Korona će bez sumnje pogoditi sva gospodarstva svijeta i potaknuti društvene promjene, ali i promjene u ponašanju pojedinaca. Neka gospodarstva bit će više, a neka manje pogođena. To ovisi o razini razvijenosti i strukturi gospodarstva kao i o upravljačkim sposobnostima nositelja ekonomske politike.
Zbog razine razvijenosti, strukture hrvatskoga gospodarstva i načina kojima se do sada vodila hrvatska ekonomska politika, vjerojatno će Hrvatska spadati u skupinu najviše pogođenih zemalja, s najduljim oporavkom, usprkos zdravstvenom sustavu koji se pokazao među najbolje organiziranim, pripremljenim i najefikasnijim u borbi protiv pandemije koronavirusa.
Hrvatsko gospodarstvo je zbog svoje strukture vrlo ranjivo.
Proizvodnja temeljnih djelatnosti – hrane, energije, lijekova, strateških proizvoda, municije i sl. – nedopustivo je nedovoljna. Državnu bilancu, unutarnju i vanjsku, drži turizam, koji je u najvećoj mjeri izvan kontrole ekonomske politike i najosjetljiviji na sigurnosne izazove.
Znatan pad prihoda od turizma, koji se predviđa zbog korone, stavit će pred velike izazove hrvatsku ekonomsku politiku i dovesti u pitanje održivost postojećeg životnog standarda koji je pri samom dnu među zemljama EU.
Korona bi za Hrvatsku mogla imati neke pozitivne efekte. Prije svega, to je dobra prilika da stanemo na loptu i da se zapitamo jesu li politike koje smo donosili i koje donosimo najbolje za Hrvatsku, imajući u vidu hrvatske specifičnosti, okruženje i okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi te razinu razvijenosti koju smo ostvarili u proteklih dvadesetak i nešto godina?
Hrvatska je i prije korone imala velikih problema s gospodarskim rastom. Proteklih godina iselilo se više od 200 tisuća mladih, više od 200 tisuća fizičkih osoba je blokirano. Prema dohotku po stanovniku, mjereno paritetom kupovne moći, jedino je Bugarska u EU iza nas. Zemlje iz naše europske „tranzicijske“ grupe imaju veće stope rasta od Hrvatske. Hrvatska je tek 2019. dostigla nivo razvijenosti iz 2008. godine. Prosječna razina razvijenosti grupe tranzicijskih zemalja je oko 30% iznad 2008. godine. Od 2015. ostvarujemo pozitivne stope rasta, ali te stope nas ne približavaju ni prosjeku, a još manje razvijenijim zemljama EU. Razvijene zemlje imaju više od 35 tisuća eura po stanovniku i stope rasta oko 2%, a manje razvijene zemlje imaju ispod 20 tisuća eura, ali stope rasta veće od 3%. Prosjek EU je oko 28 tisuća eura po stanovniku, u Hrvatskoj oko 12 tisuća eura (s prosječnom stopom rasta oko 2,5%), dok Slovenija ima oko 20 tisuća eura.
KUNI ODUZETA MOGUĆNOST DA BUDE POLUGA RAZVOJA
Oporavak nakon 2015. najmanje je rezultat hrvatske ekonomske politike, a više vanjskih okolnosti: prethodna je kriza usporila uvoz, zbog najbolje gospodarske situacije u povijesti Europe i svijeta potražnja na svjetskom tržištu je rasla, turizam u svijetu i u Europi raste od 2010., imamo povijesno najniže cijene nafte i na koncu imamo niske kamatne stope na svjetskom tržištu.
Glavni uzrok stagnacije hrvatskoga gospodarstva je propadanje hrvatske prerađivačke industrije. Razloga je za to nekoliko. Politika privatizacije nije dovoljno razvila suvremene poduzetnike, a previše su se razvili špekulanti i rentijeri. Nemamo gospodarsku strategiju i politiku razvoja, bez koje nema efikasnog i održivog korištenja nacionalnih resursa, usmjerenog tehnološkog razvoja, svrsishodne reforme obrazovanja, izgradnje optimalne gospodarske i socijalne infrastrukture. Zbog tečaja kune i tečajne politike koja je učinila i tehnološki efikasnu proizvodnju u Hrvatskoj neisplativom, uvozna je roba domaćim kupcima jeftinija, a domaća je roba skuplja i domaćim i stranim kupcima.
VIDEO Ministar Marić o stanju u gospodarstvu
To je uništilo hrvatsku proizvodnju i mogućnost njezina razvoja više nego oružana agresija na Hrvatsku. Zbog dopuštanja devizne klauzule u domaćim transakcijama, hrvatskoj kuni oduzeta je mogućnost da bude poluga razvoja, ali i stabilizacije nacionalnog gospodarstva. Tu je i pogrešna struktura investicija kojom se premalo investiralo u proizvodne, a previše u neproizvodne kapacitete. Tu je i mirovinska reforma, za koju od trenutka uvođenja pa sve do danas nije bio zadovoljen ni jedan uvjet za njezin pozitivan društveni efekt. Nepripremljeno smo pristupili Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Europskoj uniji čime je domaća industrija suočena s još jačom konkurencijom, a s manjom izravnom i neizravnom potporom države. Sada imamo sličan, birokratski, a ne ekonomsko-politički pristup euru. Na koncu, imali smo potpuno pogrešan odgovor na krizu iz 2008./2009. godine.
Umjesto investiranja u istraživanje i razvoj, proizvodnju, izvoz i zaposlenost, što su oznake tipičnog modela privređivanja, tijekom devedesetih i kasnije u Hrvatskoj se razvio model koji se oslanja na trgovinu, potrošnju i uvoz. Taj, atipični model privređivanja, rijetko viđen u svijetu, urušio je hrvatsko proizvodno gospodarstvo.
To se nije dogodilo slučajno, već je rezultat makroekonomskih politika. Zbog tih politika, u Hrvatskoj se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti.
Hrvatska nema, niti je ikada donijela, strategiju nacionalnog razvoja, ni strategiju gospodarskog (industrijskog) razvoja kao temeljnu ekonomsku politiku. Druge dvije temeljne politike, politika monetarnih i javnih financija, svjesno ili slučajno, usmjerene su prema „financijalizaciji“ hrvatskog ekonomskog sustava čiji su ciljevi visoka profitabilnost financijskog sektora, bez velikog razvojnog utjecaja na proizvodni sektor. Hrvatska monetarna politika i politika javnih financija svjesno ili slučajno potpomažu financijalizaciju, a ne gospodarski razvoj.
Hrvatska je mala i otvorena zemlja u kojoj se svjetske cijene preko tečaja nacionalne valute prenose na domaće tržište. Potkraj 1993. godine netko je odredio i „čvrsto zakucao“ tečaj današnjeg eura (tada njemačke marke) tako nisko da najveći dio hrvatske proizvodnje, kad promijeni euro za oko 7,5 kuna, nije mogao platiti svoje troškove proizvodnje. To je puno više uništilo hrvatsku proizvodnju nego oružana agresija na Hrvatsku. Agresorske granate nisu mogle dosegnuti svako hrvatsko poduzeće, ali tečaj jest. Taj smrtonosni „tečajni zagrljaj“ zadavio je najveći dio hrvatske industrije, a danas je najveća prepreka isplativosti proizvodnje u Hrvatskoj.
Neke djelatnosti i poduzeća mogli su neko vrijeme preživjeti, ako im je država iz proračuna dala subvenciju kako bi pokrili troškove iznad prihoda koje im je odredio tečaj.
Manji broj kompanija mogao je preživjeti nekoliko godina ako je na početku s tim tečajem mogao pokriti troškove proizvodnje. Međutim, kako su zbog tranzicije, stare tehnologije, troškova prilagođavanja novim tržištima (na kojem su već postojali uigraniji i moćniji igrači), a i zbog znatnih troškova Domovinskog rata, troškovi proizvodnje svima u Hrvatskoj rasli, tako su vrlo brzo troškovi prerasli iznad 7,5 kn po euru prihoda i bacili ih u stečaj. Ova katastrofalno niska razina i čvrstina tečaja rodila je „nove čarobne ekonomske ideje ekonomskih genijalaca“ za povećanje konkurentnosti hrvatske proizvodnje.
Prva je bila pritisak na smanjenje plaća, iako su hrvatske plaće na samom dnu EU, a uvozimo proizvode iz EU koje i mi znamo i možemo proizvesti i gdje se oni proizvode uz tri puta veće plaće. Druga „čarobna politika“ je smanjenje poreza i parafiskalnih davanja kako bismo time „stisnuli“ troškove proizvodnje ispod 7,5 kn po euru prihoda. Sljedeća ideja je da se proizvođačima trebaju smanjiti cijene sirovina i energije; da se za novozaposlene ne plaćaju doprinosi i sto drugih nevjerojatnih i čudesnih politika, samo da se ne preispituje i ne dira njegova svetinja tečaj! Naravno, i kad bi se sve to napravilo, to ne bi bilo dovoljno da se „nadoknadi“ razlika između postojećeg i normalnog „uravnoteženog“ tečaja.
Jedan od prijedloga, vrlo pametnih, povećanje je ulaganja u istraživanje i razvoj u situaciji kad poduzetnici imaju problem i s pokrivanjem tekućih troškova proizvodnje. Svi ti „pametni“ prijedlozi imaju efekt isisavanja nacionalnog dohotka Hrvatske. Najbolja zaštita fiksno (u našem slučaju i prenisko) određenog tečaja je devizna klauzula.
Tim kukavičjim jajem koje je netko podmetnuo Hrvatskoj uvukao je hrvatski narod u ugovore s deviznom klauzulom (a deviza nije bilo ni sto svjetlosnih godina blizu) i doveo ga u situaciju da brani postojeći tečaj i tečajnu politiku. Ljudi, naravno nisu znali da su uvedeni u devizne transakcije u kojima im je kreditna rata relativno niska, ali da će najveći broj njih izgubiti posao i plaću zbog takve tečajne i kreditne politike. Danas je to poznato kao problem švicarskog franka a posljedica je više od 200 tisuća blokiranih.
Sljedeća politika „financijalizacije“ hrvatske ekonomije je uvođenje drugog mirovinskog stupa, za čije uvođenje nikad nije zadovoljen ni jedan uvjet za njegove pozitivne efekte za hrvatsko gospodarstvo i društvo. Njegovo uvođenje rezultiralo je povećanjem deficita u postojećem mirovinskom sustavu i državnom proračunu te povećanjem hrvatskog javnog duga iznad 100 milijardi kuna (više od 25%). Hrvatska je tako sama sebe gurnula u prekomjerni deficit i makroekonomske neravnoteže.
Zbog toga su joj nametnuta tvrda ograničenja kad je riječ o javnoj potrošnji. Drugi mirovinski stup je neizravno ograničio i ulaganje u razvoj i dodatno pogurao iseljavanje dijela najpotrebnijih i najobrazovanijih radno sposobnih mladih ljudi. „Štednja“ za budućnost u drugom mirovinskom stupu je najvećim dijelom (više od 70%) završila u financiranju (uz kamatu) deficita proračuna, koji je nastao baš zbog formiranja drugog mirovinskog stupa. Vrhunac ekonomije! Tko ima korist od tih čudnih politika? Hrvatska zasigurno ne!
Nisko određeni tečaj čini stranu robu jeftinijom na domaćem tržištu, a domaću robu skupljom i na domaćem i na stranom tržištu, zbog čega ne začuđuje činjenica da je robni uvoz gotovo 10 milijardi eura veći od robnog izvoza, a Hrvatska ima najmanji udio izvoza u bruto domaćem proizvodu od svih usporedivih zemalja. Tečaj je utjecao i na strukturu investicija i na kreiranje novih radnih mjesta.
U razdoblju od 2002. do 2012. godine od ukupnih investicija samo je oko 12% otpadalo na prerađivačku industriju, a taj udio kod drugih, brže rastućih tranzicijskih zemalja iznosi od 25% do 40%. Uz tako male investicije u proizvodnju ne može se očekivati ni porast domaće proizvodnje, robnog izvoza niti broja radnih mjesta. Iako su trgovački objekti puno jeftiniji nego proizvodni, približno isti udio u investicijama imala je trgovina – šoping-centri (oko 11%). Domaća proizvodnja i nije potrebna ako smo napravili uvoz puno profitabilnijim. Nizak tečaj, šoping-centri, veliki uvoz i mali izvoz, gušenje domaće proizvodnje, smanjivanje zaposlenosti u prerađivačkoj industriji čvrsto su povezani dijelovi ekonomskog sustava izgrađenog ekonomskim politikama.
Takav sustav stvorio je uvjete u kojima se u Hrvatskoj ne isplati razvijati, investirati, proizvoditi, raditi i izvoziti. To je gotovo potpuno urušilo hrvatsko proizvodno gospodarstvo i njegovu strukturu.
“REZANJE” JE SAMO KRPANJE LOŠE POLITIKE
Ekonomsko-politička posljedica takvih politika je isisavanje nacionalnog dohotka. Isti oni koji su kreirali ili zagovaraju takvu politiku, za prikrivanje štetnosti takve politike naglašavaju problem javne uprave i korupciju. Točno je da su to problemi, ali veći dio tih problema je više posljedica prije spomenutih politika, a ne uzrok hrvatske stagnacije.
Tržišno gospodarstvo funkcionira, ako funkcionira mehanizam cijena. Cijene su kralj na tržištu! Niskim fiksiranjem tečaja i deviznom klauzulom taj je mehanizam blokiran i tržište je isključeno. Zbog toga svaki čas u gospodarstvu izviru problemi, a kako je ekonomska politika blokirala tržni mehanizam, mora izravno intervenirati, uza sve negativne posljedice takve intervencije, najčešće s negativnim ishodom.
Korona će nanijeti velike štete hrvatskom gospodarstvu, ali ni približno onoliko koliko je nanijela dosadašnja ekonomska politika. Možda će korona potaknuti politiku da se ozbiljno upita zašto Hrvatska gospodarski tone prema dnu EU.
Bez kvalitetnog odgovora na to pitanje, teško ćemo se oporaviti od koronakrize. Jedine reforme koje mogu pomoći Hrvatskoj su reforme dosadašnjih politika: monetarne i politike javnih financija te izrada gospodarske politike i njihova usklađenost s jasnim ciljevima: rast hrvatske proizvodnje, „prirodna“ struktura nacionalnog gospodarstva, puna zaposlenost i rast izvoza. Time bi se u Hrvatskoj stvorili uvjeti za isplativost investiranja, proizvodnje, zapošljavanja i izvoza. Samozavaravanje je i iluzija da se to postiže rezanjem i rasterećenjem gospodarstva.
To je samo krpanje lošeg sustava. Za izradu reformskih politika treba imati organizirano znanje na jednoj strani te političku sposobnost i odlučnost na drugoj. Sve do sada promovirane reforme nemaju apsolutno nikakve veze s pravim reformama, pogotovo onima koje su potrebne Hrvatskoj.
Da bi uspješno i u što kraćem roku izišla iz krize, u kojoj je bila i prije pandemije, Hrvatska mora kreirati politike kojima će razvijati „pravilnu“ i poželjnu hrvatsku gospodarsku strukturu i njome efikasno upravljati u okviru EU i globalnog gospodarstva.
Nadajmo se da će Hrvatska uspjeti napraviti takvu ekonomsku politiku.
Osim nabrajanja općih, dobro poznatih činjenica, nedostaje samo jedna mala sitnica: što i kako dalje?