Pedeset i dvije su joj godine, no njezin muž može reći da više od tri desetljeća živi sa školarkom. Najprije je završila srednju za geodetskog tehničara, zatim se prekvalificirala za trgovca, išla na edukacije za krške pašnjake, za ugrožene životinjske vrste... Naposljetku je završila tečaj za siraricu. On je po zanimanju strojobravar, a zbog poljoprivrede od koje obitelj živi polagao je za upravljanje radnim strojevima, za rukovanje pesticidima... Sto čuda i sto papira, ali Josipi i Srečku Jandrliću iz Cerovnika u općini Josipdol to ne pada teško jer je uvijek dobro nešto novo naučiti.
Oboje ponikli u obiteljima u kojima su se generacije bavile poljoprivredom, njih su dvoje svoj zajednički život bili započeli u Zagrebu. Ona je bila spremačica u dječjem vrtiću, on šef alatnice u Industrogradnji. Prva trudnoća i podstanarstvo prevagnuli su da te 1988. godine napuste gradski život i vrate se na selo kojemu su zapravo sve vrijeme težili. Skrasili su se u Cerovniku, rodnom selu Srečkove majke, u kojemu je danas osamnaestero stalnih stanovnika. U njihovoj kući ima ih sedmero. Ali ta seoska idila nije dugo potrajala. Sa svoga su morali otići 1991. godine i sljedeće su desetljeće proživjeli u Ogulinu.
– Od kuće smo otišli s dvoje, a vratili se s četvero djece – smije se Josipa koja će se ove godine natjecati za titulu Uzorne seoske žene.
Milijun kuna u mehanizaciji
U Ogulinu su živjeli u pedeset i nešto kvadrata stana koji je Srečko bio dobio od MORH-a jer je i nakon rata ostao raditi u vojsci.
– Kad smo predali papire za obnovu, odmah sam vratio stan, čemu su se mnogi čudili – kaže Srečko. Jedanaest mjeseci nakon što su te 2001. godine počeli obnovu svoje u ratu uništene kuće, svrstane u šestu kategoriju oštećenja, ona je bila pod krovom. Došlo je vrijeme za povratak:
– I djeca su silno htjela da dođemo svojoj kući – govore Jandrlići.
Započeli su s uzgojem svinja i malo kukuruza, 2008. godine posijali su ga znatno više i otvorili OPG. Danas obrađuju oko 50 četvornih kilometara razbacanih na oko 60 hektara zemlje, za malo manje od 40 dobivaju poticaj jer obrađuju i zemlju svojih susjeda čiji su se nasljednici raspršili po bijelom svijetu pa s njima ne mogu sklopiti pisani, nego samo usmeni dogovor, što za dodjelu poticaja ne vrijedi ništa.
– Dobro je to. Tko je nekad seljaka pitao za poticaj? Nije ga bilo. Mi ono što dobijemo ulažemo u mehanizaciju i sada je imamo u vrijednosti od milijun kuna – kaže Srečko.
Nakon ratarstva uslijedilo je i povrtlarstvo, a prije pet godina započeli su i ekološki uzgoj krava buša, sitnih goveda otpornih na hladnoću, odnosno na život u uvjetima ovoga gorskog kraja gdje preko dana pasu na krškim pašnjacima. Imaju dvadesetak buša čiju telad prodaju, a osim njih, u obližnjemu Modrušu uzgajaju i šezdesetak svinja i prodaju odojke. Na ulasku u svinjce nalaze se boks-barijere, za dezinfekciju obuće, kako posjetitelji – obučeni u zaštitni mantil i s kapom na glavi – ne bi životinjama prenijeli kakvu bolest. Jandrlići drže crne slavonske svinje, banijske šare, nerast je durok.
Njive su razminirane, ali...
– Križanjem dobijemo boju kvalitetu mesa – objašnjava Srečko.
Uz kukuruz, ječam, zob i pšenoraž – žitarice koje za prehranu stoke uzgajaju na konvencionalan način – Jandrlići u ekološkoj poljoprivredi imaju povrće, ponajviše grah i češnjak. Uz Josipu i Srečka, koji su svojim predanim radom omogućili egzistenciju i ostanak obitelji u ovim gorskim rijetko naseljenim krajevima, s teškim uvjetima proizvodnje i gdje su njive službeno razminirane, ali proljetos je Srečko umalo naletio na jednu, na gospodarstvu rade i njihova djeca.
Tijekom našega posjeta na livadi u Vajinu Vrhu nailazimo na 29-godišnjega Marija, četiri godine mlađu Martinu, studenticu završne godine kemije, te Mateju kojoj je 21 godina, kako po suncu koje se još nije spremalo na zalazak skupljaju sijeno. Najstarija kći Jandrlićevih Kristina, 31-godišnja policajka sa završenim studijem upravnoga prava, s obitelji živi u Josipdolu, ima dvomjesečnog sinčića pa ne može uskakati kao prije.
– Lani smo imali dvoje svatove, Kristinine i Marijeve – govori Josipa u trenutku kada njezina snaha Ivona izlazi iz kuće držeći u naručju devetomjesečnu Luciju, prvo dijete rođeno u Cerovniku nakon dvadeset i jedne godine, otkako se rodila Mateja.
– Ima nas toliko da nam tegla pekmeza, kad je otvorimo, potraje skoro cijeli sat – veselo će ova složna obitelj u kojoj se od povrća i voća što ga sami uzgoje prave ajvari, zimnica, sokovi, pekmezi, likeri... Jandrlići se brinu i o održavanju seoske crkve. Do prije nekoliko godina s njima je živio i starac o kojem se nije imao tko brinuti pa su ga udomili. Udomili su i pet pasa, a jedna je kujica dojila njihova dva od ukupno tri mačka.
Planiraju proširiti proizvodnju i u budućnosti se baviti ruralnim turizmom, urediti dvije stare drvene kuće za turiste i nuditi svoje domaće proizvode. Većinu onoga što proizvedu prodaju na kućnom pragu. Veselo kažu da im dobro dođe i to što navigacija dovodi putnike baš u njihovo selo jer je taj put najkraći do Plitvičkih jezera, iako nije ni izbliza najbolji. No navigacija u slučaju Cerovnika može napraviti i ozbiljan cirkus jer postoji još jedno mjesto u Karlovačkoj županiji koje se tako zove, a nalazi se na drugome kraju. Upravo će ono biti prvi izbor GPS-a.
Ljudi rade, stvaraju i imaju , u prirodi je raditi i zivjeti milina , daleko zdravije nego sjediti cijeli dan u zadimljenom kaficu i prigovarati kako nista ne valja.