Četvrti razred srednje škole završio je u Americi, kamo je otišao na učeničku razmjenu. U vrijeme kada je započinjala mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja upisao je Ekonomski fakultet u Osijeku. Njegovi su roditelji imali jasan plan: naš će sin raditi ili u banci ili u kakvoj osiguravateljskoj kući.
Ali taj se plan Domagoju Škobiću baš i nije svidio, nekako se nije mogao zamisliti u uredu, s radnim vremenom, pa se okrenuo – poljoprivredi. Započeo je na djedovini, danas kaže da je to bilo i iz ponosa i inata iako zapravo baš i nije znao razliku između kruške i jabuke, prve sorta voća koju je u Aljmašu uzgajao, na površini dva i pol hektara.
– Djed je imao mali vinograd koji je tijekom rata podivljao i mogao sam ga samo iskrčiti. Nisam ja znao ni koliko u voćarstvu ima posla, što sve treba kupiti, kako se širiti... Da jesam, tko zna bih li se uopće upuštao u to. Sve sam usput učio shvativši kako je ovo idealan kraj za trešnje i marelice. S prijateljima iz dvije braniteljske zadruge, koji su otišli u mirovinu, dalje sam širio posao. Mislio sam, ako oni u mirovini budu imali previše vremena, mogu raditi probleme i sebi i društvu. A imali smo dobru priliku da radimo dobre stvari na dobar način – govori 40-godišnji Domagoj.
I tako, hektar po hektar, stroj po stroj, i obrt registriran prije trinaest godina s godišnjom proizvodnjom od 150 tona marelica prometnuo se u vodećega proizvođača toga voća u nas. Osim marelica, uzgaja i trešnje, a posadio je Domagoj i orahe. Proizvodnja je ekološka, na 65 hektara, od čega je 30 pod obrtom, a ostatak pod dvije braniteljske zadruge. Još 40 hektara uzet će u Zmajevcu jer je u tome baranjskom selu na granici sa Srbijom, tumači nam, dobra voćarska pozicija.
– Pomladili smo voćnjake pa će, kada dođu u puni rod, marelica biti između 250 i 400 tona. Sad uberemo 20 tona trešanja, uskoro ćemo imati 50. Orahe sam posadio za svoje sinove, osmogodišnjega Tomu i dvije godine starijega Šimuna, oni će ih brati – kaže Škobić.
Otkupna je cijena za marelicu između šest i osam kuna, trešnje su skuplje i proizvođač dobije između dvanaest i petnaest kuna. Po kojim se cijenama prodaju u trgovačkim centrima, svi smo imali prilike vidjeti. Domagojevi voćnjaci su rascjepkani na 40 parcela, a usitnjeno zemljište jedan je od problema ovdašnjih poljoprivrednika.
– Ja na to gledam kao na prirodnu zaštitu od mraza, neće valjda pogoditi baš svaki voćnjak – smije se voćar. Ipak, nije se on oslonio na ovakvu vrstu zaštite, lani je s 40.000 eura kupio “vjetropir” – na prikolicu montirani toranj visok osam metara, na čijemu je vrhu veliki propeler koji se pokreće dizelskim motorom i okreće oko svoje osi. Kad se temperatura u voćnjaku spusti na dva stupnja, propeler, odnosno vjetrenjača, automatski se uključuje i povlači topli zrak koji za nastanka mraza ostaje na većim visinama, pa ga spušta i unosi u niže slojeve, kamo se spustio hladni zrak, spašavajući tako cvijet voćke. Cvijet preživi kada nastaje mraz, hladan se zrak spušta, a topliji ostaje na većim visinama.
Za taj je stroj iz Programa ruralnog razvoja dobio 70 posto povrata sredstava, za ulaganje u nove nasade, suvremenu mehanizaciju, imovinu... uspio je povući oko tri milijuna kuna, što je znatno unaprijedilo gospodarstvo i osuvremenilo proizvodnju.
– Započeli smo izvoz u Austriju, Njemačku i Sloveniju. Skromno, po pet-šest tona – pripovijeda Domagoj dok pokraj meteostanice, koja pokazuje minimalnu i maksimalnu temperaturu, vjetar i količinu padalina u voćnjacima, prolazimo idući prema vidikovcu s kojeg se pogled zaustavlja na Dunavu, u koji se ovdje ulijeva Drava.
– Lijek za dušu – izgovara dok gleda prema moćnoj rijeci.
U tih nekoliko stotina metara od njegova doma, gdje Domagoj ima i apartmane za iznajmljivanje – nazvane Marelica, Trešnja, Jabuka i Šljiva – predvidio je ovaj voćar da će biti i bazen, u ravnini s rijekom. Ispod vidikovca eksperimentalno je posadio španjolske marelice. Dok nam govori o planovima pretočenima u gotove projekte za daljnji razvoj ruralnog turizma, dotiče se i hladnjače koju namjerava graditi, što će jamčiti otkup i drugim voćarima. Ideja Domagoju ne manjka, pomalo ih sve provodi u djelo, a kada ga pitate koliko je dosad uložio u gospodarstvo, lakonski odgovara:
– Cijeli svoj život.
Gdje su u trgovinama te proizvedene marelice? Ja još od djetinjstva znam što je dobra marelica, pa je sada uporno tražim godinama po placu i zagrebačkim trgovinama. Samo uveženo iz Italije po 19,00 kuna kila. Može li i želi li taj proizvođač doprijeti do ovih mjesta koja ja uporno istražujem, a sigurno nisam jedina koja luta?