Politička demagogija jedna je od ključnih opasnosti za rast i razvoj

U silnim raspravama oko toga što treba napraviti da iziđemo iz krize, ponekad se spomene potreba obračuna s političkom demagogijom, ali ni najodgovorniji u ovoj zemlji, pa i mnogi u medijima, ne shvaćaju koliko smo duboko ogrezli u demagoško te stoga vrlo iskrivljeno percipiranje stvarnosti. Primjerice, u analizi neslužbenih informacija s prošlotjednog sastanka poslodavaca i premijerke Kosor nitko se nije ozbiljno uhvatio poruke HUP-ovaca kako je nerealno očekivati da direktori najvećih javnih sustava u Hrvatskoj rade za 15-ak tisuća kuna. A politička demagogija koja gladnim siromasima poručuje da ograničava i reže plaće najvećim državnim direktorima krajnje je neodgovorna i zastrašujuće opasna.

Vjerojatno je i svakom menadžeru početniku jasno kako je glupo na sebe preuzeti odgovornost restrukturiranja, primjerice, jednog HEP-a, a za to dobivati naknadu od nekih 2-3 tisuće eura ili jednu prosječnu zapadnoeuropsku plaću. Sasvim je jasno da se oni najsposobniji menadžeri neće hvatati najodgovornijih fotelja u državnim tvrtkama jer je jasno da u privatnom sektoru mogu financijski proći znatno bolje čak i na puno nižim menadžerskim pozicijama. Bilo koji direktor u HEP-u sigurno je izložen strahovitim medijskim, političkim i sindikalnim pritiscima. Ima, naravno, iznimnu odgovornost. O tome koliko je pametan, odlučan i vješt ovisi hoće li HEP godišnje imati dobit od 500 ili, zašto ne, milijardu kuna. Ako je glavni direktor HEP-a nesposoban, nepošten i neodgovoran, minus HEP-a godišnje lako može biti također 500 do milijardu kuna. Govorimo, dakle, o čovjeku koji u deset godina može napraviti razliku od 10-20 milijardi kuna, a želimo ga plaćati 2-3 tisuće eura.

Ma potpuno je jasno da se nikada i ni pod koju cijenu ne smijemo pomiriti s imenovanjem nesposobnog ili polusposobnog kadra u preostalim javnim poduzećima i državnim tvrtkama, ali je iz našeg javnog poimanja toga koliko treba plaćati direktore sasvim jasno da smo se davno poprimili s tim strašnim stanjem. Ne sjećam se ni jedne oštre javne reakcije protiv ograničavanje menadžerskih plaća u državnim tvrtkama, a tako nešto destimulirajuće mogao je napraviti netko potpuno neupućen u principe upravljanja, kako državom tako i poduzećima. Sjećate li se primjera gradonačelnika jednog zagorskog gradića koji je radio za plaću od 4500 kuna? Je li ikomu promakla činjenica da je taj “skromni čovjek” kroz lokalne radove u cestogradnji zdimio na desetke milijuna kuna? Je li itko nakon toga zaključio da male plaće nisu dobre plaće? Dobre plaće su velike plaće.