Rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovac kod Đurđevca. Radio je kao šegrt u cehu kožara u Bjelovaru. S 18 godina ušao je u SKOJ. Bio je potpredsjednik Udruženja radničkih sindikata (URS) u kožarskoj podružnici. 1939. je s 19 godina primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Prošao je nekoliko partijskih tečajeva. 1940 je izabran za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za Novu Gradišku i člana pokrajinskom komiteta Partije.
Početkom rata 1941. bavi se ilegalnim radom u Novoj Gradiški. Zbog umnožavanja i raspačavanja letaka KPJ ustaške vlasti su ga uhitile u svibnju 1941. zajedno s 12 članova partijske i skojevske organizacije. Najprije su bili u zatvoru u Novoj Gradiški a potom su prebačeni u Slavonsku Požegu gdje je zasjedao Okružni prijeki sud. Dvojica su bila osuđena na smrt, ali su kasnije pomilovana i osuđeni na kazne zatvora od 2 i 3 godine, dok su ostala desetorica oslobođena.
Nakon toga odlazi u Zagreb, gdje je agitirao za partizanski pokret. U Zagrebu je ostao do listopada 1942. kada prelazi na teritorij pod partizanskom kontrolom. Kao partijski agitator obilazi cijelu Hrvatsku. Sa smjenom Andrije Hebranga 1944. bilo je smijenjeno i vodstvo SKOJ-a pa tako i on ka organizacijski sekretar. Partija ga tada šalje u Bjelovar.
U ožujku 1944. postao je član Okružnog komiteta Partije za Bjelovarski okrug, a potom i organizacijski sekretar. U listopadu 1944. imenovan je za načelnika Ozne 2 u Bjelovaru, komunističke policije osnovane u svibnju te godine. Ozna 1 bila je usmjerena prema inozemstvu, Ozna 3 bila je vojna, a Ozna 2 zadužena za unutarnja pitanja.
Pod pritiskom ofanzive oružanih snaga NDH, partizanske snage napuštaju Bjelovar u koji se vraćaju 5. svibnja 1945. Grad je bio pust. Kako je poslije sam rekao, njegova dužnost bila je „čišćenje terena od ostataka ustaško-neprijateljskih okupatorskih snaga“. Bio je zadužen to provesti u cijelom Bjelovarskom okrugu u koji su tada spadali i kotari Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Vrbovec, Čazma i Ivanić-grad.
1946. prelazi u Zagreb za načelnika Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove. Zatvorio je i kardinala Alojzija Stepinca. 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutarnjih poslova. U tadašnjoj Udbi bio je zadužen za zatvore u kojima su bili politički zatvorenici. Tu dužnost je obavljao do 1963.
Pravo je diplomirao 1960. kada postaje šef Sekretarijata unutarnjih poslova. Pet godina kasnije izabran je u Sabor SRH gdje je član Ustavne komisije, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije i predsjednik Organizcijsko-političkog odbora. 1969. ponovno je imenovan u Sabor.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. smijenjen je sa svih dužnosti i umirovljen.1989. postaje jedan od osnivača HDZ-a i najbliskiji suradnji Franje Tuđmana.
Sudjeluje na osnivačkoj skupštini te stranke na zagrebačkom Jarunu, a potom postaje potpredsjednik Predsjedništva RH. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. bio je predsjednik hrvatske Vlade. Šef kabineta bio mu je Tomislav Karamarko. Na toj dužnosti naslijedio je Stjepana Mesića, koji je otišao u Predsjedništvo SFRJ, a predao ju je Franji Greguriću, predsjedniku Vlade demokratskog jedinstva.
Potom prelazi na dužnost šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Bio je na čelu Komisije koja je zapovjednika obrane Vukovara, Milu Dedakovića i Branka Borkovića, optužila za pokušaj rušenja ustavnog poretka.
Predsjednikom Županijskog doma Sabora postao je 1993. Slijedeće, 1994. zajedno sa Stipom Mesićem, koji je bio predsjednik Zastupničkog doma, te nekolicinom drugih zastupnika, pokušao je izvršiti parlamentarni prevrat. Kako nisu skupili dovoljan broj zastupničkih glasova da oduzmu parlamentarnu većinu Franji Tuđmanu, istupili su iz HDZ-a.
Osnovali su Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je predsjednik bio 1995. Danas je počasni predsjednik te stranke koja nije ostvarila značajnije rezultate. Od tada je u mirovini, ne bavi se aktivno politikom. 2006. je bio svjedok optužbe na suđenju šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata pred Haaškim sudom.
2011. je Ministarsto unutarnjih poslova objavilo kako ima dokaze da je Manolić kao načelnik bjelovarske Ozne naredio ubojstva 120 zarobljenika koje su partizani ubili u šumi Lug, te da je i osobno strijeljao civile.
Teretilo ga se da je vršio pritisak na saborsku Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća koja je 1992. ekshumirala posmrtne ostatke iz masovne grobnice u Lugu kako bi zataškao svoju umiješanost u tim likvidacijama. On sam je rekao kako „ne zna ništa o zločinima koji mu se stavljaju na teret“.
Njegova supruga, Marija Eker Manolić, poginula je 2003. u požaru u vlastitom stanu u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Požar je uzrokovao žar njene cigarete koji je pao na plahtu i zapalio se. S kćerkom ponekad ode u vikendicu koju ima u Novom Vinodolskom. Rekao je da priprema memoare.
BARBARSKA SIMETRIJA SA OREOLOM SPASIOCA Čovjek ne bi trebao ni da prikrije ni da lažno predstavi činjenicu: da ni jedna politika nije imala teže breme i posljedice od politike Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Po mome mišljenju tošljenju to je bio smišljen sistem uništavanja Hrvatskog naroda. Svi oni su zaslužili da budu izvedeni pred sud pravde kao ratni profiteri i zločinci... Mnogi prominentni* intelektualci i naučnici svojom šutnjom daju na takav način podršku takvim zlim ljudima. Na taj način lišavaju ih kompromisa krivice. Oni nisu odlučni da isprave neke očigledne velike štete učinjene. Hrvatski nacionalni interesi se, prije svega moraju identificirati. Ja sam odavno izrazio uvjerenje da će Hrvatska sa takvim rukovodstvom propasti. Patriotizam hrvatskog naroda je sve slabiji,.., niti tko o tome vodi brigu. Ovaj narod dušom i tijelom je preveden žedan preko vode. I to pored svih svojih prirodnih bogatstava u u zemlji, u kojoj sve teže živimo u siromaštvu i bijedi. Imamo tobože idejne vođe, a oni su ništa koristi. Ne vrijede ni pola pišljiva boba... Njima je bitno da oni dobro žive. Ne treba zaboraviti i to da poturice Hrvatski narod je obožavao kao boga najvećeg zločinca Josipa Broza - Tita, vjerujući da će kroz njegovu identiikaciju postići vječnu nebesku slobodu. Tito je bio ruglo i sredstvo manipulacije. Zbog toga nije ni malo čudno zašto se predsjednik RH, Ivo Josipović javno pohvalio da u svom kabinetu drži kip, odnosno bistu od Tita. Josipović je na spomen partizanskom groblju u "Brezovici" držao u ruci partizansku kapu sa petokrakom i govorio kako je lijepa... Između ostaloga on je nedugo kazao da Titinu bistu je u predsjedničkom uredu držao i Tuđman i Mesić. No, od tuda proizlazi ona težnja da je "komunisam" još uvijek poželjan u srcima partizana i njihovih sljedbenika. Svi znamo da je pod simbolom petokrake desili su se veliki zločini. Tuđman, Mesić i Josipović su Titini nasljednici i uskrsniće "crvenog" zločina. U sve te igre umješana je i Rimokatolika crkva, koja je 1971. godine više puta ugostila u Vatikanu Josipa Broza - Tita i Jovanku, sa glavnim jugoslavenskim vrhom. Tom prilikom Papa Pavle VI., je uručio odlikovanje Titu za zasluge. Na čelu sa Papom Pavlom VI., donesen je Usta SFRJ 1974, koji je potpisao Josip Broz - Tito i Edvard Kardelj. Franjo Tuđman je prvi "hrvatski komunist" koji je shvatio da je nacionalizam isplativ. Najprije su 1945., kao partizanski kozmopoliti poubijali nacionaliste, da bi poslije i oni sami to postali 1989. godine. To plodno tlo religijskog nacionalizma je pripremio Tito sa vatikanskom kastom, u tome svemu je sudjelovala UDBA i KOS. Da Jugoslavija može postojati u malome i biti njihov zajednički interes vidi se da razdružene republike su opet se našle pod kišobranom Europske unije. Partija se je razasula po raznim tobože hrvatskim strankama kao naprimjer: HDZ-e i SDP-e. Tako su jugoslavenske Republike opet se združile iako su obećavali suverenitet i neovisnost svojim pućanima. Krajnji cilj je bio očuvanje komunizma a u tome svemu je pomogla i Crka, koja je za podmićeni novac oprala sve njihove grijehe. Tuđman, Mesić i Josipović poznavajući "komunistički aparat" oni su samo nastavili dalje sa preokrenutim kaputima varati narod. S time su isto nastavili oni jačati "đavolsku ideologiju" i obnavljati stari boljševizam. Postavili su sve svoje ljude na ključna mjesta i funkcije... I mediji u tome postali su glavni kreator propagande i smutnje,.., glavna njihova poluga vladanja tiranijom. Oni lažu, muljaju i varaju, koketiraju i dezinformiraju... Sva vodeća mjesta u imaginiranoj Hrvatskoj, su zauzeli mistifikatorski političari. Zato danas imamo ovakvo nasilje vlasti u kojemu društvo potresaju mnoge afere i skandali... Scenarij razgrađivanja i razgoličivanja Hrvatskog naroda je nastavljen, u kolonijalnoj zemlji robova. Sve je to detaljno smišljeno u sjeni marionetske vlasti. Na taj način su totalno isprali narodu mozak. Da izbezumljeni narod ništa više ne vidi i ne čuje i nerazumije. Pomračeni um bori se sam sa sobom od kukavičkog straha. Cilj nije bio da narod bolje živi, nego je cilj bio "dresura i diktatura" naroda. Državna moćna televizija HTV i HRT u svojim dnevnicima i vijestima pokazuje nam svoje smeće, dok je istinsko informiranje zadnja rupa na svirali... Očito je, da su ljudi u ovakvoj Hrvatskoj zatucani i zaglupljeni, jer progutali su mnoge sve te njihove budalaštine i smicalice... ------------------------------------- HRVATSKI POKRET “ŠTIT” BRANKO STOJKOVIĆ