I na virtualnoj tržnici 10 prekupaca na jedan OPG pa i banane nude kao domaći proizvod

Pola narudžbe fali, mladi luk više nije mlad, rotkvice smežurane, kristalka i matovilac uvenuli, mlijeko u prljavoj boci od Jamnice, sir pun dlaka, dostava bez maske i zaštitnih rukavica..., samo su neke od sve učestalijih kritika na virtualnim tržnicama koje su posljednjih tjedana nicale kao gljive poslije kiše.

Poljoprivredni patriotizam koji je u jeku pandemije koronavirusa i zatvaranja tržnica zahvatio Lijepu Našu mnoga je obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) prisilio da prodaju voća, povrća, cvijeća, mlijeka, sireva, mesa i mesnih prerađevina usmjere na online platforme, društvene mreže te razne novoosnovane portale s plemenitim ciljem da se i malim proizvođačima, neatraktivnima za velike trgovačke lance, konačno pomogne da lakše dođu do kupaca željnih friške, neprskane, sezonske, domaće, lokalne robe.

Domaćeg češnjaka ni za lijek

No jesu li? I laik će, naime, primijetiti da se i u virtualnom svijetu uz jedan OPG, kako je to dosad bilo i na tržnicama, bez izdanih računa i fiskalnih kasa “šlepa” i najmanje 10 prekupaca koji metra poljoprivredne zemlje nikada nisu obradili, kamoli nešto proizveli. A i u žitu ima kukolja. Dio OPG-a ovih dana, što je nedopustivo, online ili uživo na ponovno otvorenim tržnicama, uz vlastitu salatu, mladi luk, blitvu... prodaje i paprike, tikvice, cvjetaču, brokulu, avokado, naranče, krastavce... kojih u nas još nije sezona i porijeklom su iz uvoza, a na “domaću” su robu nabili i “domaću” cijenu od 10 kuna za glavicu salate, 12 kuna za dva limuna, pušlek mladog luka ili vezicu peršina... Ista takva “domaća” roba u trgovačkim je lancima, koje je neizvjesna i nedostatna opskrba izvana primorala da se također okrenu domaćim OPG-ima, i tri puta jeftinija.

Marijo Puškarić iz Kaniške Ive, vlasnik najboljeg OPG-a u Hrvatskoj u 2018. u izboru “Zlata vrijedan” Večernjeg lista i Ministarstva poljoprivrede, kaže kako bi svi OPG-ovi u sustavu potpora trebali raditi preko računa.

– Svi uzimaju poticaje i htjeli bi još, a nitko ništa ne vraća u proračun, što nije dobro. Ispod radara, na crno, odlazi najmanje 30-40% proizvedene robe – kaže Puškarić koji svoje povrće, mahom crveni luk i češnjak, prodaje uglavnom trgovačkim lancima. Uvjeren je kako je od robe koja se ovih dana plasira online te na tržnicama, tek polovica domaće, a ostatak iz uvoza.

– U cijeloj Hrvatskoj samo Agro Puškarić ima u ponudi crveni luk zadnja tri mjeseca, a češnjak nitko, možda tek koji kilogram. Sve što se nudi pod domaći je iz uvoza – tvrdi Puškarić. I to je prijevara.

VIDEO:  Andrej Plenković: Donijet ćemo zakon koji će obustaviti ovrhu nad novčanim sredstvima

Što se pak ostale domaće robe tiče, u dolini Neretve je prispjelo nešto kupusnjača. No ilegala koja se okupila na virtualnim tržnicama samo je preslika stanja kakvo je vladalo i na “običnim” tržnicama, prije korone, a to je da se na njima nudi i 70% uvozne robe koja se kupuje iz hladnjača na veletržnicama.

– Novac iz proračuna sada ide na sve strane, a najmanje tamo gdje treba. OPG koji prodaje banane i ostalo iz uvoza za mene nije OPG, to je mešetarenje. Ta roba dolazi izvana, kašete se prenose tamo-ovamo te su, s obzirom na to da se rijetki pridržavaju propisanih mjera, i potencijalni izvori zaraze – rekao je Puškarić.

– Reći da su naranče ili krastavci domaća roba koja se upravo bere u hrvatskim voćnjacima i povrtnjacima za mene je bezobraština ravna ratnom profiterstvu. Nema još ni krastavaca, paprike, tikvica... Nađe se možda rajčice iz hidroponskog uzgoja, ali s 5-6 većih poljoprivrednih gospodarstava, tako da se može reći kako je pandemija koronavirusa samo dodatno podebljala problem hrvatskog agrara – od toga da ni u čemu nismo dostatni do toga da, ako nečega i imamo, nismo sigurni je li uvozno ili domaće – kaže nam i jedan od većih proizvođača povrća iz Zagrebačke županije (podaci u redakciji).

On bi, tvrdi, odmah potpisao da mu se glavica salate plaća 2,50 kuna, dok je 10 kuna za 200 grama, koliko neki traže ovih dana, sramota. S pet paleta po danu, 2400 komada uz cijenu od 2,50 kn za glavicu, može se dobro živjeti i dobro platiti radnike, zna li se da je proizvođačka cijena jedne glavice 1,80 kuna. Unazad tri godine pokrenuta je platforma Veemeee.hr s ciljem umrežavanja pravih OPG-ova, na kojoj bi potrošači mogli vidjeti što nude, koliko proizvode, sljedivost te proizvodnje... No kakva je trenutačna situacija, možda najbolje govori činjenica da se na Veemee.hr u prvih šest mjeod osnutka okupilo svega 650- 700 OPG-ova koji su smatrali da je transparentnost najbolji put do zadovoljnih kupaca, a do danas njih oko 1300, od kojih stotinjak od pandemije koronavirusa. A u Hrvatskoj je čak 39.000 registriranih proizvođača povrća te oko 10.000 voćara. Naš sugovornik kaže kako mu je još donekle prihvatljivo da OPG-ovi koji se na poljima muče od jutra do večeri, da bi bili atraktivniji s ponudom, jedan-dva artikla dokupe na zelenim tržnicama. No može li se OPG-om zvati netko tko ima svega 200 kvadrata okućnice ili onaj koji na svega 1000 kvadrata dnevno “bere” i tonu povrća, i do 15 vrsta, i prodaje je na tržnicama, što ne može ni čarobnjak?

Neudruženi su najviše ranjivi

– Gdje su kontrole? Time bi se trebali pozabaviti i Ministarstvo poljoprivrede i HPK i Državni inspektorat – tvrdi naš sugovornik, čija se obitelj tradicionalno povrćarstvom bavi još od 60-ih godina prošlog stoljeća i prodaje povrće i na zagrebačkoj tržnici Kvatrić. Nekad su tamo štandove imali samo proizvođači, a danas uglavnom šverceri i kvazi OPGovi, kakvih je 95%, ističe on.

Tko je pak uoči Uskrsa bio u Metrou ili nekim drugim trgovačkim lancima koji nisu ograničili prodaju po kupcu, mogao je vidjeti i kako pojedinci tamo “beru” i po 20 kg mladog luka koji je potom završavao u dostavi putem online narudžbi, kao roba s “vlastitog” OPG-a. A dok se ne riješe takvi problemi, teško će se dizati hrvatska proizvodnja. Plasteničke proizvodnje nema bez blagoslova Ministarstva graditeljstva koje za plastenik uvjetuje i građevinsko-lokacijsku dozvolu, a problem je i plavi dizel. Povrće se u sezoni svaki drugi dan treba zalijevati što znači da povrćari, za razliku od ratara koji dobiju jednaku količinu po hektaru, moraju i navodnjavati. Međutim, apsurdno ali istinito, plavi dizel može se imati u traktoru, ali ne i u agregatu koji pokreće navodnjavanje jer on nije radni stroj.

– Ako mi inspektor dođe na polje i u agregatu nađe plavi dizel umjesto eurodizela, kazna je 100 rezervoara. I sad, kako da ja proizvodim povrće po cijeni goriva od 9,50 kuna? – pita naš povrćar.

Turobnu stvarnost potkrepljuju i brojke. Vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje lani je pala na 17 mlrd. kuna, a 2008. iznosila je 22 mlrd. kuna. Uvoz pak konstantno raste. Lani je uvezeno povrća u vrijednosti 163,1 milijun eura, 24% više nego godinu ranije, a pokrivenost uvoza izvozom je samo 20%. Na uvoz voća potrošili smo 211,1 mil. eura, 12% više, a pokrivenost je samo 19%, kaže Zvjezdana Blažić, savjetnica za poljoprivredno-prehrambenu industriju.

Ističe kako su najveći problemi u proizvodnji voća i povrća u nas usitnjenost parcela, mala prosječna veličina (u povrćarstvu je prosjek 0,32 ha po gospodarstvu, u voćarstvu 0,3), te slaba ekonomska snaga gospodarstva. Problemi su i neudruženost i neorganiziranost proizvođača, fragmentirana proizvodnja, nedovoljno površina pod navodnjavanjem, premalo staklenika, plastenika i suvremene proizvodnje temeljene na znanju – a uz sve to i prevelik udio sivog tržišta.

– Iako podržavam nove trendove, prodaju putem društvenih mreža i digitalnih platformi, smatram kako je sada važno da se poboljšaju organizacija i opskrba tržišta. Dostava proizvođaču oduzima previše energije i snage i može biti povremeni urgentni način prodaje. No kako će ova kriza, koja će posljedično utjecati na gospodarstvo, brzo financijski iscrpiti potrošače (zbog rasta nezaposlenosti, usporavanja gospodarstva, pada prihoda...), bolja je opcija organiziran otkup te dostava kvalitetnog domaćeg voća i povrća kroz trgovinu – kaže ona.

Dodaje kako nijedan od trgovačkih lanaca, kao ni velike hotelske kuće, ozbiljne količine potrebnih poljoprivrednih proizvoda neće kupovati od malih neudruženih OPG-ova. Tako nije bilo ni prije korone, a neće ni poslije. Stoga bismo konačno trebali prestati pričati o pomoći malim neudruženim OPG-ovima, reći istinu i urediti lanac dobave koji bi onda stvarno mogao opskrbljivati domaće tržište domaćim proizvodima.