatiš da ovdje ima i dosta prednosti. Napredovao sam u poslu, sada vodim cijeli pogon. U Kanadi vam život nije baš jeftin, na kraju se sve svede na gledanje neke hokejske utakmice kod nekog frenda. A ovdje je kava 7-8 kuna, pivo 15 u kafićima, rijetko ćete to pronaći u nekoj drugoj državi. Hokej? Pa postoji YouTube! – govori Kristijan vraćajući se na temu zbog koje smo došli u posjet.

– Pogledajte onog našeg mladog kolegu. Došao je osposobljen za pritiskanje gumba. A sada zna sam programirati CNC. Ovo je dobra tvrtka za mlade, ulažu u vas, naučite raditi na jedan sustavan način. Ne znam, možda druge slične tvrtke nemaju toliko strpljenja pa im se ne da riskirati puknuće kakvog svrdla ili nečeg drugoga zbog nekoga tko uči.

Ovdje je to rijetkost jer se s mladima radi. Isto tako prilika je ovdje raditi na suvremenim strojevima, sudjelovati u razvoju nekih zanimljivih partnera. O svemu se vodi računa, provjerava, tamo je labos koji u ovakvoj tvrtki služi za mjerenje preciznosti. A sve mora biti maksimalno precizno.

– Ova komponenta za visokonaponske sustave ide u Švicarsku i traži krajnju preciznost. I maksimalnu čistoću. Nakon što se napravi, ide na elektroničko pranje kako bi se u cijelosti odstranile masnoće i sva prljavština, ničega ne smije biti. Od aluminija je koji se, kao i većina drugih sirovina, nabavlja na svjetskom tržištu, danas je to kao trgovina dionicama, kupujete gdje je jeftinije i dobavljivije – objašnjava Stjepan Šafran. I kad nije negdje u radionicama, posao za njega ne staje. Vinarija Šafran odmah je ispod pogona u Brezničkom Humu, kao garancija obiteljske tradicije kojoj ga je učio djed.

– Prvi je zapis o vinariji Šafranovih iz 1692. godine. Ukupno je 16 hektara s 90 tisuća trsova. Grb je vinarije povijesni, pronašao sam da je to obiteljski grb Šafrana, pa neka stoji na vinariji. Dosta je posla, i u berbi je potraga za ljudima, ali lijepo je popiti muškat, traminac ili pinot sivi koji ovdje radimo – kaže Stjepan Šafran koji je i član Europskog vinskog viteškog reda “Sv. Juraj” pod patronatom obitelji Habsburg i tamo ima jedan od najviših statusa – Senator honoric causa.