Od svi normalni bodulica, ja najluđu oženija – odmahujući rukom na Rozalindine planove za proširenje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva govorio je njezin suprug Ivan Banić.
A Rozalinda bi htjela još ispred kuće napraviti i kušaonicu, postaviti stolić na kojem će izložiti što sve ima...
– Ma bit će kušaonica sigurno. Al’ iman ja još ideja, ne smin sve ni reć’, muž bi me udavija – dodala je smiješeći se 48-godišnja Rozalinda Banić iz Kraja na otoku Pašmanu kamo se njezin Ivan s kopna, iz Sikova u općini Sveti Filip i Jakov, doselio kad su se vjenčali.
Upoznali su se ratnih devedesetih, ona je bila konobarica u Biogradu. Planirali su živjeti u Zagrebu, odselili su se i za 15 dana – vratili na Pašman. Radila je Rozalinda i u Njemačkoj pa se opet vratila na svoj otok i šest godina konobarila ispred trajektnog pristaništa u Tkonu. Rodilo im se dvoje djece, Mihaela pa Benjamin, a Rozalinda je postala – ribar.
– Bome sam položila za ribara i otvorila obrt Lanđin – govori otočanka, najstarija od njih tri sestre, koja je odmalena s ocem išla u ribanje.
Slomio traktor na kamenju
Nekako kada je i službeno postala ribaricom, započeli su Rozalinda i njezin Ivan sa sadnjom prvih 200 pomidora.
– Zalivali mi nji gradskom vodom. Kad je doša račun... – prisjeća se.
Ako su se željeli baviti poljoprivredom, morali su kopati bunare da dođu do vode. A željeli su. Danas su Banići najveći poljoprivredni proizvođači na otoku. Na ekološki način, i uz navodnjavanje kišnicom sustavom kap na kap, uzgajaju povrće, na otvorenom i u plastenicima.
– Rekla je ona meni da ima traktora, kad sam doša i vidija, a ono nije traktor nego prskalica. Posli sam joj pokaza, kad smo bili u Sikavici, John Deera i reka: “E, ovo ti je traktor!”. Sve smo svojim radom stekli, samo nije žena meni rekla kad smo počinjali da mi na Pašmanu idemo okapat kamenje. Zemlja je bila zarasla sva u grmlje i slomija sam traktor da je očistin – jada se Ivan, inače zaposlenik Jadrolinije.
Zbog operacije koljena već je dugo na bolovanju i otežano hoda, a za zdravstvene probleme mu je, naravno, “kriva” Rozalinda jer ga “stalno goni”.
Osim pomidora, čijih sadnica sada imaju posađenih 5000 i “uvik ih fali”, uzgajaju Banići i paprike, kukumare, lubenice, luk, kapulu, balancane, tikvice, blitvu...
– Posadimo i tristo do petsto kila krumpira pa ga bude do vagona – šest, sedam, osam tona – kažu Banići.
Imaju i 300 stabala maslina i proizvode ekološko ekstradjevičansko maslinovo ulje. Masline na preradu voze u Ravne kotare, u Nadin, pa je zbog troškova transporta to ekološko ulje nešto skuplje, 140 kuna za litru, dok obično prodaju za sto kuna po litri. Dvanaest vrsta likera, a prave ga od kamilice, masline, samoniklog voća, metvice, maraske..., i četiri vrste rakija njihovih su ruku djelo. Baš kao i šug od pomidora, narancini, limuncini, začini, palamide u ulju... Od maginja, ploda planike, prave liker, džem i starinski bombon kotunjadu u koju osim maginja idu još i mendule (bademi), krušne mrvice, klinčići, cimet i drugi začini.
Jedna soba samo za diplome
– Za 20 litri rakije od magunja treba 50 kili ploda. A liker se pravi tako da se u rakiju dodaju zrili plodovi i cukar, da skupa macerira. Nakon desetak dana se odtoči – objašnjava Rozalinda.
Od ovih se sitnih bobica mogu napraviti još i vino, ali i kruh, što se nekada i činilo, kada su stari brali plodove planike, sušili ih i mljeli te uz dodatak trećine običnoga brašna mijesili i pekli kruh. Magunja ili maginja, jagodnjak..., kako već komu drago, bogata je vitaminom C, a njezine se prerađevine mogu koristiti preventivno, za očuvanje imuniteta i zaštitu od gripe. Plod se koristi i u kozmetičkoj industriji, kao dodatak kremama koje sprečavaju starenje kože i omogućuju ravnomjerno tamnjenje. Od kore se pravi čaj koji pomaže kod smetnji urinarnog trakta, korijen je dobar protiv reumatskih tegoba i upalnih procesa. Nekoć se koristilo i lišće, za prehranu stoke, a drvo planike je pogodno za ogrjev jer je izuzetno kalorično.
Kad nije negdje na gotovo tri hektara zemlje koje obrađuje, Rozalinda bere plodove prirode, za likere i za čaj.
Sve što Banići naprave uglavnom se proda na otoku, i turistima i domaćima. U Tkonu na tržnici je uglavnom Benjamin, u Ždrelcu Rozalindina majka Marica Bačinić. Radno im je vrijeme od šest do podne. Bez posla nije ni Rozalindin otac Ivan koji marljivo krpa ribarske mreže i smješka se dok ga pitamo je li mu kći uvijek bila tako puna elana i novih ideja.
Kako bi se u svemu što radi usavršila, Rozalinda je s godinama stekla čak sedam različitih diploma: za povrćara, uzgajivača i prerađivača ljekovitog i aromatičnog bilja, ribara, ovčara, maslinara, sirara i pčelara. I još dva puta godišnje ide na edukacije za ekološke poljoprivrednike. A završila je srednju ugostiteljsku:
– Govoru mi moji da će jedna soba biti samo za moje diplome – kaže Rozalinda.
No, da ne bi sve bilo kako treba pobrinula se, a tko drugi nego hrvatska administracija:
– Eto, imamo gaj koji je u mojoj obitelji cili život, samo nije to bilo sređeno u knjigama, nered je u katastru. I tužin ti ja državu, da se to popravi. I izgubin. Sudac je napisao da što se nisam uknjižila 1973. godine. Pa kako kad sam se te godine rodila – kaže Rozalinda. U tom bi gaju Banićevi rado držali ovce, ali eto ispada da nije njihovo ono što je oduvijek njihovo i da je bolje da zemlja zaraste u šikaru nego da se na njoj radi.