Što je u zrnu, to je i u ulju, nema dodataka

Na svijet su oboje došli u istome rodilištu, u razmaku od jednoga dana. Njegova mati svoj je “pinklec” sprtila i s njime prešla na hrvatsku obalu Kupe, njezina je sa svojim “zavežljajem” ostala na slovenskoj strani. Tako je bilo prije dvadeset i pet godina. Danas su njih dvoje skupa u Veselićima, selu u demografski opustošenoj općini Ribnik, kamo se Slovenka Melita doselila udajom za Jožu Želježnjaka. Roditelji su šestomjesečnoga Matea, a pod istim krovom žive s Jožinim roditeljima Blankom i Zlatkom te mlađim bratom Robertom. Tu proizvode i prerađuju žitarice i uljarice; posijali su industrijsku konoplju, lan, heljdu, suncokret, tikve uljarice, proso, pir, pšenicu, kukuruz, zob i ječam. Obrađuju 42 parcele s ukupno 20 hektara zemljišta. Na svakoj parceli godišnje siju dvije kulture. Proizvodnja je integrirana, u prijelaznom ekološkom razdoblju.

Uzgoj industrijske konoplje zahtijeva najviše papirologije. Svake godine Jože mora dostaviti potvrdu o nekažnjavanju i potvrdu da je kupio novo sjeme, odnosno da ne koristi svoje, jer se THC (psihoaktivna tvar konoplje) povećava ako se sije isto sjeme. Konoplja se ne može sijati na površini manjoj od hektara (Želježnjakovi pod ovom kulturom imaju oko tri hektara), i to na polju koje mora ili biti u stopostotnome vlasništvu onoga tko sije ili on mora imati ugovor o najmu zemljišta, s osobom čija je to njiva “jedan kroz jedan”, o čemu uoči svake sjetve mora dostaviti valjanu dokumentaciju. Uzgojem konoplje Jože se obvezuje da neće iskorištavati stabljiku. Kada na red dođe prerada, za litru ulja treba sedam kilograma sjemenki. Ovo ulje, bogato omega 3 i omega 6 kiselinama, najskuplji je proizvod Želježnjakovih. Litra stoji 200 kuna.

Prije tri godine započeli su s proizvodnjom hladno prešanih ulja konoplje, lana, buče i suncokreta i integralnih brašna od kultura koje uzgajaju na vlastitome gospodarstvu, na kojemu namjeravaju otvoriti kušaonicu, zbog čega će se prijaviti za sredstva iz fondova EU-a, iz kojih dosad nisu dobili ništa. Prije dvije godine započeli su s izgradnjom sušare, linije za brašno, sa svim ljuštilicama, mlina na kamen i valjke, nabavu kombajna, traktora..., imaju, a doskora će imati i vlastitu uljaru.

Želježnjakovi se vide u budućnosti u seoskome turizmu, zbog čega će sasvim sigurno nekoga iz svoga kraja zaposliti na gospodarstvu. Nije im ni palo na pamet da sreću potraže negdje drugdje:

– Nešto te veže i stvarno se zaljubiš u kraj – izgovara Jože.

Njega i brata, obojicu lovce, za ovaj je kraj vezala zemlja. Obojica su zaposleni u Sloveniji, rade kao alatničari u dvije smjene, a zatim se žure u polje. Bude li sve onako kako su naumili, stalni će posao zamijeniti radom na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu.

– Nadam se da će to biti što prije. Cilj mi je da od poljoprivrede možemo pristojno živjeti. A idemo u dobrom smjeru – kaže Jože.

Veselići su na odličnome turističkom položaju, glavnoj poveznici Europe s morem, i upravo u tome Želježnjakovi vide šansu za proboj na tržište, s kvalitetom koju imaju, pa smišljaju načine kako će zaustaviti turiste.

– Sve što je u zrnu, to je i ulju. Nema nikakvih dodataka – kaže Robert, u obiteljskoj podjeli poslova zadužen za preradu.

Jože i tata Zlatko glavni su u polju, Melita u pakirnici, a mama Blanka u prodaji koja se odvija na kućnom pragu i sajmovima. U planu im je internetska trgovina. Nju će voditi Melita, čija je ideja bila da se uopće posvete ratarstvu, jer se time bavi i njezina obitelj koja u Sloveniji proizvodi ulje, ali u puno manjim količinama. Želježnjakovi su nekoć držali krave i tovili bikove, kasnije su prešli na ovčarstvo, a onda su prodali stado i okrenuli se proizvodnji ulja i brašna.

– Razvit ćemo to kaj smo začeli – govori Melita.

– Nema odavde. Ne smiju se ljudi bojati posla – domeće Robert.

– Da su se moji dečki i snaha tako mladi odlučili na tako težak život...! Preponosna sam i sretna – zadovoljno će Blanka, još jedna Slovenka u kući.

Mati nam govori da su njezini dečki imali prilike posvetiti se sportu, košarci i rukometu – Robert je visok dva metra i pet centimetara – pa je pristigla ponuda iz Šibenika, ali dečki ni sekundu nisu poželjeli otići živjeti u grad.

– Ni govora – složna su braća Želježnjak.