Što Vlada treba činiti da spasi gospodarstvo od koronavirusa, a što nikako ne smije

Koronavirus tipični je primjer tzv. crnog labuda, pojma koji je popularizirao Nassim Nicholas Taleb, libanonsko-američki pisac i bivši trgovac financijskim derivatima koji je rekao kako je to događaj ili pojava koja odstupa od onoga što se normalno može očekivati u nekoj situaciji pa ju je stoga teško predvidjeti. Takvi događaji nasumični su i neočekivani te  podcijenjeni od donositelja odluka.

Nadalje, takve pojave najčešće nisu sastavni dio predikcijskih modela (barem ne većine onih koje se koriste u praktične svrhe za donošenje stvarnih poslovnih odluka), čija se vjerojatnost pojavljivanja u pravilu ne temelji na Gaussovoj krivulji normalne raspodjele, pri čemu je 50% vjerojatnosti za nešto na desnoj, a 50% na lijevoj strani od očekivane ili srednje vrijednosti, dok se stvarni život najčešće ne ponaša tako. ''Crni labud'' nanosi disproporcionalnu štetu, odnosno obrnuto proporcionalnu štetu vjerojatnosti njegova nastanka (zbog čega ga se podcjenjuje do te mjere da ga se praktički ignorira). Većina poslovnih odluka kompanija i ekonomskih poteza vlada temelji se na povijesnom iskustvu koje pak dobrim dijelom utječe na formiranje očekivanja vezanih za budućnost.

Pogledajte video zašto je važno ostati kod kuće

Video: VLm

Problem ''crnog labuda'' jest što ga povijesni podaci ne pokazuju, a mnogi izostanak dokaza o postojanju određenog ''crnog labuda'' u povijesnim podacima pogrešno tumače kao dokaz o nepostojanju ''crnog labuda'' (engl. absence of evidence is not evidence of absence). Kad se dogodi ''crni labud'', poslovni ljudi, a posebno tzv. intelektualna elita, skloni su naknadnom racionaliziranju u smislu da ''oni znaju zašto se to dogodilo'', ''da se tako nešto moglo i očekivati'' i slične formulacije, koje su po mojem mišljenju najobičnija glupost. Neki od primjera ''crnih labudova'' su rušenje tornjeva u New Yorku 2001. te financijska kriza iz 2008. godine. Iz poslovno-ekonomske perspektive koronavirus nas podsjeća na ono što Taleb naziva epistemološkom arogancijom, odnosno razlikom između onoga što stvarno znamo i onoga što mislimo da znamo.

Rumsfeldova matrica znanja

Iako koronavirus nije bila sastavni dio uobičajenih poslovnih planova, polemika i javnih rasprava u dijelu koji se odnosio na globalnu, regionalnu ili lokalnu ekonomiju, neki se možda neće složiti da je koronavirus (s poslovnog aspekta) primjer ''crnog labuda''.

Jedan od mogućih pristupa testiranju našeg stvarnog znanja ili neznanja o dolasku koronavirusa i njegovim reperkusijama na državnu ekonomiju ili poslovanje privatne kompanije moguć je kroz tzv. matricu znanja Donalda Rumsfelda (prilagođenu za ovu svrhu) koja našu upućenost u određenu materiju i sposobnost predviđanja događaja (uključujući i s tim povezane rizike) stavlja u jedan od četiri kvadranta. 

Rizici su u pravilu povezani s nepoznanicama. Što je rizik u svijetu financija? Rizik je postojanje mogućnosti da stvarno ostvareni rezultati odstupaju od očekivanih rezultata. Ako je mogućnost takvih odstupanja mala, tada kažemo da je i rizik malen. Npr. uložite 100 novčanih jedinica u obveznicu države s najvišim AAA rejtingom koji vam nudi 2% godišnjeg prinosa. Ne očekujete da ćete ostvariti 5%, ali istodobno ne strahujete od toga da ćete ostvariti manje od 2%. Ako ćete obveznicu držati do dospijeća, ostvarit ćete točno 2% prinosa, što znači da je ono što ste dobili bilo jednako onom što ste i očekivali. To zovemo bezrizičnim ulaganjem – ono što očekujem jest ono što dobivam.

Zamislite sada scenarij da investirate 100 novčanih jedinica u dionicu neke kompanije na burzi i očekujete da će za godinu dana njena cijena biti 110 novčanih jedinica. Možda hoće, a možda i neće (potencijalno će biti viša, a nitko ne garantira da neće biti i niža). Ovo, dakle, nije bezrizično ulaganje jer ono što očekujete (priželjkujete) nije nužno i ono što ćete za godinu dana doista dobiti. U vaša očekivanja ugrađeni su svi elementi iz prvog kvadranta, ali je razvidno da na cijenu dionice (osim prvog kvadranta u kojem je sve ''poznato o poznatom'') utječu i elementi iz ostalih kvadranata u kojima se nalaze i nepoznanice, uključujući ekstremni četvrti kvadrant u kojem je ''nepoznato o nepoznatom''.

Promatrajte matricu i zamislite kako teče proces planiranja i izrade državnog proračuna i poslovnih planova u velikim privatnim korporacijama ili malim i srednjim poduzećima. Većinu vremena odvojenog za planiranje ministri i menadžeri provedu baveći se prvim kvadrantom u kojem adresiraju varijable za koje barataju većinom postojećih znanja o njihovu utjecaju na državnu ekonomiju ili poslovanje kompanije. U prvom kvadrantu nalaze se varijable (fenomeni) koje su im poznate i koje razumiju zbog adekvatnog pristupa točnim podacima koji opisuju te varijable, a istodobno znaju kako one utječu na državnu ekonomiju ili poslovanje kompanije. I tako, ministri i menadžeri uglavnom se bave pretpostavkama kako će te varijable izgledati za godinu ili dvije dana od danas. U prvom kvadrantu puno je varijabli za koje nije nerealno da napravimo male pogreške u našim pretpostavkama i da stvarno ostvareni rezultati na razini državne ekonomije ili privatne kompanije budu drukčiji od planiranih, ali s odstupanjima koja ne donose velike štete (šokove). Odakle onda dolaze šokovi? Iz tri izvora: 

• materijalizacije rizika kojih smo bili svjesni i svjesno smo ih prihvatili (prvi kvadrant)
• materijalizacije rizika kojih smo bili svjesni, ali smo podcijenili vjerojatnost njihova ostvarenja pa smo ih zbog toga prihvatili (prvi, ali ponajviše drugi i treći kvadrant)
• materijalizacije rizika kojih nismo bili svjesni pa smo ih nesvjesno prihvatili (drugi i treći, ali ponajviše četvrti kvadrant).

Promatrajući Rumsfeldovu matricu, znanstvenici (epidemiolozi) bi mogli reći da je fenomen koronavirusa kao znanstvena činjenica bio poznat i da je razumno konstatirati da bi njegova pandemija imala reperkusije na globalnu ekonomiju (posljedično regionalne i lokalne ekonomije).

Drugim riječima, koronavirus bi prema znanstvenicima bio u prvom kvadrantu, gdje je sve ''poznato o poznatom'', što sugerira da bi trebala biti sastavni dio uobičajenih poslovnih analiza i planova. Međutim, državne budžete i poslovne planove ne rade epidemiolozi nego državni birokrati i korporativni menadžeri. U kojem je kvadrantu, realno gledajući, koronavirus za njih? Po mojoj procjeni, u pravilu se radilo o četvrtom kvadrantu u kojem je ''nepoznato o nepoznatom''. Koja od tri razloga za nastanak šoka se obistinio? Čini me se prvi i treći, ovisno o čemu je riječ – materijalizirao se rizik kojeg su bili svjesni i kojeg su svjesno prihvatili ili se materijalizirao rizik kojeg nisu bili svjesni i nesvjesno su ga prihvatili. Ne želim podcijeniti (a još manje precijeniti!) upućenost državnih planera i korporativnih menadžera, ali ne osjećam nelagodu ako kažem da je njih 99,9% iskusilo materijalizaciju rizika kojeg nisu bili svjesni i kojeg su nesvjesno prihvatili u svojih poslovnim planovima (četvrti kvadrant). Koronavirus nije bio u povijesnim grafovima kojima su baratali, ali nepostojanje povijesnih dokaza o pandemiji ne znači da je neće biti – i dogodila se. Usto, možemo očekivati relativno veliku (nadam se kratkoročnu) štetu – dakle, klasični ''crni labud''. Onih 0,1% možda je i bilo svjesno rizika (npr. kompanije koje su u bližem doticaju s medicinom, farmacijom itd.), ali  s obzirom na to da je vjerojatnost njegove materijalizacije procijenjena izuzetno niskom, rizik je prihvaćen i poslovanje je bilo kalibrirano kao da se to neće materijalizirati.

Ispravno je zaključiti da je koronavirus izrazito negativno iznenadio veliki broj ljudi čiji su se planovi i potezi koji su mu prethodili (na razini država i korporacija) pokazali materijalno neusklađenim s onim što se stvarno dogodilo. U tom smislu, pandemiju koronavirusa s ekonomsko-poslovnog aspekta možemo smatrati istinskim ''crnim labudom''.

Utjecaj na domaću ekonomiju

Utjecaj na ekonomiju i gospodarske tokove moguće je okvirno predvidjeti pod pretpostavkom da će se u sljedeća dva do tri mjeseca stanje (u zdravstvenom smislu) normalizirati.

U domaćoj ekonomiji prvi na udaru bit će turizam, ugostiteljstvo i industrija zabave (koncerti i slično) zbog ograničenog kretanja i okupljanja ljudi koji su direktni primatelji njihovih usluga i čija usluga se ne može isporučiti na drugi način osim direktnim kontaktom i konzumacijom na licu mjesta. Pad turizma u broju noćenja i dolazaka od nekoliko desetaka postotnih poena u odnosu na 2019. nije nerealan scenarij. Neki od najvećih igrača u hotelijerstvu privremeno su zatvorili neke hotele. Turistička kretanja (za razliku od poslovnih) vjerojatno će trebati dulji period oporavka i treba  biti spreman na lošu turističku sezonu. Svi domaći biznisi koji dobar dio prodaje ostvaruju u Istri i Dalmaciji, odnosno u njihovim hotelima, kafićima i restoranima (poljoprivredni proizvodi, suhomesnati proizvodi, razna pića i sokovi itd.) osjetit će pad prodaje zbog lošije turističke sezone. Paralelni udar osjetit će i međunarodni transport (cestovni i avio) zbog ograničene mogućnosti kretanja. Prvi zbog pada poslovnih aktivnosti, a drugi zbog ograničenih poslovnih i turističkih putovanja. Međutim, i drugi sektori će vrlo brzo osjetiti veće posljedice zbog integriranosti dobavnih (opskrbnih) i prodajnih lanaca. Proizvođači čije sirovine i repromaterijal dolaze iz geografskih područja u kojima su poremećeni proizvodnja i otprema robe uskoro neće imati repromaterijala u dostatnim količinama, a posljedično kupci njihovih proizvoda (neovisno o tome je li riječ o poluproizvodu ili finalnom proizvodu) osjetit će posljedice u opskrbi.

VIDEO: Kako pravilno oprati ruke i zaštititi se od virusne i bakterijske infekcije?

Mnogi će biti prisiljeni na pronalazak alternativnih dobavljača (što će biti izvedivo uz pretpostavku otvorenih granica i izostanka ozbiljnih posljedica koronavirusa u tom području), što će nekima donijeti i neke nove, do sada neotkrivene poslovne prilike. Doduše, s tim dolaze i rizici ulaska u suradnju s novim dobavljačima pod okolnostima ograničenih mogućnosti i s dobavljačima s kojima se do sada nije surađivalo (problemi će se pokazati tijekom suradnje, a za neke će šteta biti veća od koristi). Probleme će imati industrije u kojima se koristi burzovna roba kao sirovina te oni čije sirovine i repromaterijal nisu dostupni kod velikog broja dobavljača širom svijeta nego kod ograničenog broja globalnih kompanija. Za mnoge će najveći izazov biti pronaći nove kupce ako će postojeći biti u nemogućnosti kupovati dogovorene količine. Što se tiče trgovine, najmanji pad potražnje trebali bi osjetiti prehrambeni trgovački lanci, neovisno o ponudi koja bi mogla biti ograničenija u odnosu na normalno poslovanje.

S druge strane, trgovine dugotrajnim dobrima (autosaloni, namještaj, elektronika, bijela tehnika itd.) vjerojatno će osjetiti znatniji pad prodaje zbog ograničenog kretanja ljudi, potencijalno skraćenog radnog vremena i odgađanja kupnje od strane građana zbog neizvjesnosti. Jedan dio pada prodaje zbog ograničenog kretanja možda će nadomjestiti online prodajom, ali to neće nadomjestiti pad prodaje zbog odluke potrošača o odgodi kupnje zbog neizvjesnosti vezane uz mogućnost poslodavaca da im isplaćuju plaću u slučaju produljenog trajanja poremećaja prouzročenog koronavirusom. 

U privatnom sektoru realno je očekivati da će kod većine kompanija sve bitnije investicije i odljevi novca povezani uz stjecanje kapitalnih dobara biti stavljeni na čekanje dok se situacija ne iskristalizira.

Zbog problema s likvidnošću mnoge kompanije će zatražiti stand-still odnosno kratki poček na otplatu postojećih kredita bankama koje će sve banke vjerojatno podržati jer je to najjednostavniji način da podrže klijente koji imaju problema s novčanim tokom u ovim izvanrednim okolnostima. Ne isključujem da će se odobravati i kratkoročni krediti za likvidnost. Banke imaju preko 30 milijardi kuna viška likvidnosti, pa samim time novaca im ne nedostaje, a očekujem da će HNB napraviti izuzeća kad je u pitanju odobravanje određenih kredita ili nemogućnost naplate postojećih u smislu potrebe za dodatnim rezervacijama koje bi banke eventualno trebale iskazivati u svojim poslovnim knjigama. 

Nadalje, doći će do posrtanja jednog dijela poduzeća (posebno onih malih) jer neće moći izdržati ni najmanje poremećaje jer jednostavno imaju takav poslovni model u kojem nije bilo prilike za akumulacijom sredstava koja bi se sada koristila kao premosnica dok se situacija ne stabilizira. Mora se naglasiti da se ovdje radi o dobrovoljnom odabiru poslovnog modela koji je sam po sebi izloženiji rizicima globalnih poremećaja. 

Kako država može i treba pomoći i koje su zablude lokalnih političara i dijela biznismena

Kao jedan od bitnih faktora za oporavak i vraćanje u normalno funkcioniranje smatram psihologiju. Naime, zahvaljujući psihologiji formira se percepcija odnosno predrasude, a razbijanje predrasuda zahtijeva vrijeme. Trenutačno je kreirana atmosfera drame koja ne korespondira nužno sa stvarnim stanjem stvari u smislu ekonomske i zdravstvene realnosti nacije. Državni birokrati vole atmosferu kada ih se smatra bitnima i kada im (nažalost, dobar dio nacije) rado povjerava svoje novce kako bi im organizirali život (država odlučuje o školovanju, liječenju, mirovinama, kome će dati poticaje tvrdeći da su to njezini novci, a ne novci poreznih obveznika i o gomili drugih stvari koje bi trebale biti odgovornost pojedinca, a ne države). I tako je to u tzv. normalnim uvjetima. Sve su oči uprte u državu. A sada zamislite ove uvjete s koronavirusom. Opet su sve oči uprte u državne birokrate. Kako nam država može pomoći, a što ne bi trebala raditi?

Poželjni potezi države u danim okolnostima:

• stopostotna porezna olakšica (ne odgoda) na sve vrste poreznih obveza i doprinosa za sve poduzetnike i građane nastale u veljači i ožujku (uz mogućnost produljenja na travanj) 2020. godine. Manjak u priljevima državnog proračuna nadoknaditi linearnim smanjenjem plaća svim zaposlenima u javnom sektoru za 20% na rok od 6 mjeseci te izdavanjem trezorskih zapisa koji će se za godinu dana refinancirati dugoročnom obveznicom
• ukidanje predujmova poreza na dobit
• spuštanje stope poreza na dobit na 12% za sve poduzetnike s retroaktivnom primjenom na 2019. godinu
• smanjenje svih trošarina i posebnih poreza po svim osnovama za 30%
• smanjenje poreza na dohodak na jedinstvenu stopu od 12%
• plaćanje PDV-a po naplati potraživanja za sve poduzetnike
• omogućavanje rada svim pojedincima preko paušalnog obrta
• ukidanje poreza na dividendu i kapitalnu dobit
• ukidanje obvezne članarine za HGK, turističku zajednicu, Hrvatske šume te komunalnog doprinosa.

Čitao sam da neki predlažu mjere ''koje neće imati utjecaj na državni proračun''. Državni proračun je u očima mnogih sveta krava koju se ne smije dirati. Zbog tih uvjerenja neki doista vjeruju u bajku da se državna potrošnja može cijelo vrijeme povećavati a da to ne ide na bilo čiji trošak. Koronavirus je dobra prilika za rezanje državnih priljeva (i ostavljanja novca gospodarstvu odnosno građanima) kao pripreme za nastavak iste prakse nakon što se situacija smiri. Kad se situacija smiri, treba nastaviti rezanje porezne presije, ali i započeti s reduciranjem rashoda (jer u suprotnom će se država zaduživati kako bi nadomjestila pad priljeva na istovjetan način kao što je to agresivno činila u razdoblju od 2009. do 2015. godine).

Ono što država ne bi trebala raditi u ovim okolnostima:

1. Podleći pritisku interesnih skupina koje će tražiti preferencijalni porezni tretman u odnosu na druge poduzetnike. Primjerice, turizam već ima povlašteni PDV tretman, a turizmom se bave privatni poduzetnici i obitelji i on nije nacionalni interes nego interes tih poduzetnika i obitelji koji se turizmom bave dobrovoljno. 
2. Ograničavati cijene proizvoda. Naime ograničavanjem cijene proizvoda i usluga dogodit će se sljedeći efekti: (i) ako je tržišna cijena proizvoda 10 HRK, a država mu ograniči cijenu na 20 HRK, neće se dogoditi ništa loše, međutim, (ii) ako je tržišna cijena 20 HRK, a država mu ograniči cijenu na 10 HRK, reperkusije će biti sljedeće:

• Proizvođači i trgovci prestat će opskrbljivati potrošače proizvodima jer to ne mogu raditi na vlastitu ekonomsku štetu (dakle, nestašica proizvoda i šteta poduzetnicima).
• Potrošači koji bi proizvod bili spremni kupiti po cijeni od 20 HRK to više neće imati priliku jer neće biti proizvoda (dakle, nanosi im se šteta iako su spremni platiti veću cijenu).
• Razvit će se crno tržište na kojem će se proizvod prodavati po tržišnoj cijeni (dakle, razvoj sive ekonomije) uz mogućnost da ''povlaštene'' skupine budu privilegirane i na tom crnom tržištu.
• Potrošači koji proizvod ne mogu platiti više od 10 HRK ga ionako neće moći kupiti jer niti ga mogu platiti niti je proizvod dostupan (dakle, ograničavanje cijene za njih nije donijelo nikakvu korist).
• Drugim riječima, ograničavanjem cijena proizvoda u najboljoj varijanti može se postići efekt da nikome ne nastane šteta, ali ne zato što je ograničavanje cijena proizvoda dobro nego samo zato što je administrativno određena maksimalna cijena manja (ili bar jednaka) tržišnoj cijeni. Ako je obrnuto (administrativno određena maksimalna cijena proizvoda je niža od tržišne), nekima nastaje šteta, nekima je isto kao da je stvar prepuštena tržištu, ali najbitnije od svega – nikome nije bolje!

1. Davati direktne financijske poticaje odabranim sektorima i poduzetnicima. Takvo postupanje nepravedno je prema ostalim poduzetnicima jer državna birokracija ne daje svoj novac nego novac koji uplaćuju porezni obveznici (drugi poduzetnici) koji ne mogu utjecati na raspodjelu tog novca, zatim ne mogu uživati koristi od uspjeha tih biznisa iako su ga prisilno sufinancirali itd. Država treba osigurati niske poreze i dobru pravnu zaštitu, a ne biti aktivni sudionik koji će odabirati kome će uzeti, a kome dati sredstva za bavljenje poduzetništvom. Odabirom poduzetničke grane moramo biti svjesni rizika i ne tražiti povlašteni tretman jer nas nitko ne prisiljava da se bavimo onim čime se bavimo.
2. Nasjedati idejama o nedostatku nekakve samodostatnosti koji će rezultirati novim bacanjem novaca u ''jačanje domaće proizvodnje'' ili, još gore, formiranje državnih poduzeća koja će se ići baviti proizvodnjom ''nedostatnih proizvoda''. Naime, istaknuti predstavnik hrvatskih izvoznika kaže kako se ''dosad smatralo da je globalna tržišna ekonomija univerzalno rješenje, ali svjedočimo (radi koronavirusa) da ono ima velike nedostatke i da države trebaju voditi brigu da su joj proizvodi dostupni na siguran način na vlastitom tržištu, dakle potrebno je maksimaliziranje domaće proizvodnje''. Ovo je jedna od dogmi koju praksa cijelo vrijeme demantira. Naime, ne treba država voditi računa da ''njoj budu dostupni proizvodi'' jer državni aparat ne postoji zbog samog sebe. Proizvodi su potrebni građanima i povijest pokazuje da će građani dobiti najbolji mogući proizvod uz najbolju moguću cijenu ako je ekonomija otvorena i domaći i strani proizvođači se mogu natjecati za naklonost građanina kao potrošača (koji će sam odlučiti hoće li kupiti proizvod od hrvatskog ili stranog proizvođača). Nadalje, umjesto forsiranja domaće proizvodnje samo zato da bude ''domaća proizvodnja'' građanima je bitnije da imaju veću kupovnu moć i slobodu izbora. To će i dobiti ako ih se ne prisiljava da plaćaju poreze kojima će se financirati privatni poduzetnik koji će formirati ''domaću proizvodnju'' i na taj način ostvariti korist za birokrata koji administrira provedbu ''programa poticaja'' i zato dobiva plaću i, naravno, za samog poduzetnika jer dio troškova mu prisilno pokriva građanin koji uopće ne bi slobodnom voljom financirao njegov biznis. Nemam ništa protiv ''domaće proizvodnje'', ali isključivo ako je formirana bez prisilnih mehanizama (oporezivanje građana sa svrhom davanja subvencija poduzetnicima koje je odabrao državni birokrat, a ne tržište) i ako se ne kreira diskriminirajućom poreznom politikom (npr. plaća manji PDV ili porez na dobit od drugih koji plaćaju pune iznose). Na ovaj način su se hrvatskim građanima prisilno uzeli deseci milijardi kuna za poljoprivredu i brodogradnju (a onda i za turizam), s tim da se većina nas ne bavi tim djelatnostima, ne bi ih nikada dobrovoljno financirala, a nikada nismo ni dobili ništa zauzvrat unatoč tome što smo ih financirali. Ako netko smatra da Hrvatska kao država treba imati određene proizvode na zalihi u slučaju poremećaja (lijekovi, prehrambeni proizvodi, energenti itd.) suglasan sam da se iz dijela poreza odvajaju sredstva kako bi se formirale i obnavljale potrebne zalihe za slučaj više sile, ali ne i da se pod krinkom potencijalne ''više sile'' na grbači drugih grade privatni biznisi. Naposljetku, da nema tog univerzalnog globalnog tržišta, danas bismo živjeli na istom stupnju razvijenosti kao naši pradjedovi. Ne krivite globalno tržište nego vlastito podcjenjivanje poslovnih rizika (uključujući i mogućnost pandemije) i nepripremljenost za njih. 

Sličan argument predstavniku hrvatskih izvoznika dao je i jedan konzultant iz područja poljoprivrede koji kaže da ''Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe i ovisna je uvozu velikog broja poljoprivredno-prehrambenih proizvoda ... smatramo da bi država trebala odmah napraviti plan za one sektore gdje je moguće napraviti interventnu proizvodnju, kao što je proizvodnja jaja, pilećeg mesa i povrća, kod koje možemo postići proizvodne rezultate ... bilo bi jako dobro da pouka krize s koronavirusom bude potreba za strateškim zaokretom hrvatske poljoprivrede u smjeru što većeg osiguranja samodostatnosti''. Ako smatra da je proizvodnja tih proizvoda u Hrvatskoj atraktivna, poštenim smatram da nađe ulagače i pokrene taj biznis, ali ne da traži centralno planiranje od države u kombinaciji sa subvencijama jer to znači istu nepravdu koju sam već opisao.

Nadalje, ne proizvodi Hrvatska poljoprivredne proizvode nego poduzetnici koji imaju svoj interes u tome. Oni bi htjeli da kroz subvencije dobivaju naš novac, da se onemogući ili oteža kupnja konkurentskih proizvoda od drugih proizvođača (kolokvijalno iz ''uvoza'') pa da na taj način ''konzumiramo hrvatsko''. Nas, kao potrošače, ne zanima je li nešto uvoz ili izvoz nego kakav proizvod dobivam za svoj novac. Nije problem u proizvodima iz uvoza (jer da jest, Hrvati ih ne bi konzumirali) nego u nekonkurentnosti hrvatskih poljoprivrednika koji za sve traže intervenciju države. Volio bih kada bi ministri poljoprivrede davali svoj novac (umjesto naših) u one svrhe i u one biznise koje im usta hvale (engl. put your money where mouth is). A što se tiče samodostatnosti, ne miješajte državne zalihe poljoprivrednih proizvoda za slučaj više sile s privatnim biznisom u vlasništvu Hrvata koji proizvodi poljoprivredne proizvode koji će se u slučaju više sile ponašati oportuno (sigurno neće svoj biznis dati nekome zbog njegove više sile). Ako je domaći proizvođač izložen konkurenciji, to će hrvatskom konzumentu omogućiti najmanji mogući trošak za željenu kvalitetu proizvoda, što znači da će mu ostati maksimalni mogući iznos za formiranje zaliha poljoprivrednih proizvoda u slučaju više sile (neovisno jesu li proizvedene od domaćeg ili stranog proizvođača). Poduzetnici trebaju biti igrači, publika konzumenti, a država pošten sudac (a ne aktivni sudionik).

Za kraj ovog dijela, a da stvari budu paradoksalne s aspekta tvrdnji u gornja dva slučaja. U Hrvatskoj se neki žale kako smo ranjivi jer puno uvozimo, a ovo su riječi Zdravka Počivalšeka, ministra gospodarstva Slovenije: ''Slovenija je lani ostvarila više od 40 milijardi eura izvoza i ima veliku ovisnost o izvozu i ekonomskom stanju glavnih vanjskotrgovinskih partnera ...''. Eto, njima je problem ovisnost o izvozu. Prava istina treba se tražiti na razini poduzetnika – nekom je bitno što se događa s uvozom neke robe, nekom s izvozom, nekome i jedno i drugo. Naš zajednički interes jest da u što slobodnijoj razmjeni proizvoda i usluga, neovisno o tome gdje su i od koga proizvedeni, potrošači imaju slobodu izbora. Upravo takve okolnosti, uz nisku državnu potrošnju i dobro funkcioniranje sudova (te pridržavanje zdravstvenih uputa u slučaju koronavirusa) za najveći broj ljudi ostvarit će se najveća moguća razina dobroga. Po putu će se događati događaji koji će unositi poremećaje u svakodnevnu kolotečinu, ali to ne znači da koncept otvorenog tržišta i reducirane uloge države treba mijenjati zatvaranjem u ''samodostatnost'' i bujanjem državnog intervencionizma.

Naposljetku, najmanje prilagodbe u slučaju prevladavanja krize s koronavirusom očekujem od države i njenih zaposlenika u smislu potrošnje i materijalnih prava. Ako će biti otkaza, očekujem ih u privatnom, a ne u državnom i javnom sektoru. Ako će biti pada potrošnje, očekujem je u privatnom, a ne u državnom sektoru. Ako će biti smanjenja plaća, očekujem ih u privatnom, a ne u javnom sektoru. Zapravo, sve je isto kao i tijekom zadnje recesije. Iako država i njeni birokrati nisu krivi za koronavirus, jesu za činjenicu da je zbog njihove nesuvisle rastrošnosti i upletenosti u velik dio gospodarskih aktivnosti koju prezentiraju kao ''pomoć i potporu gospodarskom razvoju'' (a stvarnost je da ga najvećim dijelom svojih aktivnosti usporavaju i otežavaju), hrvatski privatni poduzetnik 50% je slabiji nego što bi realno mogao biti.