‘Trebaju nam škole, fakulteti i bootcampovi koji stvaraju inženjere, dizajnere, podatkovne znanstvenike…’

To što je u vladama Andreja Plenkovića promijenio tri ministarske stolice Tomislav Ćorić (41) vidi kao prednost. Nadogradnju koja mu je trebala, kao što su se njegovi bivši i sadašnji sektori nisu u međusobnoj konkurenciji, nego su se slijedom europske zelene politike ustvari spojile.

Dojam je u javnosti da mu se najdraže baviti energetskim i pitanjem zaštite i čišćenja zagađenog okoliša, no Ćorić kaže kako između njih i gospodarstva više ni ne postoji jasna granica. Potvrđuje da je, kao posljedica pandemije, došlo do pozitivnih promjena u gospodarstvu EU, jer je počeo povratak industrije preseljene u Aziju.

U Međimurju to već osjećaju, jer je jedan veliki proizvođač povećao svoju proizvodnju nakon povlačenja iz Azije, a Ćorić otkriva i da jača interes stranih farmaceutskih i medicinskih kompanija za investicijama u Hrvatskoj. Ćorić vjeruje u električne automobile kao i da ćemo imati dovoljno struje te da će ona biti dostupna i cjenovno, jer u suprotnom cijeli koncept ne bi imao smisla.

Potvrđuje interes Hrvatske da sudjeluje u zajedničkoj gradnji drugog, jačeg bloka u Nuklearki Krško, jer bismo time, smatra osigurali dugoročnu stabilnost u opskrbi električnom energijom.

Sektor gospodarstva preuzeli ste u najgorem mogućem trenutku, kada je nastupila još neviđena globalna zdravstvena kriza i recesija. No, za razliku od 2008., sada smo u EU, pa se čini da je lakše ‘plivati’. Je li to bio spas ovog puta i što mislite kako bismo se da smo ostali sami, izvan Unije?

Nijedna zemlja nije mogla slutiti razmjere pandemije i nije bilo univerzalnog recepta kako voditi gospodarsku politiku u ogromnoj zdravstvenoj krizi. Nitko u tom trenutku nije znao koliko je virus opasan i koliko dugo će pandemija trajati. Ipak, smatram da smo se uspjeli relativno brzo prilagoditi okolnostima. Odmah smo snažno uskočili poduzetnicima i pomogli u očuvanju radnih mjesta, a pravilno balansiranje epidemioloških mjera omogućilo je povratak gospodarskih aktivnosti.

Moramo biti iskreni, dosad nezabilježena državna intervencija u gospodarstvo bila bi teško izvediva bez članstva u Europskoj uniji. Ne samo to, članstvo nas je učinilo i otpornijima u smislu dostupnosti dodatnih bespovratnih sredstava, ali i zbog zajedničke nabave cjepiva.

Vlada se izborila za pravednu raspodjelu cjepiva, a zajednička nabava na razini Unije pomogla nam je da krenemo s okončanjem ugroze u isto vrijeme kao i, primjerice, Njemačka ili Francuska. Sad kad je cjepiva dovoljno, zaboravljamo kako nam je bilo u prvoj polovici ove godine kad je potražnja bila velika, a ponuda gotovo nikakva.

Nažalost, vidjeli smo na primjeru nekih zemalja u okruženju kako je kasnija nabava cjepiva rezultirala produljenjem trajanja drugog vala, a samim time i sporijem oporavku gospodarstva.

Korona je, međutim, dala i odgovore kakvo je hrvatsko gospodarstvo i možda je ubrzalo preslagivanje odnosa i unutar njega. Koji sektor se po vama najbolje snašao u krizi?

Moram istaknuti sektor informacijskih i komunikacijskih tehnologija koji je i u kriznoj godini bilježio rast. Virus je sve nas prebacio online, no i inače je riječ o sektoru koji se brzo može prilagoditi izazovima modernog vremena. Važno je spomenuti i prehrambenu industriju koja je također pokazala otpornost i odigrala iznimno važnu ulogu u situaciji kad je vladala panika i navala na police trgovina.

Postoji još niz sektora koji se dobro snalaze unatoč pandemiji, ali moram podsjetiti da je to uvelike i zasluga Vlade koja je uspjela stabilizirati tržište rada. Treba imati na umu da je državne potpore koristilo 92% tvrtki, te da je za tu svrhu izdvojeno više od 18 milijardi kuna, zbog čega tijekom ovih godinu i pol nismo imali značajniji rast nezaposlenosti.

Što je vas osobno iskustvo s pandemijskim uvjetima naučilo u smislu vođenja državne gospodarske politike?

Prije svega da je ‘država još uvijek tu’, prisutna i jaka, te da njezina intervencija može pozitivno utjecati na biznis, u velikoj mjeri sačuvati gospodarsku aktivnost. Drugo, da članstvo u EU doprinosi financijskoj snazi države, a ne suprotno, kako su tvrdili i još tvrde neki euroskeptici.

Premda Hrvatska najlakše diše kada je dobra turistička sezona, svi su jednoglasni da je se treba smanjiti tolika ovisnost o turizmu. Kakav je vaš stav? Znači li žilavost gospodarstva koju je pokazalo tijekom korone da ipak nismo osuđeni razvijati samo turizam?

Balans epidemioloških i gospodarskih mjera omogućio nam je da obranimo domaće gospodarstvo i tu, naravno, mislim na turizam. Čak smo i prošle godine uspjeli imati solidnu sezonu, dok su ove godine brojke iznimno dobre. Posve je jasno da smo se posljednjih godinu i pol dana borili s izazovom kako sustav održati ‘iznad površine vode’.

U tome smo uspjeli, ali zato je sad isto tako jasno da se moramo posvetiti planovima i reformama gospodarstva za što nam na raspolaganju stoje ogromna sredstva. Idemo za time da osnažimo gospodarstvo i značajno smanjimo ovisnost o turizmu.

Istina je da nam je ove sezone turizam puno donio, prvenstveno mirniju i stabilniju drugu polovicu godine, ali njegovu ulogu u BDP-u ćemo nastojati smanjiti. Nacionalni plan oporavka i otpornosti i Višegodišnji financijski okvir nude nam priliku za to i mi ćemo je znati iskoristiti.

Kriza je pokazala da se, kad je to potrebno, može naći i osigurati i izravnu novčanu pomoć. Hoće li to stvoriti određenu naviku kod dijela gospodarstvenika, postoji li ta opasnost?

Kriza je pokazala da država može imati pozitivnu ulogu u gospodarstvu i naša je Vlada pokazala gospodarstvenicima da će iscrpiti svaku mogućnost da im pomogne u smanjenju posljedica krize. No, svatko tko se bavi poduzetništvom svjestan je da novac ‘ne pada s neba’ i da postoje granice u državnom zaduživanju, kao i u državnoj pomoći.

Poduzetnicima kojima i popuštanje mjera nije pomoglo uspostaviti poslovanje na noge, i dalje ćemo pomagati, ali pokazatelji u nizu sektora ukazuju na to da se vraćamo u pretpandemijsko razdoblje iz čega se izvlači logičan zaključak da im pomoć više nije potrebna.

Dio poduzetnika koji su primali pomoć za očuvanje poslovanja u uvjetima korone neće uspjeti opstati. S kolikim udjelom onih koji će preživjeti zahvaljujući interventnim mjerama ćete na kraju biti zadovoljni?

Kad smo krenuli u mjere za očuvanje radnih mjesta cilj nam je bio spasiti svako radno mjesto, svakog poduzetnika kojeg je bilo moguće spasiti.

Naravno, osjetio se određeni pad, ali je tržište rada bilo sačuvano. Trenutno imamo najveći broj osiguranika pri HZMO-u još od 2008. godine. I poduzetnici su pokazali prilagodljivost i vjerujem da će se pozitivan trend nastaviti i ubuduće te da ćemo iz cijele pandemije izaći otporniji i snažniji nego prije.

Jeste li očekivali da će se u Hrvatskoj dogoditi eksplozivan rast IT industrije? Je li to i za vas bilo iznenađenje?

Taj rast je konstantan zadnje desetljeće i IT industrija je zasigurno naša sadašnjost i budućnost, prije svega zbog iznimno kvalitetnih i sposobnih domaćih stručnjaka. Danas je u tom sektoru u Hrvatskoj zaposleno oko 45 tisuća osoba, a cilj nam je značajno povećati taj broj pa i privlačenjem radne snage izvana. Slično je i s nizom malih i srednje velikih domaćih IT kompanija kojima možemo pomoći u daljnjem poslovnom sazrijevanju.

IT industrija je pokazala nevjerojatnu otpornost, čak i prije ove pandemije. I konstantan rast. Prema Nacionalnoj razvojnoj strategiji, Hrvatska će provesti niz prioritetnih politika koje su prilike za ovu industriju, od digitalizacija usluga i procesa javne uprave, pravosuđa, zdravstvenog sustava ili fondova za digitalizaciju gospodarstva. Kroz komponentu ‘Gospodarstvo’ unutar NPOO-a, za koju nam je na raspolaganju 26,2 milijardi kuna, posebna pažnja posvećena je i investicijama u inovacije.

Provođenje takvih aktivnosti, odnosno mjera, doprinijet će povećanju produktivnosti, konkurentnosti i diversifikaciji hrvatskog gospodarstva. Tako će se olakšati digitalna tranzicija gospodarstva, razvoj i primjena novih tehnologija. No, bez obzira na sve to, vjerujem da je vrijeme za drukčiji državni odnos prema IT sektoru kako bi to u punom smislu postala strateška domaća industrija.

Čini mi se da je cjelokupna industrija samostalno sazrela do određene razine, ali da joj za odvažniji korak prema vrhu EU treba i drugačiji odnos države. I u tom smjeru ćemo raditi neke promjene u nadolazećem razdoblju.

Može li država našim ‘jednorozima’ dodatno pomoći ili im to i nije potrebno?

Svakako smo otvoreni za dodatnu suradnju s ‘jednorozima’, bez obzira na to što su oni već sami pokazali snagu i značajne kapacitete, zahvaljujući kojima su i uspjeli postati to što jesu. S nekima smo već uspostavili odnose i uspjeli razviti zajedničke projekte. Oni su nam posebno bitni jer šalju poruku o Hrvatskoj kao zemlji u kojoj se može uspjeti, ali naš primarni cilj mora biti stvaranje okruženja za još domaćih ‘jednoroga’ budući da donose ekspertizu i kapital koji je neophodan cjelokupnom tržištu.

U nadolazećem razdoblju pokušat ćemo ojačati kompletan inovacijski sustav i u tom kontekstu trebaju nam škole, fakulteti i bootcampovi koji ‘izbacuju’ inženjere, dizajnere, podatkovne znanstvenike ili pripremaju poduzetnike. Treba nam više venture kapitala fokusiranih investitora s ekspertizom u različitim industrijama i različitim fazama razvoja, od faze ulaganja poslovnih anđela pa sve do eventualnog izlaska na burzu.

Napravili smo pet krugova poreznih reformi od kojih su koristi ponajviše imali poslodavci u ICT-u, a stalno radimo na administrativnom rasterećenju poduzetnika.Znam da bi mnogi u industriji htjeli više, ali od 2017. su provedene mjere koje su administrativno rasteretile poduzetnike za oko 2,7 milijardi kuna, a kroz NPOO planiramo reforme koje će rasteretiti poduzetnike za dodatnih tri milijarde kuna. To su možda mali koraci prema tome da Hrvatska postane pravo mjesto za poslovanje, ali idu u dobrom smjeru i siguran sam da će ih svi domaći poduzetnici prepoznati.

S obzirom na pravce razvoja gospodarstva i EU politiku, hoće li Tomislav Ćorić kao ministar zaštite okoliša i energetike doći u sukob s Tomislavom Ćorićem kao ministrom gospodarstva?

Baš suprotno, upravo zbog EU politika ti segmenti postaju komplementarni. Granica je nekada postojala, ali sad je gotovo pa u potpunosti izbrisana. Klimatski i okolišni ciljevi su ušli u sve pore društva i gospodarstava zemalja Europske unije.

Svjedočimo ogromnom povećanju cijene struje u svijetu, a i iz HEP-a najavljuju 40-postotno poskupljenje struje za gospodarstvo. Poduzetnici već apeliraju da im se pomogne, jer narušava njihovu konkurentnost. Kako ćete odgovoriti na te njihove zahtjeve, možete im pomoći?

Cijena električne energije porasla je na europskom tržištu u posljednjih godinu dana i ovaj utjecaj na cijene u Hrvatskoj treba na sve moguće načine ublažiti, uz detekciju i izbjegavanje rizika. To znači da se dobava električne energije ugovara na nešto dulje razdoblje i time potrošača štiti od porasta cijena na tržištu energenata.

Neke industrije su posebno osjetljive na promjene cijena i one će se morati aktivnije uključiti u tržišne procese. Već postoje različiti modeli ugovaranja s opskrbljivačima i fleksibilni i dinamični ugovori koji amortiziraju kratkoročne događaje na tržištima. HEP nije jedini opskrbljivač, a ubuduće će, s novim zakonom, biti još više mogućnosti na tržištu električne energije koje će kupcima ponuditi nove načine optimizacije troškova.

Ne čini li vam se da se već pretjeruje sa zelenilom politikom, da ona prelazi u drugu krajnost i postaje vidno financijsko opterećenje za gospodarstvo? Hoće li CO2 politika biti samo dodatni uteg konkurentnosti EU, a time i hrvatskog gospodarstva, jer druge zemlje, od istoka Europe, sjeverne Amerike do Kine nemaju takvih mjera?

Dakako da klimatska politika smanjenja emisije stakleničkih plinova može uspjeti samo ako smo svi u tome. No, ne bih se složio da ostatak planeta nema takve mjere. Pariški sporazum je pokrenuo brojne procese, ali velike promjene događaju se i u WTO-u, OECD-u i drugim međunarodnim organizacijama. Veliku klimatsku ambiciju ove godine su izrazili Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, pa i Kina.

Sve EU inicijative, ali i ideja stvaranja gospodarstva koje će biti resursno učinkovito, imaju svoju jasnu poslovnu logiku jer pravovremeno stvaramo sustav koji je otporniji na različite poremećaje – od dobavnih pravaca, ovisnosti o sirovinama kojih nema u EU, do klimatskih promjena.

Kakav automobil privatno vozite? Razmišljate li o nabavi električnoga?

Malo je poznato da je moj službeni automobil u Ministarstvu mali električni Smart. Dakako, on nam služi za kraća putovanja i vožnju gradom, a i zbog svoje veličine i agilnosti je vrlo praktičan. Nabavili smo ga kroz poticajne programe EU, a kupnju električnog automobila preporučujem i ostalima jer je vožnja jeftinija i ne šteti okolišu.

Kroz Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, samo ove godine smo osigurali 105 milijuna kuna subvencija za kupnju električnih i hibridnih vozila pa su takvi automobili dostupniji.

Očito ste skloni takvom vozilu, ali nemate ga još u svojoj privatnoj garaži?

Trenutno nemam električni automobil, ali naravno da o tome razmišljam. Uostalom, mislim da ćemo svi donositi slične odluke jer će na tržištu uskoro dominirati vozila na električni, hibridni ili sličan pogon.

Je li to danas postalo i pomodno? Vjerujete li u budućnost električnih automobila i njihovu široku uporabu ili će ona biti moguća samo za urbane sredine?

Tu i nije toliko bitno što ja vjerujem – pogledajte samo poslovne odluke najvećih svjetskih proizvođača automobila. Svi imaju vrlo jasne planove prelaska na električne automobile. Neki od tih ciljeva se, iz današnje perspektive, čine jako ambiciozni. No, vjerujem da će se ostvariti i da ćemo u idućem desetljeću na našim cestama gledati automobile s električnim ili nekom vrstom hibridnog pogona.

Struja je, međutim, sada još jeftina, ali je izgledno da će ona u tom slučaju biti izuzetno skupa, kao zlato. Kako predviđate stanje ponude i potražnje struje 2030.?

U ovom trenutku ne možemo precizno znati kako će se kretati cijene struje na europskom tržištu, ali sigurno je da će potražnja u nekom trenutku prilično porasti zbog intenzivnog prelaska s fosilnih goriva i energetske tranzicije. No, ne mislim da će električna energija ikad biti skupa, kako kažete, kao zlato, jer sve ideje tranzicije padaju u vodu ako ikad postane luksuz.

Tu ne govorimo samo o proizvodnji, već o čitavim postavkama modernog tehnološkog društva koje ne funkcionira bez pristupačne električne energije. Utvrdili smo da će potražnja rasti, zato planiramo održiv odgovor po pitanju ponude. Radimo na obnovi naših kapaciteta u hidroelektranama i korištenju potencijala u vjetru, solarima ili geotermama, gdje možemo ostvariti velik napredak i po pitanju toplinarstva.

Do 2030. napravit ćemo značajne iskorake po pitanju energetske učinkovitosti, ali i po pitanju pojedinačne proizvodnje energije u kućanstvima i kompanijama. Volio bih da u ovom desetljeću većina krovova na farmama, tvorničkim pogonima, ali i kućama, ima postavljene solarne panele. Puno ćemo raditi na osnaživanju pojedinaca u proizvodnji kako bi se električna energija učinila što dostupnijom.

Ako krećemo prema zelenoj energiji, što pretpostavlja polagan oproštaj s ugljikovodicima, kako će se to odraziti na Inu, o kojoj se već pet godina čeka vladine poteze zbog najave premijera Andreja Plenkovića da će se ići s otkupom Molovih dionica?

Ugljikovodici i dalje imaju svoju ulogu u gospodarstvu, ali njihovo pridobivanje u uvjetima energetske tranzicije postaje rubno isplativo. Naftne kompanije se u velikoj mjeri pretvaraju u energetske, mijenjaju svoj portfelj i sve više ulažu u obnovljive izvore energije. Na istom scenariju mora raditi i Ina, a to znači i veću sposobnost korištenja novih tehnologija te ulaska u nove investicije. U ovom trenutku, o toj sposobnosti ovisi i vrijednost kompanije.

Treba očekivati značajno povećanje utroška električne struje, a tu Republika Hrvatska s vlastitom proizvodnjom slabo stoji. Kako ćemo osigurati svoj energetski suverenitet i dosegnuti energetsku samodostatnost?

Republika Hrvatska ima dostatne proizvodne kapacitete, međutim bitno je i koliko su oni konkurentni na tržištu jer moramo promatrati kontekst emisija CO2. Upravo politika cijena emisijskih jedinica CO2 koja se u EU sada vodi, govori u prilog održivoj niskougljičnoj proizvodnji električne energije kakva se proizvodi u Hrvatskoj.

Takvi su nam i planovi za razvoj novih postrojenja koji u svjetlu viših cijena neće trebati dodatne državne poticaje, već će biti tržišno konkurentni. Važan doprinos tome je i nadolazeći tzv. mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika kojim će uvozna električna energija, u kontekstu CO2 emisija i penaliziranja, imati isti status kao i ona proizvedena u EU.

Hrvatska ima jasnu strategiju razvoja OIE energije i cilj nam je da sva električna energija koja se troši u RH u 2030. bude niskougljična, što znači proizvedena iz obnovljivih izvora energije, visokoučinkovitih plinskih kogeneracija u okviru toplinarstva i/ili Nuklearne elektrane Krško.

Slovenci se ozbiljno pripremaju za gradnju drugog bloka NEK, zapravo time i nama olakšavaju i nije pitanje treba li se Hrvatska tome pridružiti, nego imamo li šanse za sudjelovanje u projektu i trebaju li Slovenci naše partnerstvo?

Slovenija će sigurno trebati partnere u izgradnji drugog bloka NEK, jer je to takva kapitalna investicija, a morat će osigurati i tržište koje će jamčiti povrat. U kontaktu smo s njima i vidjet ćemo kako će se situacija odvijati. Sigurni i stabilni izvori energije su zasigurno u našem interesu.

Zelena i digitalna tranzicija je, dakle, temelj za europsku politiku u narednih sedam godina. Što će to značiti i za našu novu sedmogodišnju industrijsku strategiju, koja je u pripremi?

Hrvatska industrija, kao i industrije ostalih zemalja, manje-više se nalazi pred klimatskom i digitalnom tranzicijom. Kako bi se ojačao potencijalni rast hrvatskog gospodarstva, nužna je tehnološka modernizacija i povećanje produktivnosti. S obzirom na to da je hrvatska industrija raznovrsna, s različitim sektorima koji se suočavaju s različitim razvojnim izazovima, Hrvatska će kroz NRS-2030 pojedinačno pristupati rješavanju problema s kojima se pojedina industrija suočava.

Cilj je stvoriti industrijske ekosustave koji će okupiti ključne razvojne dionike: akademski sektor, dobavljače, te mala, srednja i velika poduzeća. Kako bi se povećala konkurentnost gospodarstva, poduzimat će se mjere i provoditi politike koje će povećavati inovativnost kroz snažnije stvaranje i prijenos znanja te interakciju između znanstveno-istraživačkog, kreativnog i proizvodnog sektora.

To podrazumijeva i uspostavu digitalno-inovacijskih centara, centara kompetencija, kao i centara za transfer tehnologije. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja je upravo u okviru provedbe Strateškog projekta za podršku inicijativa klastera konkurentnosti postavilo ključne smjernice budućeg industrijskog razvoja i to putem inicijativa koje su usmjerene na poticanje inovacija, povećanje produktivnosti i diversifikaciju gospodarskih aktivnosti.

Glavni cilj projekta je podržati nastojanja za povećanje konkurentnosti i poboljšanje pozicije RH unutar globalnih lanaca vrijednosti. Klasteri konkurentnosti predstavljaju nositelje gospodarskog razvoja, a njihova dinamika predstavlja pokretač gospodarske, industrijske i tehnološke specijalizacije Hrvatske. Sve ovo uzet će u obzir nova industrijska strategija, čije se donošenje očekuje u skorom razdoblju.

Dvije promjene preobrazit će hrvatsku industriju do 2030. godine te joj omogućiti da ostane održiva i konkurentna: zelena i digitalna tranzicija, te poboljšanje pozicije hrvatskog gospodarstva u globalnim lancima vrijednosti.

Prelazak na konkurentniju, održivu i digitalnu industriju nudi velike prilike, ali zahtijeva i javna i privatna ulaganja u modernizaciju i diversifikaciju proizvodnje. Proizvodni sektori koji stvaraju višu i visoku dodanu vrijednost i usluge temeljene na znanju, uz prihvaćanje postulata kružnog i dekarboniziranog gospodarstva, bit će osnova za održiv i konkurentan razvoj.

Korona je pokazala i brojne slabosti, pa tako i da je Europa ostala bez supstanci nužnih za proizvodnju, te se aktualizirala tema vraćanja proizvodnje koja je proteklih desetljeća iseljena u druge dijelove svijeta s drugim standardima i nižim troškovima. Kako tu stoji Hrvatska, gdje vidite prilike za nas?

Pandemija je rezultirala raznim promjenama u opskrbnim lancima, između ostaloga okretanju proizvođača europskim partnerima, odnosno povratku u matične zemlje. Rast troškova sirovina nužnih za proizvodnju, ali i cijene transporta iz Azije, natjerali su i neke domaće tvrtke na promjenu koncepta poslovanja, traženje novih poslovnih mogućnosti.

Tu se i u Hrvatskoj osjete konkretne promjene. Primjerice, jedna velika tvrtka koja u Međimurskoj županiji ima proizvodnju radne i zaštitne odjeće i obuće odlučila je preseliti dio proizvodnje iz Azije i povećati kapacitete u EU, odnosno Hrvatskoj. Vjerujem da će takvih primjera biti još, već je zabilježen povećan interes poduzeća iz sektora farmaceutske i medicinske industrije za realizaciju investicijskih projekata u Hrvatskoj.

Po čemu biste voljeli da vas se pamti kao ministra gospodarstva?

Manje je važno hoće li netko pamtiti mene kao ministra, koliko bih volio da se pamte ove godine tijekom kojih smo sačuvali domaće gospodarstvo u najvećoj globalnoj zdravstvenoj krizi, imali značajne stope rasta te proveli reforme bitne za održivost i budućnost hrvatskih poduzetnika.