U Lici niče turistički raj s bajkovitim kućicama na jezeru i drveću

Da Goran Štrok kreće u novi poslovni pothvat, javnost je prvi put mogla saznati iz intervjua hrvatskog ministra turizma Garija Cappellija u travnju ove godine.

Tragom tog intervjua potražili smo Štroka, ali on nije bio spreman za razgovor za novine sve do ovih dana, dok za svoj projekt nije dobio građevinsku dozvolu i dok nije bio dovršen idejni plan. A tada se pred novinarima otvorila velika senzacija: baš kao što je nekoć derutne dubrovačke hotele poput čarobnjaka pretvarao u vrhunsku svjetsku atrakciju, tako Goran Štrok opet sugovornike ostavlja bez daha sa svojom novom zamisli, s projektom kakav Hrvatska još nije vidjela.

Podno ličkih padina Velebita, nedaleko od Lovinca, skrivenu u netaknutoj prirodi, u kraju „gdje nije moguće vidjeti drugi krov ili dimnjak, a tišina je gromoglasna“, Štrok razvija ponudu „organskog luksuza“, „turističko naselje ravno najboljima na svijetu“.

U luksuznom naselju koji ima u sebi elemente glampinga (što je kovanica od glamour i kamping), na zemljištu od 13,4 hektara na kojemu je i kraško jezerce površine tri hektara, podići će recepciju s konferencijskom dvoranom, 39 drvenih, 31 platnenih od toga osam dvoetažnih kućica „na drveću“, dva restorana (u šumi i na jezeru na drvenim stupovima), bar, wellness, bazen... opremljene jacuzzijima, saunama, podnim grijanjem, Bose razglasima... sve „namijenjeno ljudima koji žele biti posve uronjeni u prirodu, a da se ne moraju odreći vrhunskog komfora stanovanja i vrhunske gastronomije“.

Noćenje 400-500 eura

Na sve to Goran Štrok spreman je potrošiti oko 14 milijuna eura vlastitog novca i kredita Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR), nadajući se da će mu se iznajmljivanje kućica po 400-500 eura za noć isplatiti i u kraju u kojem sada noćenje i na vrhuncu ljetne sezone prosječno stoji 20 eura. Na čemu Štrok temelji takav optimizam?

Goran Štrok jedan je od najintrigantnijih, ali i kontroverznijih hrvatskih poduzetnika. Rodio se u Zagrebu po završetku 2. svjetskog rata, u obitelji španjolskog borca i narodnog heroja NOB-a te majke slikarice.

Već kao student prava počeo je voziti automobilske utrke i postao legendarno uspješan: u vrijeme kada su vozači relija postizali slavu daleko veću od slave nogometaša, sedam puta bio je prvak bivše države. No jednako kao u proklizavanju kroz zavoje do samih rubnika, Goran Štrok bio je vješt i u automobilističkom biznisu.

– Onda su nekako bili uspješniji oni vozači koji su imali i smisla za posao. Ja mislim da sam bio vrlo uspješan u animiranju velikih firmi i sponzora, u pisanju marketinških ponuda i slično. Ili bar jednako dobar kao i na samim utrkama – rekao je nedavno za beogradski automobilistički portal TopSpeed.

– U to vrijeme vozač je morao biti i sam svoj menadžer. To se nije moglo razdvajati kao danas. Zato sam ja radio i jedno i drugo s jednakom pažnjom i ozbiljnošću.

To se na Štroku vidi i danas. On toliko gorljivo, zaneseno i uvjerljivo, a opet inteligentno i nenametljivo, predstavlja svoje vizije da sugovornici vrlo brzo postaju spremni od njega „kupiti“ svaku zamisao i svaki projekt, makar graničili s fantazijom.

No dok su drugi hrvatski vrhunski sportaši po završetku sportske karijere uglavnom otvarali kafiće, Štrok je na krilima svoje sportske karizme i marketinških poslovnih kontakata koje je stvorio kao vozač, ali i kao zaposlenik vanjskotrgovinskog poduzeća Velebit, 1977. s obitelji odletio u Englesku. Brifing za novinare njegove službe za odnose s javnošću kaže da je u Engleskoj radio kao neovisni savjetnik tvrtkama za izgradnju postrojenja i građevinskim tvrtkama, sudjelujući u sklapanju projekata vrijednih i više od milijarde dolara.

Udružio se s bivšim direktorom tvrtke Davy McKee Derekom Marklandom u građevinskom inženjeringu (engl. land development) u Engleskoj, na Kanarima, u Hrvatskoj i Tajlandu. Partneri su kupili i tvrtku za opskrbu posadama te vođenje i održavanje naftnih i plinskih platformi i postrojenja u Sjevernom moru pa su s početnih stotinu narasli na više od tisuću zaposlenika. Urede su imali u Hong Kongu, Kuala Lumpuru i Bangkoku.

Golema radna energija i sofisticirana socijalna inteligencija kojom žari znali su ga navesti i na sklisko političko tlo. U Hrvatskoj je neuspješno pokušao pokrenuti prve privatne novine, a istovremeno je sklapao duboka, trajna i iskrena prijateljstva s intelektualnom i umjetničkom elitom, Džamonjom, Murtićem, Senečićem.

Kuća u kojoj Renata i Goran Štrok stanuju kad su u Zagrebu udomila je i zbirku memorabilija i umjetnina na kojoj bi joj pozavidjele i mnoge javne galerije, ali skupljane desetljećima s ukusom i bez pretencioznosti. Poprilična Džamonjina skulptura u dvorištu vile na Rokovu perivoju ubrzo će postati „fokalnom točkom“ Štrokova ličkog glampinga.

Misli rade kao Ferrari

Hotelijerstvu se Štrok odlučio potpuno posvetiti još davne 1994. godine, a u prosincu 1995. kupio je prekrasni hotel Wren’s House u Windsoru, s pogledom na dvorac Windsor i u blizini koledža Eton u kojem se školovalo 19 britanskih premijera te kraljevići William i Harry. Po hotelu je Štrok nazvao svoju kompaniju Wren’s Group.

Iste godine Goran Štrok „započeo je ostvarivati svoj dugogodišnji san: emocije su ga oduvijek vukle u Hrvatsku kojoj je želio pomoći u obnovi gospodarstva i revitalizaciji turističke industrije“ pa je kupio centralni riječki Grand hotel Bonaviju i uklopio ga u lanac od 16 hotela u Velikoj Britaniji, na Sejšelima i u Hrvatskoj.

Sljedećih desetljeće i pol njegova hotelijerskog djelovanja, bolje reći poslovne avanture, nije lako ukratko opisati. Napuštao je i prodavao kapacitete u Škotskoj i na Sejšelima i okrenuo se dubrovačkim hotelima. Na Britanskim Djevičanskim otocima osnovana je tvrtka GS HR Holdings Ltd. koja je u Hrvatskoj osnovala tvrtku Jadranski luksuzni hoteli (JLH) d.o.o. kojoj je Štrok bio predsjednik Uprave, a ta je, pak, stala kupovati dubrovačke hotele, Excelsior (2000. godine), Bellevue (2001.), Dubrovnik Palace (2002.) i Kompas (2003.) – sve na spektakularnim lokacijama s veličanstvenim pogledom na Grad.

Ubrzo je Štrok pokrenuo drastičnu preobrazbu ne samo tih hotela nego čitavog dubrovačkog, pa i hrvatskog hotelijerstva. Stvorio je čitavu jednu novu civilizaciju.

Hotele koji su imali tek dvije ili tri zvjezdice, ili su u ratu bili posve devastirani, pretvarao je u luksuzna ljetovališta s „pet plus“ zvjezdica.

U Pallace je JLH uložio 45 milijuna eura, u Bellevue 24 milijuna. Uzalud su mu prijatelji govorili da „postoje puno jednostavniji načini za samoubojstvo“: privukao je hollywoodske zvijezde, osvojio najprestižnije strukovne nagrade. Ali, 2009. čitav je svjetski ekonomski poredak zastenjao i zaškripao pod udarom globalne Velike recesije pa se nakon pozajmljenih i potrošenih 150 milijuna eura u nevoljama našao i Goran Štrok. Bio je prisiljen potražiti partnera koji će dokapitalizirati JLH.

U pregovorima je najdalje otišao s katarskim investicijskim fondom, koji je svoje ulaganje uvjetovao Štrokovim ostankom u menadžmentu. No tada su čileanski milijarderi hrvatskog podrijetla Lukšići „ponudili 10 milijuna više. Bila je to ponuda koja se nije mogla odbiti“, kaže Štrok. A Lukšići nisu htjeli nikakvo partnerstvo, nego samo apsolutno vlasništvo.

I tako je Goran Štrok na ljeto 2011. bio prisiljen rastati sa „svojim“ luksuznim dubrovačkim hotelima. Podatak s koliko je novca izašao iz Jadranskih luksuznih hotela Goran Štrok ne otkriva, smatra ga privatnim i povjerljivim, no, da je puno novca izgubio, to priznaje.

Sedam godina poslije s luksuznim resortom koji ima elemente glamping u sebi u Lovincu Goran Štrok u 71. godini života zapravo se poslovno diže iz pepela. No, ni danas mu ne manjka energije, bistrine, prodornosti. Imena suradnika iz sada već daleke prošlosti ispaljuje kao metke, misli mu pretiču govor s 200 na sat, kao u Ferarriju, kad bi se i puno mlađim „običnim“ ljudima u njegovim godinama već zamantalo u glavi.

I ponovo dolazi s novom „filozofijom“ i novim „doživljajima“, „originalnošću, udobnošću, inovativnosti i autohtonosti“ kakvih u Hrvatskoj još nigdje nema. Zvat će se „T-nest“: „nest“ je, dakako, gnijezdo na engleskom, a T je inicijal imena Nikole Tesle, ali i marke električnih automobila kakvima će jedino biti dopušteno kretanje u resortu. A zašto sve to baš u Lovincu?

Kompleksan zahvat

Mjesto, osim što raspolaže prelijepom i nedirnutom prirodom, odabrano je vrlo inteligentno, u težišnici prostora u kojem se nalaze sedam nacionalnih parkova, tri parka prirode, barem četiri lokalne atrakcije (od Centra Nikole Tesle do kanjona Zrmanje) i tri gradska centra kulture i zabave (Zadar, Šibenik i Pag), a na pola sata vožnje od međunarodnog aerodroma u Zemuniku.

No, posao Štrokovim projektantima (čak ih je osmero iz slovenske tvrtke GLAMpro teama i sa zagrebačkih Arhitektonskog i Građevinskog fakulteta) i izvođačima posao neće biti nimalo lak. Trebat će „usred nedođije“ stvoriti luksuzno naselje sa svom infrastrukturom, novim cestama, strujom, pitkom vodom i kraškim jezerom koje ne ponire i samo se prirodno pročišćava.

Za vođenje novog centra Štrok angažira svoje stare suradnike iz Jadranskih luksuznih hotela, od Olega Valjala, bivšeg zamjenika ministra turizma i europarlamentarca, do čuvenog chefa Toma Gretića. No pogled mu je i širi od 13,4 hektara pa tako namjerava zatražiti koncesiju i za okolnu državnu šumu, obližnje sanjkalište Cvitešu pretvoriti u malo skijalište s komplementarnim restoranom i slično. To malo turističko naselje „zapravo je vrlo kompleksan i kompliciran zahvat“, kaže Goran Štrok.

A kad dogodine primi prve goste, za koje Štrok ne sumnja da će ih biti mnoštvo, „taj prostor najvišeg standarda, uz bogatstvo prirode i ponudu jedinstvenog doživljaja, opuštanja i slušanja tišine, pomoći će razvoju lokalnog turizma i podići kvalitetu cijelog kraja i života lokalne zajednice“.

>> Uživanje u suncem okupanim slapovima Krke