Ova obiteljska priča seže u povijest, govori o bijedi i siromaštvu, brojnim životnim nedaćama, ali i ustrajnosti i marljivome radu koji ju je priveo sretnome kraju, a u spomen na te teške težačke dane jedna je životinja - tovar Moro - dobila svoju etiketu. Započeta je 1865. godine, kad se Francescu Rossiju u malome mjestu između Udina i Tolmezza rodio sin Federico. Zbog siromaštva u kojem su njegovi živjeli dječak nije imao prilike odrastati uz roditeljske skute, već ga je zadesila sudbina napuštene djece koja su odrastala u sirotištu u Trstu.
Vinjak od autohtonog terana
No imao je sreće kada je austrougarska vlast bila odlučila motivirati novčanim naknadama posvajanje djece, a jednoj je udovici iz Vranjeg Sela, u današnjoj istarskoj općini Vižinadi, novac baš trebao jer nije mogla podizati ni svoje dijete pa su Federico (i naknada) završili kod nje. Austro-Ugarska je bila na vlasti kada je Federico počeo proizvoditi rakiju, da se nakon prerade grožđa u vino ne bi ništa bacilo. Kada je njegova pomajka umrla, ostao je služiti za hranu bogatoj obitelji iz obližnjeg sela Bajkina. Upoznao je tu i ljubav svoga života, s kojom su ga, dok joj je trbuh bio do zuba, gospodari izbacili iz kuće pa je njihova sina Marca rodila u koći....
Dogodilo se da je u blizini živio boležljiv bračni par nemoćan skrbiti o vlastitome posjedu. Federico se brinuo o njima, a oni su mu ostavili kuću i malo zemlje. Potom je Federico Rossi kupio prvi vinograd prije 135 godina pa ponad rijeke Mirne zasadio prve čokote terana i malvazije. Rossijevi - Marcov unuk Marino sa suprugom Ines i sinovima Lukom, Markom i Filipom - i danas žive u Bajkinima u kojima je pedesetak stanovnika.
I danas su vinari. I danas proizvode rakije i likere. I maslinovo ulje. K tome, prvi su proizvođači domaćega vinjaka od autohtonog domaćega terana, koji su nazvali "Šovran" (što je istarski naziv za vladara) te prvi proizvođači džina u Istri, u kojoj je njihova destilerija ujedno bila prva. Njihove rakije temelje se na nusproizvodu vlastite proizvodnje vina, komu, čijom se fermentacijom dobiva komovica, baza svih ostalih rakija.
Na gospodarstvu imaju podrum i kušaonicu za 40 gostiju. Rad i trud obitelji Rossi struka je odavna prepoznala dodijelivši im brojna priznanja pa je tako, na primjer, njihovo bijelo vino - malvazija Templara iz 2016. godine - lani proglašeno najboljim u Hrvatskoj, osvojivši zlatnu medalju na londonskomu IWC-u.
- Moja braća i ja smo peta generacija koja se bavi poljoprivredom. Od svojih prvih koraka sva trojica uključena smo u sve procese u vinogradu, podrumu, destileriji i našim maslinicima pa se ljubav prema tome poslu počela stvarati još od naših prvih dana. S nonom Federicom naučili smo puno. Kad smo došli u dob da smo morali odlučiti čime ćemo se baviti i gdje se vidimo u životu, jednostavno tu nije bilo puno pitanja i krenuli smo u istom smjeru kao i naši preci - govori nam Luka Rossi, 28-godišnjak koji je završio studij vinarstva, vodeći nas na Monte d' Oro (Zlatno brdo) gdje obitelj ima zasađen vinograd malvazije. Govori nam Luka i kako za vrućih ljetnih dana u vinogradu valja biti u pet izjutra, da se stigne nešto i napraviti do 9.30 pa se popodne, kad zahladi, opet vratiti.
- Poljoprivreda se ne može raditi u Excelu - kaže.
- Bilo je trenutaka kad smo htjeli odustati od rakija, ali sinovi su rekli ne - domeće njegova majka Ines, inženjerka vinarstva. Obitelj Rossi ima 70.000 loza posađenih na 20-ak hektara. Prije nekoliko godina radna je snaga postala problem jer ju je bilo teško naći pa su odlučili ulagati u suvremenu mehanizaciju.
Fokus je na zrelim vinima
- Nabavili smo stroj za branje, za vršikanje, za skidanje lišća i tu smo uštedjeli na radnoj snazi. Osim toga, kupili smo i jako dobar i suvremen aparat za špricanje loza, koji ne troši ni pola sredstava i vode u odnosu na standardan atomizer kojim se šprica. Osim što uštedimo jako puno na sredstvima za zaštitu, najbitnije je da se njime čuva priroda, jer nema prolijevanja po tlu, vjetar ništa ne odnosi u zrak pa nema zagađenja - objašnjava Marino Rossi stojeći pokraj uređaja vrijednog oko 280 tisuća eura, za koji su dobili 50 posto bespovratnih sredstava.
Rossijevi su iz fondova EU dosad povukli oko 3,5 milijuna kuna.
- Naši su planovi da zadržimo sadašnje kapacitete i da podignemo do maksimuma kvalitetu proizvoda te da jednoga dana povećamo kapacitet sale za degustaciju, da bismo mogli primiti što više ljudi ne bi li nam bilo lakše poslovati. Isto tako fokus stavljamo i na zrela vina jer smo vidjeli da ih tržište sve više traži - kaže Marko Rossi, u čijoj je obitelji moto da nije bitna kvantiteta nego kvaliteta jer žele stvarati nešto što vrijedi za život koji - vrijedi.
Evo opet! Sasvim cudno! Kad je clanak o nekom uspjehu marljvih ljudi nma selu nema komentara. Svaka cast marljivi ljudi. Kad sljedeci put dodjem u Istru potrazicu vase proizvode.