Bio je siječanj, 2002. godina. U Rijeci vedar i lijep dan, autobus u kojem je bila klizio je dalje, podno Velebita. Putem sivilo, u Senju snijeg i bura. Na trajekt se ukrcala u Stinici, za nešto više od pola sata bila je u Mišnjaku na otoku Rabu. Ugledavši samo kamenje ispred sebe, pomislila je: “Pa kome ovdje treba poduka iz klavira.” I briznula u plač. Da je mogla, isti bi se tren vratila na kopno. Srećom, nije mogla. Julija iz Kijeva u Ukrajini zaljubila se u otok, a tu je bome pronašla i ljubav svog života, kapetana duge plovidbe Vladimira Dumića s kojim se skrasila u Banjolu.
Vjenčanje je bilo u Rijeci, u vrijeme berbe maslina, na dan kad je padala kiša. Sutradan su mladenci bili u masliniku.
– To vam je bio poljoprivredni romantizam – dobacuje Julija.
Više je tradicionalnih maslinara
Dan poslije kapetan je otplovio. Nije prošlo dugo, svjetska je mora zamijenio puno kraćom relacijom, onom Stinica – Mišnjak. Kapetan je Rapske plovidbe. I pionir modernoga maslinarstva na otoku, što znači da stabla sadi na gušći razmak, masline orezuje, daje im zaštitu, navodnjava, bere dvije trećine zelenih i jednu trećinu maslina koje su promijenile boju i prerađuje ih isti dan. A i posadio je četrdesetak različitih sorti:
– Vicevi koji kruže o Bračanima mogu se preseliti i na ostale otočane – smije se Vladimir.
– Kod nas se sve što je zeleno ostavlja na stablu, da rodi. A rezidbu obavlja bura. O zaštiti nema govora, već je “što Bog da”. Moj se otac još ne slaže s rezidbom i zbog njega sam ostavio nekoliko visokih stabala. I na njih u berbi potrošimo najviše vremena, a urod je manji. Kod nas je otpor i prema novim sortama maslina, a dobar dio njih se pokazao izvrsnim. Mislim da ne smijemo zaboraviti da je maslina svjetski putnik, ja imam i talijanske i grčke i španjolske i francuske i turske i sorte iz sjeverne Afrike... Kad sam ih počeo orezivati da krošnja ne ide visoko i saditi na gušći razmak, mnogi su se podsmjehivali i rugali. Sve dok masline nisu rodile. Prvo sam ulje odmah poslao na ocjenjivanje. Tradicionalni nepcima ono se nije svidjelo. Ne sviđa im se ni danas. Međutim, mi smo odmah za to prvo ulje dobili srebrnu medalju – objašnjava kapetan, maslinar i predsjednik Udruge samostreličara.
Od onda do danas Dumićevi su za svoja ulja dobili barem tridesetak priznanja, odnosno sa svakog su se natjecanju na kojem su bili u Banjol vratili s medaljom, zlatnom ili srebrnom. Najviše je nagrada dobilo ulje sorte coratina. O tome koje agrotehničke mjere pri uzgoju maslina i preradi ulja treba koristiti, Vladimir – kojeg na otoku zovu Vlatko jer se i njegov otac isto zove – učio je sam, iz knjiga, preko interneta... Nakon prvotnih “šokova” koje je priredio svojim otočanima, u obradu maslina uveo je i – strojnu berbu pa ima dva tresača.
– Treba čitati i učiti. I to primjenjivati. Meni su puno pomogli najprije ing. Željko Peran i Karmen Karlić iz Savjetovane službe, sada Vlado Škarić. Dobre sam savjete dobio i od profesora Željka Prgometa iz Istre. Još se nisam javljao na natječaje za novac iz europskih fondova, ali namjeravam. Ima nas na otoku još koji radimo na moderan način, no još je više onih koji su zadržali tradicionalno maslinarstvo – govori Vladimir vodeći nas u maslinik u kojem nam pokazuje postavljeni sustav za navodnjavanje kap na kap. Do sada ga je postavio kilometar.
Dumićevi na jedan i pol hektar imaju posađeno 300 maslina. Vlatko kaže da mu je nezahvalno procjenjivati, ali toliko stabala uzgajati na otoku je barem kao tisuću na kopnu. Nisu još sve u rodu pa je rekordna godina bila kada su imali oko 6300 kilograma i proizveli oko 750 litara ulja. Nekoć su tu bili vremenom zapušteni vinogradi na čijim su rubovima bile posađene masline. Vlatku Dumiću je bilo žao da ono što je naslijedio od svojih predaka propada i prihvatio se posla. Zemlja na kojoj su masline rascjepkana je na osam parcela pa dok hodamo od jednog do drugog maslinika prolazimo i kroz nasade njegovih susjeda:
– Nekad se kod nas autocesta zvala cesta na kojoj su dva osedlana magarca mogla proći jedan pokraj drugog, a lokalna cesta je bila ona po kojoj je mogao proći samo jedan – kaže Dumić dok se vozimo natrag u Banjol.
Stvaranje malog arboretuma
Osim njega i Julije u berbi su i njihove kćeri, petašica Anastasia i osmašica Isabella. A berača bude odasvud, od Škotske do Australije:
– Moja sestra živi u Škotskoj, njezin je suprug Irac, on ima rodbinu u Australiji. Tako je i naše ulje završilo po cijelom svijetu. Preko Julije ide u Ukrajinu, dospjelo je do Kine i Trinidada. A ja sam ga, kad sam plovio, uvijek nosio sa sobom, po svim kontinentima. Nisam mogao ni zamisliti da jedem ribu koju bi kuhar pripremio na maslacu – kaže.
– Ja sad sve pravim s maslinovim uljem. U Kijevu smo imali samo ulje iz trgovine i nije mi bilo baš fino – dodaje Julija, sada već iskusna maslinarka koja i danas drži satove klavira u otočkoj Glazbenoj školi, a i pjeva u ženskoj klapi.
Poput mame, i Anastasia je za klavirom. Isabella je već dva Oskara znanja osvojila zbog svog umijeća u sviranju mandoline. Jedino tata niti svira niti pjeva. On sluša. I smišlja s kojeg će kraja svijeta dobaviti neko novo stablo. Posadio je već šezdesetak različitih vrsta smokava, kaže da “ima nekih planova” s njima. A u dvorištu Dumićevih polako se stvara mali arboretum u kojem je četrdesetak stabala, iz raznih krajeva svijeta.
Uživa tu i Julija, koja s otoka više nikamo ne želi pobjeći, baš kao ni njezina svekrva, umirovljena profesorica engleskoga jezika, kojoj je prvi susret s Rabom, kamo je iz Rijeke došla 1959. godine, u vrijeme kada na otoku nije bilo nijednog automobila, bio jednako traumatičan.
