Kriza Vlade gurnula je u drugi plan najavljene reforme, pa tako i onu o ranijem produljenju radnog vijeka do navršenih 67 godina života. Prema sadašnjim propisima, u Hrvatskoj bi se radilo do 67 godina tek od 2038. godine, s time što bi 2031. godine počelo postupno povećanje radnog staža po tri mjeseca svake godine. Vlada Tihomira Oreškovića ubrzala bi prelazak za deset godina pa bi radni vijek do navršenih 67 godina započeo od 2028. godine, a prijelazno razdoblje počelo bi od 2025. godine. Plan je bio da resorno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava tijekom ljeta pokrene javnu raspravu, promjene mirovinskog zakona izglasale bi se na jesen i na snagu bi stupile početkom iduće godine. Od iduće bi se godine povećao radni vijek žena za dodatna tri mjeseca. Već je i sama najava izazvala otpore i polemike, a osim kod sindikata i opozicije zadrška se čula i u redovima vladajuće koalicije, pa je otvoreno pitanje kako će sve završiti.
Europska komisija godinama problematizira rasprostranjenu praksu ranog izlaska iz svijeta rada te od hrvatske Vlade traži da još više obeshrabri odlazak u mirovinu tako što će postrožiti uvjete za umirovljenje. Bivša vlada djelomično je prihvatila njihove sugestije izglasavanjem produljenja radnog vijeka od 2038. godine. Svi znamo da su tvrtke godinama smanjivale troškove poslovanja tako što su se rješavale radnika čim su stekli prve uvjete za mirovinu, ali ti bi ljudi zbog malih primanja poslije dospijevali u skupinu socijalno ugroženog stanovništva.
Mirovine sve više prerastaju u neki oblik socijalne pomoći. Primjerice, žena koja je cijeli radni vijek radila na administrativnim poslovima u trgovini i lani je otišla u mirovinu s 58 godina života, dobila je mirovinu od 1800 kuna! Da je odradila puni radni vijek, mirovina bi joj bila viša za otprilike 400 kuna, što je za umirovljeničke prihode velika razlika. U posljednjih 25 godina broj umirovljenika se učetverostručio, a broj zaposlenih i broj stanovnika neprekidno se osipao. Neovisno o lošim demografskim trendovima, ozbiljne studije tvrde da je hrvatski mirovinski sustav održiv u duljem roku, no njegova se održivost temelji na niskim mirovinama, najnižima među članicama EU u odnosu na plaću. Svaki treći hrvatski umirovljenik na granici je siromaštva jer naše su mirovine niske u odnosu na troškove života, a pogotovo onih s malo mirovinskog staža, jer se primanja umanjuju za svaki mjesec prijevremenog umirovljenja.
Treba nam više zaposlenih
Sustav stenje i zbog podjednakog broja zaposlenih i umirovljenika, u čemu smo također pri dnu europske ljestvice. Da bi javni mirovinski fond mogao isplaćivati mirovine bez dotacija iz državnog proračuna, Hrvatska bi morala imati 200 tisuća zaposlenih više nego danas. Gleda li se mirovinski sustav izolirano od javnih financija, plus mu je jedino privatna mirovinska štednja, jer će od sredine idućeg desetljeća, država početi dijeliti trošak budućih mirovina s privatnim fondovima.
Prvi masovniji val mirovina iz drugog stupa počet će se isplaćivati za desetak godina kad u mirovinu krenu ljudi koji su 2002. bili mlađi od 40 godina (generacije rođene nakon sredine šezdesetih i kasnije) i u tom sustavu štede dulje od dva desetljeća. Iako smo sačuvali drugi mirovinski stup i iako su se u njemu dosad akumulirala sredstva dostatna za isplatu dviju godišnjih mirovina svih umirovljenika, projekcije Ekonomskog instituta pokazuju da Hrvatska ni uz pomoć privatne mirovinske štednje neće zaustaviti opadanje mirovina u odnosu na plaću. Radnicima koji sada odlaze u mirovinu s navršenih 65 godina života i iza sebe imaju 40 godina staža, prva mirovina u pravilu ne prelazi 55 posto njihove posljednje plaće. U većini ostalih europskih država stopa zamjene posljednje mirovine za prvu plaću kreće se od 60 do 80 posto dotadašnjih primanja! Ima zemalja s dugom tradicijom privatne mirovinske štednje u kojima su prve mirovine 10-ak posto iznad posljednje plaće. I tih 55 posto, koliko trenutačno imamo, odnosi se samo na 14 posto umirovljenika koji su otišli u starosnu mirovinu s više od 40 godina staža. Svima drugima mirovine su niže u odnosu na prijašnja primanja, uz izuzetak pojedinih kategorija povlaštenih osiguranika ili ljudi na minimalcu – čije mirovine solidarno financiraju drugi osiguranici. Prosječna je mirovina tako pala na 39 posto prosječne plaće, a sve dugogodišnje projekcije kažu da će se spuštati ispod 30 posto. Zajamčena starosna mirovina trenutačno iznosi 59.50 kuna po godini staža, i ta se brojka propisuje svake godine. Primjerice, netko tko ima 15 godina staža i ove godine ode u mirovinu, minimalna mu je mirovina 892 kuna, a radnik s 40 godina staža ne može imati manje od 2380 kuna. Hrvatska ima oko 550 tisuća umirovljenika čije su mirovine ispod 2000 kuna, a još 300 tisuća njih dobiva između dvije i tri tisuće kuna.
Učitelju 3400 kuna
Gledaju li se sadašnje plaće i aktuarski izračuni mirovina, produljenjem radnog vijeka za dvije godine buduće bi se mirovine mogle “podebljati” za najmanje 120, a najviše za otprilike 450 kuna, uz uvjet da radnici većinu svog radnog vijeka od 67 godina provedu u radnom odnosu i u mirovinu odu s najmanje 40 godina staža. Učitelju čija se plaća cijeli radni vijek kretala oko državnog prosjeka, prva bi mirovina sada mogla biti oko 3400 kuna, liječniku do 5500 kuna ako je većinu radnog vijeka zarađivao 70 posto više od prosjeka i posljednja mu je plaća uoči mirovine oko 10 tisuća kuna. Kad bi radili dvije godine dulje, do navršenih 67 godina života, ta bi se mirovina mogla povećati od 120 kuna za učitelja do 450 kuna za vrhunskog liječnika.
Povećanje mirovina bilo bi korisno i za radnike i za mirovinski sustav kada dulji radni vijek ne bi otvorio druga pitanja, poput onoga gdje će raditi ljudi na pragu 70-ih godina života, osobito u profesijama kod kojih se očekuje dobro zdravlje i psihofizička kondicija? Produljenje radnog vijeka povećat će broj invalidskih mirovina, a paralelno s time država će pripremiti nova pravila za radnike koji imaju beneficirane uvjete i neće morati raditi do 67 godina.