Shvaćanje bankarstva i njegova uspješnost ovise o kulturi pojedine sredine

U Londonu je u četvrtak 13. veljače održana međunarodna bankovna konferencija o regulaciji financijskih tržišta. Iznenađujuće, ali samo na prvi pogled, u većini izlaganja i rasprava puno je pažnje posvećeno vezi regulacije i kulture. Ton je dao profesor Philip Wood, primjerom kako je financijska industrija bila, nakon izbijanja krize, optužena da je “načinila više štete nego terorizam”. Mediji su se fokusirali na otkrivanje “brojeva, žrtava i hulja” i nametali ih javnosti. Na toj pozadini, u toj atmosferi, regulatorima je omogućeno da preuzmu ulogu “tužitelja, sudaca, porote i zakonodavca”. Balansiranje i međusobna kontrola moći i vlasti gubili su snagu, a dugoročnim standardima poretka prijetilo je zanemarivanje i padanje u drugi plan, uime gotovo “revolucionarne pravde”.

Analogni izričaji i atmosfera nisu nepoznati ni u Hrvatskoj. Dapače. Nebrojeno puta izrečeno je da je šteta od privatizacije veća nego od rata pa je i u Ustav ušlo da privatizacijska pljačka ne zastarijeva (ali nezastarijevanje političkih ubojstava, ili kako to već tko formulira, ima teškoća na istom putu). Unatoč tome što je istraživanje zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja iz 1989. godine pokazalo da je znatna većina populacije, a osobito elite, podržavala privatizaciju. Svaka regulacija ovisi o standardima i kulturi okoline, kad se donosi (formulira) i kad se primjenjuje. U diskusiji na londonskoj konferenciji nekoliko je puta, na primjer, istaknuto kako nije moguće napisati tržišna pravila kojima će se zaštititi kupci i klijenti ako se oni i sami ne brinu za sebe. Dokle će dospjeti upozorenja o rizičnosti financijskih instrumenata (a i drugih proizvoda) ovisi o iskustvima sredine i raspoloženju trenutka. Tako ni upozorenja Hrvatske narodne banke o rizičnosti pojedinih kredita u vrijeme euforije prije desetak godina nisu imala dovoljan efekt.

Pojmovi kao što su “povjerenje”, “sigurnost”, “neizvjesnost”, “rizik”, “pravednost”, “poštenje”, “tržište” i “tržišno natjecanje” imaju različitu težinu u vrijeme euforije i u vrijeme krize. Emotivno su obojeni. Uspješni zakonodavci, ministarstva, centralne banke, izgleda, djeluju protiv struje, ulažući vlastiti autoritet i liderstvo. Pred njima je najčešće izbor da spriječe nepovoljan tržišni ishod ili da omoguće rast tržišta. U vrijeme euforije njihovo je da koče, a u vrijeme krize da ohrabruju preuzimanje rizika. I vrlo često, gotovo redovito, pod utjecajem javnosti biraju pogrešno. Kad bi trebali ohrabriti ili barem dopustiti preuzimanje rizika potežu ručnu.

Što se tiče Hrvatske i regulacije financijskih tržišta postavljaju se dva pitanja: 1) je li riječ sigurnost (stabilnost) danas prenaglašena (ili nedovoljno naglašena, s obzirom na katastrofično raspoloženje javnosti te loše povijesno iskustvo) i 2) pojavljuje li se sklonost da se, uime sigurnosti, dovedu u pitanje dugoročni temelji zdravog sustava?

Kad je riječ o drugom pitanju, ne treba prijeći preko činjenice da se iz vrhova financijskih regulatornih institucija moglo javno čuti kako si banke “dopuštaju sve što nije zabranjeno”. Zapravo, ništa neobično. I u Londonu je naglašeno kako je u svijetu financija “inovacija” jedno vrijeme bila “prljava riječ”. Princip, međutim, prema kojem je dopušteno ono što nije zabranjeno, jednako kao i presumpcija nevinosti (a koja se i sama nerijetko zanemaruje), dugoročni je temelj slobodnog i zdravog društva. U Londonu je praktički konsenzualno prihvaćeno da “većina ljudi (financijskih institucija) većinu vremena čini dobre stvari”, a ne obratno.

S druge strane, pitanje sigurnosti financijskog sustava dovedeno je u vezu s gospodarskim rastom. Prema jednom shvaćanju, sigurnost je pretpostavka gospodarskog rasta. Prema drugom, gospodarski rast pretpostavka je sigurnosti. Posao je regulatora da potiče razvoj financijskih tržišta, da se ne postavlja rigidno kod preuzimanja rizika. Jedino rizik, iako izgleda da vodi u nestabilnost, otvara put gospodarskom rastu i, posljedično, stabilnosti. Ne bi bilo loše kad bi u tom svjetlu hrvatske financijske vlasti analizirale vlastitu retoriku.

U Londonu, koji je financijski centar svijeta, o regulaciji možda i nije moguće razgovarati drukčije nego na kulturološkoj razini, s obzirom na to da ondje smještene financijske institucije posluju širom svijeta. Na primjer, stručnjaci Royal Bank of Scotland prate trideset različitih regulatora, ne samo zakone i odluke nego i običaje, ugled i političku kulturu u kojoj funkcioniraju. Zato možda i nije čudno što u toj banci regulaciju prate dvije djevojke koje su završile englesku i francusku književnost, koje sam imao prilike upoznati na konferenciji. U Hrvatskoj takvo što je, naravno, nezamislivo. No i to je znak da shvaćanje bankarstva i njegova uspješnost ovise u kulturi pojedine sredine.