Imaju 200 krmača te 4000 tovljenika i 4500 prasadi godišnje. S plasmanom nemaju problema, tovljenike uzgajaju do težine od 100 do 110 kilograma pa ih po obradi prodaju kao svinjske polovice. Radi prehrane svinja obrađuju i oko 87 hektara zemlje, 17 hektara je u njihovu vlasništvu, a ostalo u najmu. Kukuruza imaju oko tisuću tona pa višak od 200 do 300 tona plasiraju na tržište.
Isprva su u dvorištu njegova oca bile dvije-tri. Onda je on završio srednju školu, odlučio da u svojoj struci građevinskog tehničara nikada neće raditi pa je unajmio objekt u koji ih je smjestio stotinu. Već godinu poslije bilo ih je 200. Zatim 450 pa...
Od te 1998. kada se počeo baviti svinjogojstvom do danas Mario Trbušić iz Bedekovčine broj je svinja povećao gotovo sto puta. Danas ima 200 krmača te 4000 tovljenika i 4500 prasadi godišnje. Farma njegove supruge Željke i njega najmodernija je svinjogojska farma na području Krapinsko-zagorske županije i među najmodernijima u Hrvatskoj. Pod nadzorom je 42 kamere pa supružnici Trbušić u svakom trenutku mogu vidjeti što se ondje događa i trebaju li žurno iz svoga nekoliko kilometara udaljenog doma poći do životinja.
Učio na pogreškama
Prije ulaska među svinje obvezno je tuširanje te oblačenje zaštitnog odijela i nazuvaka za noge kako bi se na minimum svela opasnost da se životinje zaraze čime izvana. Na farmi se primjenjuju sva moguća tehnološka dostignuća, pa tako, na primjer, CO2 silos pridonosi visokoj kvaliteti kukuruza koji ostaje jednako svjež i nakon godinu dana skladištenja. Dnevno se za prehranu svinja kompjutorski miješa osam različitih “menija”, ovisno o njihovoj dobi, no u konačnici zajedno pojedu oko četiri tone hrane na dan. Životinje Trbušićevih dobivaju i grožđani šećer, pere ih se šamponom za svinje, a kad dođe vrijeme pripusta, ispred krmača najprije šeće nerast, da se one uzbude... Imaju austrijsku genetiku edelschwein, krmače su F1 generacije – križanke landrasa i jorkšira – a njihov je pripust s pietrenom. Sve to u konačnici utječe na kvalitetu mesa, a ona je vrhunska. Uostalom, ne bi inače od početka imali iste kupce – mesnice Sumpor iz Zlatara, Mika iz Oroslavja, Španmes iz Donje Stubice, Koprivnjak iz Samobora te Trgocentar.
– O plasmanu se ne moramo brinuti, sve je unaprijed prodano. Dvaput tjedno se kolje, meso je uvijek svježe, a kontinuitet isporuke nikada nije doveden u pitanje. Kupci nam kažu: “Samo nemojte ništa mijenjati u radu”. Unatoč gubicima koje znamo imati, ne želimo hormonski pospješivati prašenje – ne bez ponosa na ostvareno govori 40-godišnji Mario Trbušić. Za kilogram tovljenika oni kao proizvođači dobiju od 12 do 13 kuna, a Mario kaže da nije realno da se svinjetina prodaje ispod 35 ili 36 kuna po kilogramu.
– Kod nas nije trinaesto prase ono koje “smeta”, već sedamnaesto – kaže Željka objašnjavajući da njihove krmače imaju 16, a ne, kako je uvriježeno, 12 sisa.
Tridesetpetogodišnja Željka školovala se za kuharicu, no u struci nikada nije radila. Na obiteljskom gospodarstvu ona nadzire prašenje, a ultrazvukom kontrolira plodove krmača.
– Koristim gel, sve kao kod ginekologa – objašnjava dok sinovi Luka i Jan, učenici četvrtog i petog razreda, osluškuju je li se najmlađa ukućanka, jednogodišnja Marija, probudila.
– Imamo i Ines, njoj je 16,5 godina – govore Trbušići. Troje starije djece odlučilo je novac koji su dobili od rodbine na pričestima i krizmama uložiti u gospodarstvo i sada imaju svatko po jednu “svoju” krmaču. Pomoću čipa koji ima svaka krmača znaju koliko potroši hrane, koliko je imala prašenja... Naposljetku su zaključili da se to isplati.
– Možda je zbog količine posla naša kvaliteta života manja nego kod nekog s radnim vremenom, mi, recimo, nikada nismo bili na skijanju, no odemo na more, ali ne uspijevamo otići zajedno. No možemo si priuštiti više nego prosječan radnik. Ipak, nisam baš uvijek siguran želim li ovo svojoj djeci. Posao je to koji morate voljeti i koji traje 365 dana u godini. Opet, smatram da je budućnost u ostanku na selu i proizvodnji zdrave hrane ondje gdje živite – promišlja Mario.
Više od stotinu parcela
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem je uza Željku zaposleno još troje radnika obrađuje i oko 90 hektara zemlje, rascjepkane na više od stotinu parcela, a između dviju najudaljenijih – one u Krapini na jednoj i u Andraševcu na drugoj strani – četrdesetak je kilometara. Lani je u danu Mario traktorom prevalio stotinu kilometara od njive do njive, dok nije završio s prihranom ječma.
– Svaka je parcela prosječno manja od hektara. Problem je Zagorja i to što gotovo da i nema državne zemlje. Već dugo očekujemo da će se započeti s komasacijom i da će zemljište biti okrupnjeno, ali to se ne događa – kaže.
U farmu su dosad uložili oko 21 milijun kuna. Dio su novca dobili iz fondova EU, zaradu su ulagali u proizvodnju, a bome su se i “uvalili” u kredite pa će sljedećih šest i pol godina za ratu davati sto tisuća kuna mjesečno.
– Sve što imamo je pod hipotekom. Da se nešto desi, možemo si kupiti šator – slikovito će Mario.
No takav crni scenarij trebao bi ih zaobići. Naime, Trbušićevi planiraju još ulagati, i to u solarne panele kako bi proizvodili električnu energiju za vlastite potrebe, a višak isporučivali HEP-u te u klaonicu i preradu, zbog čega bi zaposlili još dva mesara. I za te investicije nadaju se da će uspjeti dobiti potporu iz fondova.
– Kupcima ćemo i nadalje isporučivati svinjske polovice. No šezdesetak krmača godišnje odlazi u remont pa bismo od njih pravili dva-tri proizvoda, poput zagorske salame u koju bismo osim mesa dodavali samo sol, papar i češnjak – kažu Željka i Mario Trbušić.