Kao da je na centrali, zvoni telefon Vjekoslavu Jemiću. Dogovara on poslove, zaprima narudžbe... Kad su mu svi radnici na terenu, i on pomaže utovarati prozore ili vrata u kombi. Pune su mu ruke posla, no kad uhvati slobodnog vremena, rado baci karte i zaigra belu s prijateljima. I pobjeđuje.
Zvučalo bi to kao sasvim “običan” život jednog poduzetnika, da se ne zna kako je Vjekoslav Jemić iz Virovitice slijep od djetinjstva. Bez obzira na tu barijeru, on vodi uspješan privatni posao. Vjekoslav i supruga Željka vlasnici su, naime, tvrtke Vjeko – promet d.o.o., koja se bavi veleprodajom stolarije te izradom prozora, vrata, komarnika...
Vjekoslavu je 41 godina, telefonist je po zanimanju, a iza njega su dva desetljeća rada u struci, u virovitičkom Uredu državne uprave.
– Ozbiljni problemi s vidom započeli su mi u četvrtom razredu osnovne škole kao posljedica visokog očnog tlaka, glaukoma. Imao sam određene tegobe i prije, nosio sam naočale. Kad sam oslijepio, a dogodilo se to naglo, nije mi bilo lako, pogotovo u toj osjetljivoj dobi. Prošao sam nekoliko operacija, čak su mi uspjeli djelomice i vratiti vid, do prvog razreda srednje škole vidio sam samo sjene, a onda je potpuno nestao – započinje Vjekoslav.
Monoton mu posao telefonista
Kada smo pozvonili na njegova vrata, sam je izašao iz ureda i otvorio nam, bez štapa ili ikakve pomoći.
– Dobro funkcioniram, samostalno se krećem, no uvijek sam s nekime u društvu – nastavlja on. Zaposlio se 1997. u Uredu državne uprave, a ravno 20 godina poslije, odlučio je okrenuti novu stranicu u životu. Obrt su otvorili još 2014. godine, kupci su ih brzo prepoznali pa su 2017. prerasli u tvrtku.
– Napustio sam posao telefonista je mi je bio monoton. Htio sam pokrenuti vlastiti posao, biti svoj šef – iskreno će Vjekoslav. Nisu imali straha kada su pokretali biznis, iako nijedno od njih dvoje nije imalo apsolutno nikakve veze s PVC stolarijom. Željka je, naime, nutricionistica.
– Tvrtka u kojoj sam radila završila je u stečaju i propala. Ostala sam bez posla i nešto smo morali pokrenuti. Istraživali smo što bismo mogli raditi i ideja nam je doslovce odjednom iskrsnula – priča nam, pak, 45-godišnja Željka.
Sve su učili sami – bacili su se “u vatru”, već prvu godinu su bili zadovoljni, završili su je “u plusu”.
– Pripremili smo tržište kako bismo osigurali funkcioniranje tvrtke. Neke poslove s trgovinama smo dogovorili prije nego što smo otvorili obrt – pojašnjava Vjekoslav.
Nije uvijek sve išlo glatko, pojedinci su im ostali dužni za odrađeni posao, no ne žale se. Tržište im se prostire od Slavonije, preko Zagreba i Varaždina pa sve do Istre i Dalmacije. Gotovo svaka dva, tri dana montažeri pun kombi njihove robe voze u Zagreb. Kupci su im uglavnom veće tvrtke. Izrađuju čitav set različitih profila vrata, kao i prozore, komarnike, rolete... Zapošljavaju desetak radnika, među kojima su i dvije ekipe za montažu.
– Naši su klijenti zadovoljni pa imamo dobre preporuke, zato smo se i proširili – govore supružnici.
Željka je direktorica obiteljske tvrtke, a poslove uglavnom dogovara Vjekoslav. Kada primi narudžbu, zapiše je Željka ili netko od djelatnika. On, pak, dosta toga čuva i u glavi.
– Sjećam se kupaca od prije dvije ili tri godine. Odlazim s radnicima i na teren, na uzimanje mjera, kada je u pitanju veća narudžba. Klijenti uglavnom normalno reagiraju kada vide da sam slijep, nije bilo iščuđavanja ili negativnih komentara – opisuje naš sugovornik.
Mučili su se s nedostatkom radne snage, no uspjeli su se ekipirati, a zaposlenici su im, vjeruju oni, zadovoljni.
– Zna biti naporno, nekad se dogodi da radimo i po deset, dvanaest ili čak petnaest sati.
Uspješan i u kartanju
Iza njih je trinaest godina braka, a upoznali su se na moru, na ljetovanju. Roditelji su i dvoje školske djece – Tei je dvanaest, a Roku deset godina.
Upitate li Vjekoslava je li svjestan da bi se mnogi u “njegovoj koži” povukli u sebe, pa čak i zatvorili u kuću, a ne vodili uspješan posao, on će na to samo slegnuti ramenima.
– Ne opterećujem se onime čime ne treba... Meni je to sve isto. Ne razmišljam o tome jesam li za nešto zakinut – odgovara.
– Ima ljudi koji su fizički zdravi pa se povuku, mislim da to uopće nije stvar fizičkog invaliditeta, već same osobnosti – ocjenjuje supruga Željka.
– Zna se dogoditi da mi ostane jedan čovjek u skladištu, a treba natovariti kombi, pripremiti robu za drugi dan pa ja onda s njim utovarim prozore... Nema problema oko toga kod mene. Kad smo tek kretali s poslom, supruga i ja sami smo utovarali robu – nastavlja on.
Ponosno nam pokazuju i certifikat za bonitet koji je dobio Vjeko – promet d.o.o., koji potvrđuje da su među najuspješnijim firmama u Hrvatskoj, s ponajboljom bonitetnom ocjenom.
Uz tvrtku i obitelj, Željki i Vjekoslavu ostaje malo slobodnog vremena.
– Slobodne trenutke uglavnom provodim s djecom, no vikendom se zna okupiti društvo pa kartamo belu. Imam označene karte pa igram i ja – opisuje Vjekoslav. Pobjeđuje li u beli?
– Ih... – smješka se on zadovoljno. Svladao je odavno i pisanje na Brailleovu pismu. Uz supruginu pomoć, spreman je svladati i svaku prepreku koja se pred njima nađe..
