Vi ste suosnivač vrlo uspješne franšize Surf’n’Fries, koja posluje u gotovo 20 zemalja, osnovali ste grupaciju CFCG, kojom želi pomoći brendovima u franšiznom poslovanju i širenju na međunarodna tržišta. No sad kad pogledate s odmakom, kako je bilo započeti poslovanje u Hrvatskoj? S kojim ste se nepotrebnim problemima susreli i što možete pohvaliti u procesu pokretanja businessa?
Uzbudljivo i nepredvidljivo bio bi najkraći mogući opis. Što se problema tiče, tržište u Hrvatskoj nije posloženo jer ima jako malo ustaljenih tržišnih pravila, a to predstavlja vrlo velik izazov u pokretanju posla. Bilo je jako puno pitanja na koja je bilo jako teško doći do odgovora. Jednostavno, svatko radi po svome pa se mnoge odluke moraju donositi na temelju pretpostavke, što u profesionalnom svijetu nije dobro. Mnogi izazovi su generirani upravo pretjerano reguliranim sustavom. U našem slučaju, u ugostiteljstvu, čak ni sami zaposlenici nadležnih institucija ne znaju odgovore na mnoga pitanja. Evo, jedan primjer je s našim drugim dućanom koji smo otvarali 2010. godine, a koji je trebao imati čak sedam lavandina/sudopera. Od toga, tu su bili sudoperi za crno posuđe iako naš koncept uopće nema posuđe, nego koristimo jednokratnu ambalažu... Mnogo puta smo se susretali sa sličnim nelogičnostima. Nadalje, od samih početaka imali smo problema s pravnim sustavom u domeni zaštite intelektualnog vlasništva, što je nama od iznimne važnosti kao franšiznom konceptu jer se franšiza zasniva upravo na know-how-u i kompletno je izložena ako nije pravno zaštićena od strane institucija. Nažalost, institucije u Hrvatskoj po pitanju intelektualnog vlasništva vrlo loše funkcioniraju pa smo imali brojne slučajeve plagiranja na što nadležni organi reagiraju kao da nismo ista država. Bilo je i slučajeva krađe cijelog koncepta od strane franšizera i tome slično. Također, bilo nam je financijski iznimno teško planirati zbog konstantnih promjena poreznih zakona. U proteklih 10 godina samo PDV se mijenjao barem četiri puta, i to u rasponu od 10 posto pa sve do današnjih 25 posto. Naravno da takve promjene rezultiraju tektonskim pomacima u financijama što je vrlo teško planirati, a logično, i popratiti u operativi. Kao pozitivnu stranu, istaknuo bih naše kupce koji prepoznaju inovativne koncepte kao i franšizere koji su velikim dijelom zaslužni za razvoj brenda. Tako da Hrvatska ima izvrsnu publiku za testiranje novih koncepata koji mogu postati globalni brendovi. Također, još jedna bitna stavka je turizam jer je Hrvatska hub zbog mnogih turista koji nam dolaze, pa se tako može vidjeti i reakcija stranih državljana na koncept. To nam uvelike olakšava kasniju prilagodbu brenda za strana tržišta i planiranje rasta.
Kakva je pozicija ugostitelja na stranim tržištima? Jesu li i drugdje prisutni problemi kao u Hrvatskoj, poput nedostatka radne snage i nemogućnosti da su radnici dobro plaćeni?
Strana tržišta su vrlo širok pojam, naišli smo na razno razne situacije, međutim možemo reći kako je nedostatak radne snage vrlo čest slučaj. S druge strane, plaćanje nije toliko velik problem jer postoje modeli, od onih gdje zaposlenici rade po sistemu napojnica ili jednostavno ugostitelji nisu toliko porezno opterećeni da nema problema oko plaćanja. Osobno smatram da je sistem napojnica izvrstan jer potiče i bolju uslugu... nažalost u Hrvatskoj je i napojnica oporeziva, pa eto, niti tu nema prolaza.
Surf’n’Fries ste 2013. godine morali radikalno restrukturirati jer vam je, kako ste rekli, prvotni zalet očigledno stvorio krivu predodžbu o tome što čini uspješnu tvrtku. Gdje ste pogriješili i kako ste uspjeli ponovno restartati tvrtku?
S obzirom na to da smo doslovno bili pioniri franšizne industrije u Hrvatskoj, vjerujem da gotovo ne postoji greška koju nismo napravili. Pod time mislim da smo imali krivo postavljene i poslovne modele, slabašne ugovore, nedovoljno razrađene standarde pa smo isto tako bili naivni i birali krive franšizere. Sve to nas je jako puno koštalo i u konačnici, prošli smo vrlo skupu školu na vlastitoj koži. Zatim smo 2013. morali stati na loptu i doslovno se vratiti 20 koraka unatrag pa polako sve presložiti kako bismo uspjeli preživjeti. Srećom, to smo napravili kako treba i brend ne da je preživio nego je nastavio rasti globalno. Već 2015. godine smo dobili NextGen nagradu u Las Vegasu od International Franchise Association za mladu nadu franšizne industrije, što je bila velika potvrda da ipak stvari radimo ispravno.
Koja je razlika u pokretanju biznisa u Hrvatskoj i inozemstvu, koliko se razlikuju davanja, porezi, obaveze, ali i poticanje otvaranja vlastitog businessa? Koliko je kod nas kompliciranije pokrenuti vlastiti business i što bi se hitno trebalo mijenjati da budemo uspješniji?
Razvijene zemlje su kudikamo jednostavnije za poslovanje što se tiče birokracije, razvijene zemlje teže ka frictionless sustavima, što znači da njima država ne ulazi u poslovanje nego potiče poslovanje i rast, ali naravno uz funkcionalni pravni sustav. U Hrvatskoj se nažalost gomilaju regulative do besmislenih razina, gdje su primjerice inspekcije u stanju pitati ugostitelja kamo odlaze stare žarulje i tome slično. Još su stari Rimljani govorili da što više regulative država donosi, više je korupcije pa eto, neka to shvati tko kako želi. Što se poreza tiče, Hrvatska od svih tržišta na kojima mi poslujemo ima neusporedivo najviše poreze. U našoj branši, PDV na drugim tržištima koje poznajemo je najčešće unutar 10 posto. Kada u razgovoru sa strancima spomenem da je u Hrvatskoj PDV 25 posto, oni jednostavno to ne mogu vjerovati. Često me pitaju: „Pa kako vi uopće tamo radite?“ S odmakom dobivenim kroz poslovanje u raznim zemljama svijeta, jedini zaključak je taj da u Hrvatskoj radimo stvari naopako. Zbog visokih poreza i regulative, primjerice u ugostiteljstvu, gubi se tržišno natjecanje jer umjesto da se natječe kvalitetom, uslugom, cijenom i tome slično, ugostitelji se natječu u tome tko bolje vara, ima bolje veze (najčešće političke) i tako dalje. U konačnici, ne preživljava ili prosperira onaj tko je bolji ugostitelj, nego onaj koji se bolje snalazi u izbjegavanju poreza, dobivanju natječaja za poslovne prostore i slično, a to je potpuno pogrešno.
Što bi trebalo napraviti? Osobno sam za liberalizaciju tržišta i jačanje pravnog sustava. Vjerujem da nam treba što manje države u poduzetništvu općenito, a što više pravne zaštite. Isto tako, trebamo što manje poreze, i pustiti tržištu da „odluči“ tko treba napredovati. Država tu svakako ne bi trebala biti umiješana niti je to uloga države. U suštini, trebamo promijeniti mindset kao društvo, jer s trenutnim sustavom još uvijek mentalno nismo izašli iz neuspjelog socijalizma; kojeg smo ponovno rekreirali, samo smo ga drugačije nazvali.
Često ističete da su vaš najveći kapital intelektualno vlasništvo i inovacija. Možete li nam nešto više reći o tome i koliko su hrvatska poslovna zajednica i institucije koje bi vas trebale podržavati, prepoznale vaše najveće vrijednosti i koliko se to prepoznavanje i podrška razlikuju kod nas i u inozemstvu?
Nažalost, dan-danas vodimo bitke oko poštivanja i zaštite intelektualnog vlasništva. Naš koncept se bazira na brendu/žigu i ambalaži koja spada pod industrijski dizajn. U Hrvatskoj smo do sada imali preko 100 slučajeva plagiranja na što su nadležni organi reagirali na razne načine. Primjerice, za isti plagijat bi u jednom dijelu zemlje plagiranje bilo sankcionirano, dok bi u drugoj županiji inspekcija rekla kako ne smatra da se radi o plagijatu, što je apsolutni apsurd s obzirom na to da svi imamo isti zakon. Sud u kontekstu povrede intelektualnog vlasništva gotovo ne funkcionira jer je pravni sustav iznimno spor pa smo imali slučajeve da je do termina za koji je zakazano ročište plagijator već zatvorio tvrtku, a nama su ostali troškovi. Kada se i dogodi povreda intelektualnog vlasništva, znalo nam se dogoditi da institucije ne znaju tko je uopće nadležan za izlazak na teren i utvrđivanje stanja. Nekad je to bio Državni inspektorat koji se rastransformirao pa je taj posao prebačen na carinu, i tako dalje. Osim toga, Državni zavod za intelektualno vlasništvo ima dvostruke standarde pri samoj zaštiti, jer se nama primjerice odbija zaštita ambalaže kao 3D žig dok se recimo najobičnija bočica Coca-Cole ili nekih drugih proizvođača zaštiti kao 3D žig. Nedavno smo Državni zavod za intelektualno vlasništvo suočili s ovim činjenicama, ali nismo dobili nikakav suvisli odgovor nego vrlo birokratski pristup, što ne pomaže nikome. Osobno mislim da se i ovdje opet radi o zadovoljavanju formi, usklađivanju s EU, a sadržaj nitko ne razumije i ne preuzima odgovornost. Sve se to naravno plaća novcem poreznih obveznika. Što se inozemstva tiče, to također ovisi od zemlje do zemlje, neko pravilo je da što je zemlja razvijenija intelektualno vlasništvo bolje funkcionira, a što je zemlja nerazvijenija funkcionira lošije.
Vrlo ste uspješni u franšiznom poslovanju. Jeste li o takvom poslovanju učili metodom pokušaja i pogreške, kakva su vaša iskustva s franšizama vašeg brenda u svijetu i kolika je zastupljenost franšiznog poslovanja u Hrvatskoj?
Najviše smo učili metodom pokušaja i pogreške. Međutim puno smo se educirali kroz knjige, kasnije kroz konzultante, ali i od mnogih kontakata koje smo stvorili u svijetu, a najviše u Americi koja prednjači u franšiznom poslovanju. Naše iskustvo s franšiziranjem je u konačnici vrlo dobro, jer nikada nismo ni sanjali da će brend ovoliko rasti i to na globalnim tržištima, a za taj rast je najviše zaslužan franšizni poslovni model. Nažalost, Hrvatska je doslovno posljednja zemlja u svijetu po broju domaćih franšiznih sustava. Naime, u Hrvatskoj postoji oko 200 franšiznih sustava, ali samo 12 posto ih je domaćih. U susjednoj Sloveniji je već bitno drugačija priča jer je 48 posto franšiznih sustava domaće, a u Italiji visokih 92 posto! U SAD-u je primjerice jedno od dvanaest poduzeća franšizno i tamo franšizna industrija prihoduje gotovo četiri posto GDP-a. Još jedan zanimljiv primjer je zemlja slične veličine kao Hrvatska – Novi Zeland ima vrlo razvijen franšizni sustav u kojoj je jedno od šest radnih mjesta vezano uz franšiznu industriju. Globalno gledajući, nova franšiza otvori se svakih osam minuta.
Želja vam je do 2022. u Rusiji i Kazahstanu otvoriti nevjerojatnih 300 franšiznih objekata. Hoćete li to uspjeti ostvariti i što još planirate napraviti u vašem poslovanju, koje još izazove želite ostvariti?
Zasad nam se plan u Rusiji neće ostvariti u tolikom broju, međutim SnF u Rusiji raste, što je dobro. Za rusko tržište pripremamo neke nove formate s kojima ćemo postići još brži rast. Trenutno radimo na ideji da lansiramo brend u Americi što je vrlo kompleksno, skupo pa samim time i riskantno. Međutim, volimo izazove, a i s rizikom smo u posljednjih 15 godina u poduzetništvu postali na „ti“ pa vjerujem da ćemo uspjeti i u toj nakani.
Danas ste međunarodni konzultant za franšizno poslovanje. Koliko je interes Hrvata za takvo poslovanje i koje su specifičnosti i benefiti za one koji se odluče ući u takvo poslovanje s vašim brendom? Na čemu najčešće „zapinju“ hrvatski poduzetnici kad se odluče na otvaranje franšize?
Da, ove godine sam pokrenuo Colak Franchise Consulting Group s ciljem da pomognem u razvitku franšizne industrije u Hrvatskoj. Želja mi je da s desetogodišnjim iskustvom u internacionalnom franšiziranju pomognem drugim domaćim konceptima u rastu i izlasku na strana tržišta, u konačnici i zato da ne moraju prolaziti sve one pogreške kroz koje smo mi morali proći. Zaista se nadam kako ćemo uspjeti pomaknuti hrvatsku franšiznu industriju iz ove vrlo nezahvalne pozicije.
Koja od zemalja u kojima poslujete je idealna za otvaranje vlastitog kafića ili restorana? Odražava li se njihova regulacija ugostiteljskog sektora na turizam?
Mi imamo najveći uspjeh i najbolja iskustva s Njemačkom. Kao što sam prije spomenuo, što je država razvijenija, to stvari bolje i logičnije teku.
Odustali ste od ugostiteljskih objekata u Hrvatskoj. Koji je bio razlog tome?
U Hrvatskoj i dalje imamo preko 20 franšizera. Medutim, svi su isključivo vezani uz turizam jer je to realno jedino gdje je model održiv radi veće kupovne moći turista. Nažalost, cjelogodišnji objekti teško mogu opstati zbog previsokog poreznog opterećenja i preniske kupovne moći lokalnog stanovništva.
Sadržaj nastao u suradnji s Koordinacijom ugostitelja Hrvatske