Školovao se za drvodjeljskog tehničara, zatim se prekvalificirao za kuhara i radio u toj drugoj struci, sve do trena kad je zaškripalo s plaćanjem pa je za Božić trebao biti bez kune. Skinuo je tada pregaču i dao otkaz odlučivši da će se sasvim posvetiti poljoprivrednoj proizvodnji s kojom je već “koketirao” sijući na osam hektara buče golice. Imao je i pčele, 35 košnica, no dvije godine kasnije nijedna nije opstala. Ali zato je bilo 20 hektara buča...
Ne mogu do državne zemlje
Danas 36-godišnji Josip Noršić u malome obiteljskom poduzeću Agro-Noršić osnovanome 2014. godine sa suprugom Barbarom sije tikve, ječam, heljdu, pir, kukuruz i pšenicu, usjev prerađuju u ulje, kaše i brašna, a odnedavna imaju i fusile od pira i buče. Ekološki su proizvođači, sa zaokruženom proizvodnjom od polja do stola. Osim na kućnome pragu, njihovi se proizvodi mogu kupiti u trgovinama zdrave hrane te u web-shopu na njihovoj internetskoj stranici. Imaju i sušaru te pročistač za žitarice i uljarice koje koriste i za sebe, ali i za obavljanje uslužne djelatnosti.
Noršići uzgajaju i autohtonu pasminu turopoljskih svinja i od 130 krmača ove vrste, koliko ih ima u cijeloj Hrvatskoj, u njihovu je svinjcu njih 20. Investirali su u gradnju uljare za preradu toplo i hladno prešana bučina ulja. Otvorenje pogona trebalo je biti početkom srpnja, no bit će u rujnu jer se čeka dolazak Elektre kojoj su još u svibnju platili za priključak. Uljara Noršićevih bit će prva uljara na području Grada Zagreba i jedina na potezu do Varaždina. Investicija je to od milijun kuna, a s 300.000 kuna sufinancira je Grad. Uljara će biti koncipirana tako da će u sklopu nje biti čekaonica i dućan sa svim proizvodima ovoga gospodarstva, objašnjavaju Noršići vodeći nas prema budućoj uljari nedaleko od koje su bile pune vreće žitarica.
– Srijedom i subotom je dostava. Do prije godinu dana buče smo obrađivali ručno – kaže Josip, dok njegova najmlađa kći Gabrijela trčkara prema starijim sestrama Doroteji i Lei.
– S dvoje sam djece završila ekonomski fakultet – pogledava prema kćerima Barbara dodajući da je Doroteju na neka predavanja nosila u nosiljki, a Leu u trbuhu.
– Počeli smo s “laganim” kreditom, od pokojnog djeda ostala je zemlja, onda su nam zemlju dale moja mama i teta, poslije smo uzimali još zemlje u najam. Nemamo ni kvadrat državnog zemljišta. I nemremo do njega – govori Barbara.
Do nekih parcela imaju 15, do drugih i 27 kilometara. Obrađuju ukupno 43 hektara zemlje. Buče imaju na 12 hektara, heljdu na deset, pod pirom je devet hektara, kukuruz su posijali na pet hektara, kao i pšenicu. Godišnje proizvedu oko sto tona hrane.
– Što imamo, to i prerađujemo. Ništa se ne baca – kažu Noršići.
Šireći gospodarstvo, išli su na edukacije, ulagali su u strojeve i opremu, pomalo kupujući ono što im treba za rad, da bi se naposljetku “modernizirali” i odložili motiku nakon što su dobili iz fondova EU 50.000 eura potpore na mjeri za mlade poljoprivrednike.
– Ostali su dedin stari traktor i prikolica za gnoj. To smo prodali i kupili traktor – govori Josip o počecima. Heljdu su isprva sijali za pčele, zatim su je počeli prerađivati u kašu i brašno.
– Bili smo prvi koji su tu buču sadili, a kad smo posijali pir, svi su nam se smijali i pitali kaj nam je to. Pšenicu imamo radi plodoreda – kaže Josip.
– Jedno je vuklo drugo, a ja sam željela znati što djetetu stavljam na stol – govori Barbara.
Sa svojim su proizvodima prvi put na sajam išli u Ivanić-Grad, skucavši nekako za cestarinu, ali s upaljenom rezervom u automobilu i s neizvjesnošću hoće li išta prodati, da se mogu vratiti kući. Domišljali su se svakako, uz ulje davali brašno gratis. I sve im se to na kraju isplatilo jer danas njihove proizvode traže s Visa, Korčule, Slavonskog Broda, Dubrovnika, Zagreba, Istre...
Sve od buče
Ove su godine na međunarodnoj izložbi bučinih ulja osvojili zlatnu, lani brončanu medalju.
– Ovo je moje ulje, hladno prešano. Ono je ljekovito – pokazuje nam Lea bočicu na kojoj je etiketa s njezinim imenom.
– A moje je salatno – dodaje Doroteja držeći ulje koje su roditelji nazvali po njoj. Gabrijela još nema svoju etiketu, no bit će i to.
Ulja Noršićevih su sto posto bučina, osim salatnog u kojem je udjel suncokretova ulja 30-postotni. Za litru čistog bučina ulja potrebno im je oko tri kilograma koštica.
Prije dvije godine Josip je nabavio tri ženska praščića turopoljskih svinja. Sad imaju krmače, nazimice, neraste i odojke, ukupno više od 50 turopoljskih svinja. Josip nam objašnjava da se ova autohtona pasmina domaćih svinja, koja se nalazi pod zaštitom Nacionalnog programa za očuvanje autohtonih i domaćih životinja, treba hraniti dvije godine kako bi postigle težinu od 150 kilograma. Prase se do dva puta godišnje, a imaju po šest praščića. Spadaju u masnu pasminu, no njihovo je meso sočno i cijenjeno. Zato Noršići namjeravaju u dogledno vrijeme napraviti Kuću turopoljske svinje, imati preradu mesa, kušaonicu, smještajne kapacitete...
No najprije im valja u svojoj novoj uljari “smućkati” ulje na kojem će biti etiketa s imenom njihove najmlađe kćeri Gabrijele.
Svaka čast i puno sreče želim