Ljubo Jurčić, ministar gospodarstva U Vladi Ivice Račana te u doba kada se prodavala nacionalna naftna kompanija INA, prvi put je javno otkrio detalje cijelog posla u kolumni za Politiku Plus.
Jurčić kaže da je odluka privatizirati Inu ili ne bila, naravno, politička odluka. Bivši ministar kaže da je politika odlučila privatizirati Inu i donijela je zakon o njenoj privatizaciji. Bez obzira na osobno mišljenje, jednom kad se donese, zakon se mora provoditi, zaključuje Jurčić..
'U prvoj fazi privatizaciji Ine sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije, kao ni u jednoj hrvatskoj privatizaciji prije ili kasnije. Ovaj cijeli proces bio je naknadno i predmet analize Saborskog odbora za privatizaciju Ine.
Završni čin prve faze privatizacije bilo je podnošenje financijskih ponuda za 25% + jedna dionica Ine, tj. koliko je tko od tri potencijalna strateška partnera bio spreman u dolarima platiti Hrvatskoj za taj broj dionica, za partnerski odnos definirán u ugovorima, u točno propisanom obrascu, s točno propisanim sadržajem, do točno određenog dana i sata, na točno određenoj adresi, točno određenoj osobi…, kako je to uobičajeno u međunarodnoj poslovnoj praksi, a što većina međunarodnih institucija tako i propisuje za svoje poslove' otkriva Jurčić.
Najbolju ponudu dao je mađarski MOL, podsjeća Jurčić, 505 milijuna dolara. "Austrijski OMV je ponudio 420 milijuna milijuna na propisanom obrascu i u propisanoj proceduri. Ruska kompanija se zahvalila i odustala od podnošenja ponude, s obrazloženjem da u dioničarskom ugovoru nije prihvaćen njen prijedlog članka o pravu prvokupa, tj. da izabrani strateški partner ima prednost, pred ostalim zainteresiranim, u kupnji dionica kod slijedeće faze privatizacija", piše bivši ministar u kolumni.
Prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi Ine imala je hrvatska strana, tako da tvrdnja da je MOL-u prepušteno upravljanje Inom prvim Ugovorom je netočna
Opozicija je u Saboru, prije potpisivanja, dobila kopije svih ugovora i mogla je tražiti objašnjenje za svaki članak, ali nije to učinila. Izašla je iz Sabora, a glavna primjedba je bila da je za 25% + jednu dionicu dato više prava strateškom partneru nego što mu pripada. To u političkoj retorici dobro zvuči. Međutim, prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi Ine imala je hrvatska strana, tako da, nastavlja Jurčić, tvrdnja da je MOL-u prepušteno upravljanje Inom prvim Ugovorom je netočna. U najmanju ruku, ni jedna, ni najmanja odluka nije se mogla donijeti bez hrvatske suglasnosti, a većina odluka mogla se donijeti samo s hrvatskim glasovima.
"Politikanskim pristupom nekih političara poduprtim lobistima i interesnim skupinama koje su izgubile svoj interes u Ini njenom privatizacijom, a pod krinkom zaštite nacionalnih interesa, stvorili su osjećaj da je Ina preuzeta od strane MOL-a na “neprijateljski način”, i da se moramo zaštititi od od njega, iako smo ga izabrali prema Zakonu i procedurama koje je propisala Hrvatska. Hrvatski sabor donio svojom slobodnom voljom, od nikoga prisiljen odluku, tj. Zakon o privatizaciji Ine, propisao uvjete i procedure za izbor strateškog partnera. Izabrani strateški partner je ispoštivao hrvatski Zakon, hrvatske procedure i isplatio ponuđeni iznos", piše Jurčić.
Jurčić za priče da je OMV dao bolju ponudu od MOL-a kaže da su obično podmetanje lobista i “međunarodnih savjetnika” koji su radeći za OMV izgubili proviziju za dobro obavljen posao, jer OMV, lošijom ponudom, nije postao strateški partner.
"Te priče temelje se na jednom dopisu koji je faxom OMV poslao, ne isti dan, kako ti lobisti ističu, nego dan kasnije, ne na veću, kako isti navode, niti istu cijenu nego na cijenu ispod MOL-ove ponude (up to). Taj, nazovimo dopis, nema oblik niti ikakve veze s ponudom u bilo kakvom poslu, a najmanje s ponudom za otkup dionica Ine, niti oblik dopisa koji se šalje državi koju poštuješ. O propisanoj proceduri da se i ne govori", piše Jurčić u kolumni za Politiku Plus.
Pitanje je kako bi austrijska vlada u sličnoj situaciji reagirala na takav dopis iz Hrvatske. Danas, ni države uz koje se stavlja oznaka “banana” ne prihvaćaju takve ili slične dopise kao ozbiljne ponude, kaže Jurčić. Napominje da je minimum poslovnog ponašanja poštivanje pravila, procedure i forme.
Prije svega, ponude koje stignu nakon propisanog roka se ne prihvaćaju, pa ako stigne i sekundu nakon prve otvorene ponude, ili kada ovlaštena osoba izjavi da je istekao rok za podnošenje ponuda. To nije moguće ni kod najmanjih tenderskih transakcija.
"Prije svega, ponude koje stignu nakon propisanog roka se ne prihvaćaju, pa ako stigne i sekundu nakon prve otvorene ponude, ili kada ovlaštena osoba izjavi da je istekao rok za podnošenje ponuda. To nije moguće ni kod najmanjih tenderskih transakcija. To zna svaki poslovni čovjek, a osobito međunarodni savjetnici. Svim sudionicima prve faze privatizacije Ine to je bilo jasno", napisao je nekadašnji SDP-ov kandidat za premijera.
Drugo, dopis koji je nazvan ponudom je upućen Ministru hrvatskog gospodarstva, nastavlja Jurčić, a ne kako je propisano glavnom savjetniku za privatizaciju Ine, Deutsche bank, koji je izabran da vodi process, i kojeg su svi sudionici prihvatili kao garanciju za poštivanje pravila, ispravnost dokumenata, korektnost propisane procedure, itd.
"Da li je u Hrvatskoj zamislivo prihvaćanje “ponude” za privatizaciju bilo čega, koja ne zadovoljava propisani sadržaj, koja je stigla dan kasnije na Ministra hrvatskog gospodarstva, iako je natječajem određeno da se treba uputiti na drugu instituciju, drugu adresu jedan dan ranije, pita se Jurčić te zaključuje, "ovakvim dopisom kojim se ne poštuje procedura propisana od strane države, je izraz nepoštovanja i prema toj državi".
Jurčić tvrdi da strateški partner nije imao obvezu ulaganja u Inu, niti je to zakonski bilo moguće.
Ulaganja od strane strateškog partnera značila bi dokapitalizaciju Ine, što bi mijenjalo odnos među dioničarima, a za to je potrebna vladina odluka i suglasnost Sabora.
"Ina je samostalna pravna osoba sa svojim upravljačkim tijelima, planovima, investicijskom i poslovnom politikom, kreditnim mogućnostima, … Poslovanje financira vlastitim ili posuđenim sredstvima na financijskom tržištu. Ulaganja od strane strateškog partnera značila bi dokapitalizaciju Ine, što bi mijenjalo odnos među dioničarima, a za to je potrebna vladina odluka i suglasnost Sabora. Iako MOL nije imao obvezu ulaganja, često ga se kritiziralo da tu obvezu nije izvršio", napisao je Ljubo Jurčić.
Pristup promjeni Dioničarskog ugovora o načinu upravljanja Inom, prema dostupnim informacijama, je pogrešan, zaključuje Jurčić.
"Naime, upravljanje se izvodi iz cilja kompanije i njene organizacijske strukture. Organizacijsku strukturu određuje tehnologija proizvodnje, tehnologija poslovanja i tržišnih struktura, tj. tržišta na kojem posluje kompanija. Ni jedan od ovih elemenata nije politički, nego tehnološko, poslovno – tržišni, i svaki od njih može se vrlo precizno procijeniti. Na temelju takvih procjena vlasnici dogovaraju cilj, i u skladu s ciljem strategiju. Ostvarivanje cilja i strategiju provodi uprava, a nadziru vlasnici kroz nadzorni odbor i podatke koji im daje neovisna kontroling organizacija", napisao je Jurčić u kolumni za Politika Plus.
Cijeli članak pročitajte OVDJE.
Kad komentatori lupetaju...ako ste pročitali tekst cijeli i ako je u tekstu sve točno, a ne vidim zašto bi lik lagao o provjerljivim činjenicama, onda su vaši komentari upravo slika onoga što jesmo. Pljuje se po onome tko govori ono što ne želimo čuti. Zašto nije mijenjan zakon nakon 2008.? Zato što smo mi voluntaristička, nestručna, paušalna, odočna, lako ćemo država u kojoj je previše jalnih i zatrovanih očajnika koji laju na sve što ne razumiju i tako prikrivaju neznanje i nekompetenciju. Ovo ide od šljakera na lopati pa sve do premijera.