Kolaps Agrokora - stvarno stanje i priča za javnost: Država je postala premala da pomogne Agrokoru

Što se događalo u godinu dana prinudnog upravljanja Agrokorom, kojim su informacijama raspolagali mediji i kako su ih “pakirali” za javnost, ali i što bi se dalje moglo događati, bila je tema jučerašnjeg Večernjakova okruglog stola.

U iščekivanju današnjeg potpisivanja dogovora o modelu isplate graničnog duga za dobavljače o tim su temama bez dlake na jeziku razgovarali novinari vodećih hrvatskih medija koji su o tome izvještavali od početka izbijanja krize, no evocirali su i sjećanja na razdoblja koja su joj prethodila, povezujući uzroke i posljedice: Mladen Sirovica s HRT-a, Ivan Hrstić s N1, Marina Šunjerga iz Večernjeg lista, Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije, Jasmina Kuzmanović iz Bloomberga, Boris Mišević s RTL-a i Dalibor Špadina s Nove TV. Je li se početkom prošle godine mogla naslutiti dubina Agrokorovih dubioza i kako je bilo moguće da kompanija izlistana na burzi tako dugo prikriva stvarno stanje, milijun je puta postavljeno, no neizostavno pitanje, na koje Večernjakova novinarka Marina Šunjerga odvraća da su razmjeri Agrokorove prezaduženosti bili razvidni, ne samo 2016. nego i ranije.

Bloomberg prvi o krizi
– To je bio model poslovanja u kojem se dotad pokušavala postići ekonomija razmjera na našem tržištu, bez većih tranši kreditiranja, ali i bez prepuštanja udjela u vlasništvu. Da, moglo se vidjeti već i ranije; uz kredite s kamatom od deset posto, morali ste zaraditi 11 ili 12 posto da to platite – pojašnjava novinarka, uz napomenu da su s tim dugovima kompanije dovedene na tehnološku razinu uz koju su i danas konkurentne na tržištu, iako neko vrijeme u njih nije ništa uloženo, a i maloprodaja funkcionira.
– I ja sam, kao i druge kolege, slušala da je Agrokor opasna firma i da se s razmjerima njegova utjecaja ne može mjeriti ni propast Lehman Brothersa jer zapravo nema čovjeka u Hrvatskoj koji nije na neki način u dodiru s Agrokorom – komentirala je novinarka Bloomberga Jasmina Kuzmanović. Ističe da su u siječnju 2017. “bloombergovci” imali tu prednost da su mogli pisati o tome i dok se još nije znalo što će biti – Agrokor im nije bio među oglašivačima.

– Prvi veći tekst o Agrokorovim problemima imamo u siječnju 2017., a 3. veljače objavljujemo tekst “Dok padaju obveznice, investitori se pitaju što se događa” – prisjeća se J. Kuzmanović i dodaje da se prekretnica u komunikaciji dogodila nekoliko tjedana poslije, “famoznom” konferencijom ruskog veleposlanika Anvara Azimova. O tome zašto Todorić nije realizirao inicijalnu javnu ponudu dionica (IPO), Ivan Hrstić s televizije N1 kaže kako onaj koji raspisuje IPO mora transparentno objaviti podatke, a on to nije bio spreman.

– Odustajanje od IPO-a bio je pokušaj prikrivanja onoga što se zbivalo, ne samo investitora nego i nekih članova uprave. Sigurno svi nisu znali sve, a Todorić je sigurno i od samoga sebe skrivao istinu jako dugo – smatra Hrstić.
Prema informacijama kojima je on dotad raspolagao kao novinar koji je pratio Agrokor slutio je, kaže, da bi problemi mogli doći početkom 2018., ali priznaje da nije ni pomišljao da bi to moglo biti već početkom 2017.
– Onaj trenutak kad smo saznali da se Todorić odvažio zatražiti pomoć odlaskom u Banske dvore, iako je od države već primao pomoć na razne načine, bio je prijeloman. Možda smo mi pisanjem tada ubrzali njegov pad, ali i da nismo ništa napisali, to bi se dogodilo – komentira Hrstić. RTL-ovac Boris Mišević podsjetio je na trenutak kad je Todorić na 20. katu Agrokorova tornja dao izjavu o IPO-u. – On je rijetko govorio, a kad je davao izjavu o IPO-u, rekao je: “Moja obitelj nije išla nikad za novcem, nije nam trebao novac.” Za Todorića je takav način dizanja tvrtke na višu razinu bio „svemirski“ – kaže Mišević.

Nelogično preuzimanje
Umjesto toga, zadužuje se u Sberbanku, što hrvatski mediji u tom trenutku pozdravljaju. Mišević komentira kako su novinari o tom kreditu pisali u superlativima.
– Agrokor se dotad zaduživao po puno većoj kamati, zato je tih šest posto bio uspjeh. Pa radujemo se svakom refinanciranju države po nižoj kamati! Tad se finalizirala akvizicija Mercatora, znalo se da treba novac za to, i postojali su opravdani razlozi za podršku transakciji – replicirala je Miševiću M. Šunjerga. Preuzimanje Mercatora, koje je višekratno apostrofirano kao kamen koji je Agrokor potegnuo na dno, Mišević smatra nelogičnim: normalno je da se preuzima kompanija kad se investira, gradi biznis, ali kad se refinancira svoj dug, nije mi to baš normalno.

– Za preuzimanje Mercatora Todorić je bio spreman dati 221 euro za dionicu, poslije je platio manje, ali i to je bilo puno više nego što je trebao. Ta velika želja za širenjem u regiji, zapravo je to bilo ono što ga je pokopalo – zaključio je Mladen Sirovica s HRT-a.
Frenki Laušić, novinar Slobodne Dalmacije, prokomentirao je razloge smanjenja rejtinga koncerna od agencije Moody’s.

– Dva su razloga za smanjenje rejtinga: prvo, konsolidirani prihodi tvrtke bili su ispod razine prethodne godine, kao i operativna dobit. A drugi je razlog amaterska greška u restrukturiranju duga krajem 2016. kojom se vlasnička obveznica Ivice Todorića vezala uz kredit za restrukturiranje od oko 900 milijuna eura. Dotad ona nije ulazila u dug Agrokora – pojašnjava Laušić i navodi da su u tom trenutku porasli kreditni koeficijenti Agrokora i pao mu je kreditni rejting. A da bi apsurd bio veći, u trenutku kad je podizao kredit za refinanciranje, on mu službeno nije trebao, osim ako ga je mogao dobiti po jeftinijoj cijeni od dotadašnjeg zaduženja.

– Krajem 2016. pojavljuju se prve informacije da tvrtka ima veliki problem s likvidnošću. Mainstream mediji nadali su se da će tada prodati Jamnicu ili neku drugu tvrtku jer za IPO nije bilo vremena, a Todorić ga nije ni htio – kaže Laušić te navodi razloge zašto se ništa od toga nije dogodilo.

– Prvi je razlog psihološki – otac imovine ne da svoje dijete, drugo – jer bi morao staviti karte na stol i svi bi vidjeli kako stoje računi: vidjelo bi se da su sredstva za pripremu IPO-a potrošena na druge stvari. Usto, tvrtke u koncernu toliko su bile premrežene jamstvima da ih se nije moglo brzo skinuti i prodati. A tad je još značajno precjenjivao svoje tvrtke i za Jamnicu tražio 800 milijuna eura, a nudili su mu 400... – analizira Laušić. Novinari su otvorili i temu o izostanku Todorićeve komunikacije i bi li, da je postojala, mogla nešto uopće promijeniti.
– Meni je zaprepašćujuće zašto nije pokušao prodati priču da ima financijera koji će ga spasiti. Spominjali su se usputno neki Kinezi, Korejci, ali to je sve i na prvi pogled bilo neuvjerljivo. Zašto nije pokušao uvjeriti javnost da nešto pokušava?! – retorički je zapitao Hrstić. J. Kuzmanović usporedila je situaciju sa slučajem propasti talijanskog Parmalata te podsjetila kako je obitelj Tanzi svaki dan “ubijala” javnost konferencijama za medije.

– A on se zapravo uopće nije pojavio, dao je samo ono priopćenje, a njegov glas uopće nismo čuli, iako bi to nešto značilo. Zapitala sam se kad smo čuli zadnji put taj glas – čini mi se 2015. na presici o nekoj aplikaciji... – prisjetila se Bloombergova novinarka, uvjerena da bi bilo koja komunikacija bila bi dovoljna da smanji paniku, a i Hrstić smatra kako bi se, da je postojala komunikacija, kriza dogodila danas, a ne prije godinu dana. Frenki Laušić kolegama je poručio da se, kad govore o tome, moraju staviti u Todorićevu kožu:

– Pa on je bio uvjeren da se događa međunarodna medijska zavjera protiv njega, što bi on uopće rekao medijima?! – zapitao je Laušić. Hrstić je replicirao da on zapravo ne bi isključio teoriju zavjere te da je relevantno pitanje tko bi Todorića htio rušiti...
– Pa ako postoje neke struje koje rade protiv tebe, upravo je to situacija u kojoj trebaš sam komunicirati. Nedostajalo je njegovo obraćanje svojim partnerima, dobavljačima, vjerovnicima... Dobavljači su dobili premalo i prekasno. I zato su krenuli u blokade – komentirala je M. Šunjerga, a nakon toga uslijedila je psihološka analiza Todorića koja bi mogla potkrijepiti pozadinu njegovih poslovnih odluka.

Zaštićen 20 godina
Dalibor Špadina s Nove TV ocijenio ga je u kontekstu “muljaža koje je radio da bi povećao svoje vlasništvo, kompaniju”, što se otkrilo kad je krenula revizija:
– Psihološki moment Ivice Todorića oblikovan je pod utjecajem zbivanja od 1990-ih koja su od njega napravila čovjeka koji je u stanju zanemariti postulate ekonomije iz iracionalnih razloga. Razmišljao je u modusu: ja sam gazda i stvaram najveću kompaniju u regiji, a to što je stvara na skupim kreditima i što će propasti je zanemario... – kaže Špadina dodajući da je Todorić bio zaštićen 20 godina pa je možda mislio da će se to događati i dalje.
– I ja sam mislio da će mu pomoći... - ustvrdio je Špadina.

Ivan Hrstić argumentira kako je Todorić vjerovao da kriteriji kreditiranja u njegovu slučaju zapravo ne igraju ulogu: znao se narugati i novinarima, i analitičarima, i političarima koji ne razumiju kako gospodarstvo funkcionira.
– Ali kad dođeš pred zid, očito ti kriteriji postaju nezanemarivi – zaključio je Hrstić.
Da nije sve bilo negativno, podsjetio je Mišević konstatacijom kako Todorić novac nije potrošio na neke stvari na koje nije trebao, nego je kompanije podigao na tehnološku razinu koja je bila zavidna i konkurentna, da stvori privid kako je izvanserijska i tako ubije konkurenciju. U pogonima su bili roboti koji sami rade, bez ljudske pomoći, „razmišljaju“...
– A je li to bilo ulaganje u posao koji to ne može sam vratiti? A koliko je još bilo usputnih priča o popratnim projektima... – primijetio je Hrstić na što su kolege počele nabrajati: Daruvarske toplice, četiri kina u Beogradu...
Večernjakov moderator, zamjenik glavnog urednika Mislav Šimatović, upitao je kolege koliko su ti projekti bili vraćanje usluga...
– Mnogo su ga puta političari ugurali u neke poslove, pozivom: “Ivica, spasi.” Ma, trebao je biti “too big to fail”, ali je država u jednom trenutku postala “to small to help” – duhovito je primijetio Hrstić. Na Šimatovićevo pitanje treba li nama uopće toliko veliki sustav pod kontrolom jednog čovjeka, M. Šunjerga je odvratila da Ivici Todoriću treba odati priznanje jer je veliki prostor dao domaćoj industriji koja to nije iskoristila na pravi način.

– U tih deset godina trebali su financirati svoj izlazak na tržišta izvan Hrvatske i postati manje ovisni o Todoriću. A na žalost, danas se vraćamo na naše mikro tržište, nemamo više nijednu kompaniju i sustav koji bi mogao omogućiti da postanemo regionalni igrač – poentirala je Večernjakova novinarka dodajući da za takvu strategiju nije bilo drugog načina nego se preinvestirati.
– A sad smo od lovca postali lovina – zaključio je Hrstić.

Frenki Laušić našalio se da su Šunjerga i Hrstić nesvjesno upali u filozofiju Ivice Todorića.
– A Agrokor nije Ivica Todorić! Tamo će se sad promijeniti vlasnik, a Agrokor nastavlja funkcionirati. Todorić je maknuo i EBRD iz vlasništva jer su mu oni prigovarali da mora specijalizirati maloprodaju i da takav sustav ne može funkcionirati. Rekli su mu: “Nitko takav sustav dosad nije razvio, gospodine Todoriću, pa ne možete ni vi.” I za Moody’s je rekao da pojma nemaju o rejtingu, da on zna, da najbolje poznaje i regiju, i Tursku... Eto, ispostavilo se kako zna – istaknuo je Laušić te dodao da su se svi nadali da će on to u nekom trenutku prodati tvrtku, pogotovo nakon Mercatora kad je bilo jasno da on više zapravo nije vlasnik jer je založio obveznice.

– A on rekao; “E, neću!” – podsjetio je Laušić.
Sirovica je optimistično primijetio da bi stvari koje su se saznale u posljednjih godinu dana, i o odnosu s dobavljačima koji su, smatra, od takvog odnosa imali koristi, mogle natjerati i druge kompanije da se restrukturiraju, jer je takvo poslovanje neodrživo. – Ne mora biti loše, naše gospodarstvo od toga može i profitirati – uvjeren je Sirovica.
Kad se razvio razgovor o pokušajima gašenja požara dovođenjem prinudne uprave i usklađivanju interesa svih vjerovnika, J. Kuzmanović vratila se na paniku koja je nastala nakon konferencije ambasadora Azimova, gdje su se novinari prilično razilazili u interpretaciji poruka koje je želio poslati.

Propao tržišni lex Agrokor
– Na toj konferenciji za medije Azimov uopće nije imao namjeru govoriti o Agrokoru, a i njegova je prevoditeljica krivo prevela rečenicu: nije rekao da neće dati novac, nego da neće, osim ako trebaju zaštititi svoje dosadašnje ulaganje. To je puno drukčija formulacija od one da će uvjetno dati ako se budu ispunjavali dotadašnji uvjeti. Rusi su zapravo poslali poruku da se može spasiti Agrokor, a izvješća na temelju prijevoda govorila su suprotno – razjasnio je Hrstić koji prilično dobro poznaje ruski jezik. Premda jedan dio kolega nije bio previše uvjeren u “izgubljenost u prijevodu”, J. Kuzmanović je poentirala da je nakon “presice” ipak stiglo onih 100 milijuna eura iz Sberbanka, i prije lex Agrokor. Za Laušića je enigma zašto nije uspio dogovor o kreditu od 300 milijuna eura iz “stand still” aranžmana, kad je u tvrtku već došao konzultant Antonio Alvarez.
– Samo 15 do 20 posto dobavljača i neke manje banke nisu pristale – zamislio se novinar Slobodne Dalmacije, dok je B. Mišević konstatirao da je tada ministrica gospodarstva Martina Dalić već imala razrađen model lex Agrokor.

– Dolazimo do ključnog momenta – 10. travnja 2017. – lex Agrokor. Iako sam bio skeptičan prema bilo kakvoj intervenciji države, kako je vrijeme odmicalo, sve sam više uvjeren da je to bilo jedino rješenje koje je moglo funkcionirati. I Plenković je tu na velikom testu, i mislim da ga je uspješno prošao – smatra Mišević. Govoreći o razlozima neuspjeha “stand stilla”, prije donošenja lex Agrokor, M. Šunjerga napominje da dobavljači nisu imali povjerenja u takav aranžman u kojem se moraju čak tri mjeseca suzdržati od prisilnih naplata.

– Nijedna kompanija u Hrvatskoj, veća ili manja, nije bila spremna čekati još tri mjeseca. Zato je “stand still” aranžman i propao. Prvi put kad je VTB komunicirao o “stand stillu”, inzistirali su da iza njega stane država, baš da dobavljači ne naprave ono što su napravili. Dobavljači su tad imali veće povjerenje prema svojoj državi i Vladi, a i Todorić je potpisao lex Agrokor, jer je pretpostavljao da će bolje proći nego u stand stillu – zaključila je Šunjerga. Na to je Hrstić otkrio da Ivica Todorić zapravo nije došao tražiti pomoć u Banskim dvorima, nego mu je Božo Petrov “prodao priču” da ga zove premijer, a premijeru je rekao da ga traži Todorić.
– On jest tražio novac, ali nije ista interpretacija – kaže Hrstić.
Špadina je konstatirao da i tržišno rješenje koje predstavlja “stand still” u odnosu na državno ima manjkavosti jer bi ga neke manje banke išle probijati, zbog čega su svi odustali.

– Da, to je bio tržišni lex Agrokor – potvrdio mu je Laušić, dok je Šunjerga podsjetila da je od početka priče o 300 milijuna eura Sberbank poručivao da neće pristati ako ne dovedu svog čovjeka za restrukturiranje, a u tom trenutku doveden je Alvarez.
– Netko je na početku obraćao pažnju na to da Rusi ne vode igru. A neke stvari su se i riješile na način na koji ne bi da su Rusi vodili igru od početka – primijetio je Hrstić. Novinari su se i našalili oko percepcije Alvarezova lika i djela u javnosti, što je Mišević nazvao sapunicom koju će pamtiti cijelu karijeru, proglasivši i ostatak glavnih likova te sapunice – Todorića i prisilnog upravitelja Antu Ramljaka, karizmatičnim likovima. Poentiranje priče donošenjem lex Agrokor predstavljeno je, kaže Špadina, izjavom Dalić s figom u džepu, konstatacijom da su pripremili zakon koji nije smišljen za Agrokor.
– A onda mi siroti novinari brojimo zaposlenike po hrvatskim firmama... To izaziva dodatnu konfuziju i cijelu priču ispunjava sumnjom. Kasnije kaže: “Evo, spasili smo stvar, donijeli smo lex Agrokor i ja sam za to odgovorna” – kaže Špadina.