Da, mnogi nisu znali tko je i kakav je zapravo Plenković. Čak i njegov dojučerašnji prijatelj Stier nije bio svjestan pravog Plenkovićeva karaktera, što bi se iza brda moglo valjati ako Plenković dobije vlast u ruke u stranci i državi.
Iako je mnogima bilo jasno da se radi o jako ambicioznom političaru koji je imao izljeve bahatosti bez pokrića još u doba kad je bio samo eurozastupnik, i nikakav prevažan čimbenik u HDZ-u, a još manje u državi. I onda se dogodio prevrat. HDZ je nakon Karamarkova pada hitno trebao spasitelja, novo lice, mladog lava, nepotrošenog, i našli su ga u Plenkoviću. S osvajanjem vlasti, i kako vlada već više od godinu dana, na svjetlo dana izlazi sve više detalja o pravom Plenkovićevu karakteru, a on je sve beskrupulozniji, odiše sve većom autoritarnošću, i na kraju ne samo da je bahat već postaje sve bezobrazniji, time čak i gori od Milanovića kojeg mnogi ne mogu smisliti.
Koliko je Plenković postao nakon samo malo više od godinu dana vladanja krajnje bezobrazan, najbolje govori njegova subotnja reakcija na pitanje novinara što misli o prijetnji ovrhe poduzetniku koji je u dugu ostao jednu lipu, pa ga zbog toga za 13.000 kuna želi ovršiti Hrvatski zavod za zapošljavanje. Umjesto da pošalje javnu poruku birokraciji da je to nedopustivo, nemoralno, antipoduzetnički, nelogično, ludo, glupo, mučno, da se hitno treba mijenjati zakonodavstvo, da sve takve birokratske idiotarije treba staviti u mirovanje i izaći ususret poduzetnicima, on onako svisoka izbaci latinsku izreku „De minimis non curat praetor”, ili “Sudac ne vodi računa o sitnicama”. Krasna poruka svim hrvatskim poduzetnicima, krasna utjeha poduzetniku kojemu je HZZ zajašio za vrat zbog idiotskih propisa i idiotske hrvatske birokracije, i kojemu zbog toga ovise posao i egzistencija obitelji i svih koji su povezani s njegovim poslom! Jer ovi iz HZZ-a hladno kažu, takvi su propisi! I jesu, ali oni su tu da se mijenjaju.
Možda bi se svi mi poduzetnici izvan sustava Agrokora trebali ujediniti i početi galamiti – i mi smo Agrokor, da pokažemo našu snagu, koliko nas ima, koliko ljudi zapošljavamo, pa da se država možda pokrene prema svima, a ne samo prema nekima.
Znate zašto su ljudi izgubili povjerenje u sustav? Zašto bježe iz zemlje? Jer u Hrvatskoj svi elementi države i više nego dobro i efikasno funkcioniraju kad je u pitanju sirotinja, kad su u pitanju obični građani, mali poduzetnici, kad niste isprepleteni s politikom, s interesnim skupinama koje drže moć, novac, nad kojima se trenira strogoća i nad kojima se birokracija slijepo drži zakona. Ali kad se radi o tajkunima, političarima i debelim kriminalcima, država godinama zatvara oči i ništa ne poduzima, ili poduzima kad dođe mig iz politike. Dno dna! I na primjeru zagađenja vode u Slavonskom Brodu najbolje se vidi da ljudi više nemaju povjerenje u institucije. Više ne vjeruju nikome. Ne vjeruju na riječ, već traže djela, rezultate. Jedini je problem što se premalo ljudi glasno buni, premalo ih izlazi na ulice, premalo ih je bučnih, jer su ljudi uz gubitak povjerenja u institucije izgubili i nadu da se išta više u ovoj zemlji može promijeniti na bolje. Rješenje su jedino mnogi pronašli u nezaustavljivu bijegu iz zemlje. Koliko je u Hrvatskoj toga nakaradno, najbolje je pokazao i Plenkovićev obilazak stranačkih ogranaka kako bi im oči u oči priprijetio oko podrške za Istanbulsku konvenciju. Ne bi li možda bilo puno smislenije da je obilazio stranačke podružnice i išao tražiti potporu na terenu za državni proračun koji bi bio puno razvojniji, daleko više otvoren poduzetništvu, koji bi debelo skresao javnu potrošnju, za radikalnu reformu administracije, za radikalno mijenjanje nakaradnih zakonskih propisa… Nisu li to pitanja od životne važnosti za Hrvatsku? Nisu li to teme čije bi rješavanje spriječilo odljev ljudi iz zemlje, koje bi otvorile nova radna mjesta, povećale plaće, učinile zemlju perspektivnom?
Umjesto toga, umjesto pravih reformi, mi imamo na djelu novo ideološko zaluđivanje i zatupljivanje nacije, zamagljivanje stvarnih problema, novo ideološko prepucavanje koje će iz zemlje potjerati novi sloj ljudi. Kako već mnogima nije jasno da ne odlaze ljudi samo zbog posla i plaće, već sve više odlaze jer im se u zemlji gadi sva situacija. Traže zdraviju sredinu za sebe i obitelj. A Hrvatska, upravo suprotno, postaje sve bolesnija zemlja za normalan život. I ne vidi se kraj tome.
Izvrstan članak i nažalost jako točna analiza trenutačnog predsjednika vlade i predsjednika hdz-a. sve je više elemenata koji ukazuju na snažnu sličnost s njegovim prethodnikom milanovićem. ni jednom ni drugom nije jasna presudnost poduzetništva za bilo koju zemlju, a pogotovo za ovu. stoga takvi uhljebi i mogu odmahivati na zapanjujuće svi.njarije o dugu od 1 lipe koji prerastu u 13 tisuća kuna. dok ovu zemlju ne započnu voditi ljudi kojima će upravo stvaranje konkurentnih uvjeta za poduzetništvo i gospodarstvo u cjelini biti na prvom mjestu, neće biti nikakvih pomaka. u međuvremenu ćemo se iscrpljivati ciljano od strane "medija" na ideološkim temama. i to tako dok nam i uhljebi ne počnu bježati van.