Ovo nije klasična priča o uspješnom poljoprivredniku koji je počeo ni iz čega i naposljetku uspio. Ovo je priča o upornosti, borbi za opstanak i poduzimanju – bez prevelike kuknjave – svega što mu padne na pamet, ne bi li se naposljetku uspio iskobeljati i izdići iznad svih nedaća koje su ga stisle, a prate ga godinama.
Kruške turandot i carmen
Ovo je priča o 36-godišnjem Gabrijelu Babiću, inženjeru voćarstva iz Godinjaka, sela u općini Staro Petrovo Selo koji pod svaku cijenu kani ostati na djedovini pa se zato na sve načine bori da se ne bi sa suprugom i dvoje djece morao spakirati i otići nekamo u svijet. I priča je to o malenom stadu koza koje je njegovoj obitelj posljednjih godina pomoglo u preživljavanju, a po svemu sudeći, tako će i opet biti.
No najbolje je s pričom započeti ispočetka. Gabrijel je najmlađi od troje djece u obitelji Babić. Stariji Ivan također je inženjer voćarstva i živi u Godinjaku. Njih dvojica skupa rade u svome obrtu Agro Babić. No zbog financijske neodrživosti morali su naći i rezervne poslove i sad obojica rade i u osiguravajućim tvrtkama. Negdje od osamdesetih pod vodstvom oca Ivana obitelj se intenzivno bavi poljoprivrednom proizvodnjom. Isprva žitarice, zatim uzgoj krumpira na 20 hektara, nakon rata povrće... Još su tamo negdje polovinom devedesetih imali sustav navodnjavanja kap po kap, a povrće su sadili na foliji. Tako tehnološki napredno orijentirani pokušavali su pratiti promjenjive zahtjeve tržišta.
– Polje nam je cijeli život. Nisam ni pomišljao da bih radio nešto drugo. Kao klinci bismo tih pet kilometara od kuće do njive učas prešli biciklima – govori Gabrijel.
Orijentirali su se Babići naposljetku na voćarstvo i rasadničarstvo.
Braća Babić godišnje proizvedu i do 20.000 sadnica koje kvalitetom zadovoljavaju i najviše EU rasadničarske standarde. Najveći su proizvođači sadnica dunja u Hrvatskoj. Njih, kao i sadnice kruške, proizvode na podlozi srednje bujnosti. Odlikuju ih dobra rodnost, prilagodljivost svim tipovima tla te kakvoća plodova.
– Prve smo podloge uvezli iz Italije, zasnovali matičnjake što nam je otvorilo vrata u sve veleprodajne kanale sadnog materijala, a maloprodaja se također znatno proširila tako da danas primamo narudžbe voćara od Iloka i Vukovara do Dubrovnika. U početku je najtraženija bila viljamovka, a mi smo ljudima savjetovali da se okrenu drugim sortama kruške jer su s viljamovkom zapravo osuđeni na proizvodnju rakije – govore braća Babić. Tako i oni danas imaju nasade ljetnih sorti krušaka turandot i carmen. Prva sorta dozrijeva polovinom srpnja, druga mjesec poslije.
– Na početku turističke sezone na našem tržištu nema uvoznih krušaka zato što i države poput Italije, koje imaju veću proizvodnju ranih krušaka, ne izvoze to voće, nego podmiruju potrebe na vlastitome tržištu – tumači Ivan.
S obzirom na to da u Slavoniji nema nekih većih nasada tih ranih ljetnih krušaka, računica braće Babić bila je i više nego logična.
Pod raznim sortama krušaka oni imaju ukupno 21 hektar. Prinos bi trebao biti 20 tona po hektaru. Njihove jabuke, koje su posadili na sedam hektara, trebale bi imati 60 tona plodova po jednome hektaru, prinos bresaka na tri bi hektara trebao biti 30 tona... Sve bi to tako trebalo biti. A nije. Ove godine Babići ništa i neće brati. Loše je vrijeme učinilo svoje, njihova slasna ljetna kruška trgovačke lance ne zanima jer su na plodovima vidljiva oštećenja od mraza. Pokušavajući se u svome jadu malo i našaliti, kažu da je dobro što ih je vrijeme udesilo jer ionako u svome kraju ne bi uspjeli pronaći radnu snagu za berbu. Nema je. Odselila se.
Vrte se u začaranom krugu
Dok hodamo kroz voćnjake koji će ove sezone ostati neobrani, braća govore da su njihov prvi nasad bile marelice i jabuke.
– Započeli smo energično, s puno entuzijazma – kaže Gabrijel.
Prvi je nasad posađen 1998. godine, posljednji jedanaest godina poslije. Podignuli su ukupno 40 hektara voćnjaka. Prije trinaest godina osnovali su poljoprivredni obrt Agro Babić. Tri godine potom imali su posljednji “normalan” urod. Malo elementarne nepogode, a malo nepoštena trgovačka praksa doveli su do toga da se vrte kao u nekome začaranom krugu, iznova pokušavajući naći izlaz. Jednom su bili na rubu odluke da obojica odu u Italiju ili Njemačku, ali odlučili su si dati novu priliku. Gabrijel nam govori kako sada razmišljaju o proizvodnji suvenira. Započeli su i s vađenjem starih nasada, podižu nove...
– Ne planiramo prodavati zemlju nego opet pokušati. Kredit imamo samo jedan, za strojeve – kaže najmlađi Babić. S njim i bratom zatim stižemo do Godinjaka. Nedaleko od Gabrijelove kuće njihov otac – koji je svojim sinovima uz njive pokraj arteških bunara posadio vrbe pa su im to sada “vikendice” – sjedi u širom rastvorenom automobilu i odatle pogledom prati stado koza i ovaca.
Imaju ih dvadesetak. U dva navrata, kad su financijski bili na koljenima, upravo ih je uzgoj koza bio izvukao da ne padnu. Tako će, čini se, biti opet. Preselit će ih, kaže Gabrijel, u voćnjake između redova nasada. Ondje će brstiti i održavati površine čistima i tako smanjiti Babićima znatne financijske izdatke za održavanje.
