Franjo Gregurić

Rođen je 12. listopada 1939. u Loboru u Krapinsko-zagorskoj županiji gdje je završio pučku školu, a malu maturu u Zlataru. Njegov otac Adolf kao i djed Franjo su bili kovači. U Zagrebu je upisao Srednju tehničku školu koju je završio 1956. Stanovao je u đačkom domu u Selskoj ulici. Po završetku srednje škole zapošljava se kao tehničar u sisačkom poduzeću „Radonja“, koje se bavilo kemijskom industrijom. Od tog poduzeća dobiva stipendiju te upisuje Tehnološki fakultet u Zagrebu.

S diplomom se vraća u istu tvrtku te je uskoro napredovao do tehničkog direktora, sa samo 25 godina.  Magistrirao je i  doktorirao kemijsko inženjerstvo u Zagrebu. Autor je dva patenta u zaštiti pesticida. Iz Radonje prelazi na rukovodeće dužnosti u Chromosu u Zagrebu. 1981. bio je predsjednik Gospodarske komore Grada Zagreba. Tri je puta izbacivan iz Partije. Prvi put tijekom studija zbog studentskih demonstracija, drugi put 1971. ali je vraćen u Savez komunista 1973. Treći put je izbačen zbog  afere „Zelenjak“.

Iako je stanovao u društvenom stanu od 100 kvadrata, preko stambene zadruge Tehnograd dolazi do zemljišta u elitnom dijelu Zagreba , Zelenjaku, za dva velika stambena objekta. U tu aferu je bio uključen i Nikica Valentić kao voditelj građevinskog poduzeća koje je izvodilo radove na Gregurićevoj kući. Bili su optuženi da se dio društvenog novca slio u privatne džepove.

Unatoč tome, prelazi u Astru, poduzeće koje je obavljalo trgovinu s inozemstvom. 1989. postao je voditelj Astrinog predstavništva u Moskvi. Poduzeće Astra , koje je imalo godišnji prihod od 750 milijuna dolara, uglavnom je trgovalo energentima, naftom i ugljenom, strojevima te tekstilom, linoleumom i prehrambenim proizvodima.

Tuđman ga je pozvao u HDZ jer je, nakon razgovora s njim, shvatio da u mnogočemu imaju slične stavove. S početkom srpske agresije Gregurić je preko Astre pomogao pri uvozu dijela naoružanja za Hrvatsku.

U vladi Josipa Manolića  od studenog 1990. do srpnja 1991. bio je potpredsjednik. Zbog teških prilika u kojima se Hrvatska nalazila u tom vremenu boreći se za opstanak, 17. srpnja 1991. formirana je Vlada demokratskog jedinstva u koju je ušlo sedam parlamentarnih stranaka, uključujući i oporbene stranke, a Gregurić je bio premijer. Tijekom Gregurićeva mandata  Hrvatska je međunarodno priznata 15. siječnja 1992. I primljena u Ujedinjene nacije. Gregurić je na  funkciji premijera ostao do 12. kolovoza 1992.

Naslijedio ga je Hrvoje Šarinić. Gregurić potom odlazi za direktora Astrine podružnice u Beču, tvrtke Omnico. Od 1992. do 2000., u dva saziva,  bio je saborski zastupnik HDZ-a. Bio je član Predsjedničkog vijeća, glavni savjetnik predsjednika RH, član saborskog Odbora za gospodarstvo, razvoj i obnovu a od 1995. predsjednik Odbora za izbor, imenovanja i administrativne poslove.

Bio je generalni direktor Ine od 1993. do 1995. a od tada do kraja 1999. bio je potpredsjednik Nadzornog odbora te kompanije. Bio je predsjednik Nadzornog odbora tvrtki Elka, IGH, Genera. I nakon predstanka obavljanja političkih dužnosti držalo ga se moćnikom iz sjene, najutjecajnijim članom tehnomenedžerske frakcije HDZ-a. Iako ga se povezivalo sa zakonom o pretvorbi i privatizaciji, taj zakon nije usvojen za vrijeme njegova mandata. „Zakon je donesen za vrijeme Manolićeve vlade. Ništa nije privatizirano za vrijeme rata jer smo mi imali drugi prioritet. Naš zadatak je bio kako osigurati funkcioniranje obrane zemlje, kako osigurati  naoružavanje  vojske i policije. Kako prihvatiti i osigurati 600 tisuća prognanika i izbjeglica u ljeto 1992.“, govorio je Gregurić.

Bio je i dugogodišnji predsjednik Vatrogasne zajednice Hrvatske. Njegov zet je bio Zlatko Mateša, hrvatski premijer od 1995. do 1999. Bio je oženjen s njegovom kćerkom Sanjom, kojoj je to bio drugi a njemu treći brak, ali su se poslije razveli. Oženjen je, sa suprugom Jozefinom, ima dvoje djece, kćer Sanju i sina Borisa. Živi u kući na zagrebačkom Zelenjaku.