Rođen je 7. kolovoza 1956. u mjestu Feričanci kod Našica u obitelji s osmero braće i sestara koja se bavila poljoprivredom. Njegov djed se 1917. doselio u to mjesto iz okolice Sinja.
Obitelj je imala veliki vinograd s 8 tisuća trsova od čega su se, kako kaže, prehranjivali.
Osnovnu školu pohađao je u Feričancima.
Srednju strojarsku tehničku završio je u Zagrebu 1975. Diplomirao je 1982. na Fakultetu za strojarstvo i brodogradnju u Zagrebu.
Tijekom studija se oženio i dobio djecu. Radio je preko student-servisa a noću pripremao ispite. Kao pripravnik zapošljava se u tvornici „Rade Končar“, Elektrouređaji. Nakon sedam mjeseci sa suprugom i trojicom sinova vraća se u Feričance.
Zapošljava se 1983. Prelazi u Tvornicu cementa Našice. Najprije je radio kao inženjer strojarstva u službi održavanja, potom je 1987. postao šef službe strojarskog održavanja a 1990. je kao predsjednik radničkog savjeta imenovan glavnim direktorom tog poduzeća koje je bilo pred stečajem i s rumunjskom zastarjelom tehnologijom.
Radnici i dio uprave očekivali su prodaju te tvrtke zainteresiranim investitorima. Ergović se tome usprotivio. Kako je bio jedini upisan u sudski registar na sastanku s 50 vodećih osoba tvrtke stavio ih je pred izbor: modernizacija tvrtke kroz nova ulaganja ili odlazak. Kaže da se nitko nije ustao od stola.
Početkom 1992. krenula je privatizacija. Podigao je tzv. menedžerske kredite kod Privredne banke Zagreb i kupio dionice u nominalnom iznosu od 5 milijuna maraka.
Tada je, kako tvrdi, založio djedovinu ali i imovinu prijatelja i rodbine. Tražio je i druge investitore. Pisao je državnim insitucijama, općinama i školama tražeći među njima tisuću dioničara koji bi otkupili dionice te tvrtke bez popusta.
Početkom 1993. izbila je afera kada je javnost saznala da je tadašnji predsjednik Sabora Stipe Mesić umiješan u privatizaciju Našicecementa. Otkriveno je da je njegova kći Dunja htjela kupiti značajan dio dionica te tvrtke.
Prema Ergovićevim riječima, početkom 1993. sreo je Mesića i ponudio mu da kupi dionice. Kako se on nećkao, ponudio ih je njegovoj kćeri Dunji. Ona je potpisala ugovor o kupnji dionica u vrijednosti od milijun maraka. Međutim, nije ga realizirala.
Pretpostavlja da ju je otac nagovorio da odustane nakon što je cijela afera izbila u javnost.
Ergović je priznao da je svoje dionice otplatio iz dobiti Našice cementa. Kad je 1996. Heidelberg cement dao ponudu Privrednoj banci Zagreb za otkup kontrolnog paketa dionica odgovorili su svojom ponudom. Uspjeli su. Uzeo je novi kredit. Kako su oni pokušavali otkupiti dionice od malih dioničara, i to je morao otkupiti. Tu se zadužio.
Postao je većinski vlasnik, ali je njegov dug narastao na 13 milijuna eura.
1995. je imenovan za generalnog direktora. Tvrtku kontrolira preko svog poduzeća Fiducia koje je imalo oko 88 posto vlasništva Našicecementa. Krenuo je u širenje i investicije. Svake godine je ulagao najmanje 5 milijuna eura u modernizaciju i kupnju novih tvrtki. Ali, ne samo to.
2000. je policija protiv njega i još dvojice njegovih suradnika podnijela kaznenu prijavu zbog sumnje da su od 1997. do 1999. za sebe pribavili imovinsku korist na račun Našicecementa. S računa matične tvrtke plaćali su fiktivna istraživanja i analizu tržišta, a potom se taj iznos, nakon što je prošao put preko posrednika i raznih off-shore tvrtki kako bi se prikrio izvor novca, na kraju skrasio na njihovim privatnim računima.
No, istraga je brzo obustavljena. 2001. je postao predsjednik Uprave Našicecementa.
Od 2003. je na čelu Nexe grupe, poslovnog sustava od tridesetak tvrti u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. U zlatno doba grupa je zapošljavala oko tri tisuće ljude, i bila je najjača tvrtka u Slavoniji.
Bavila se osim proizvodnjom cementa, građevinarstvom, proizvodnjom crijepa, vapna, betona, niskogradnjom, ugostiteljstvom te vinarstvom. U rodnom mjestu Feričancima kupio je vinariju koja je imala od 150 do 200 hektara vinograda. Kao savjetodavce je doveo jednu francusku tvrtku iz pokrajine Bordeaux.
2005. je bio član Inicijalnog kruga Demokratskog sabora Slavonije i Baranje Branimira Glavaša. Tih godina najavljivao je kako poslove želi proširiti na Bliski istok i Libiju.
„Uvjeren sam da su naša prava tržišta zemlje iz nekadašnjeg pokreta nesvrstanih, pred njima je razvoj, a to među ostalim podrazumijeva gradnju“, ustvrdio je.
2011. je postao predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca.
Smijenjen je s te dužnosti u svibnju 2012. jer je poslodavcima smetalo što je na čelnom mjestu njihove udruge poduzetnik koji ne plaća svoje radnike. Tada je propadao Bilokalnik, tvrtka iz Koprivnice, u njegovu vlasništvu. Radnici su završili na cesti.
Nexe grupi išlo je dobro do izbijanja svjetske gospodarske krize i recesije. Tada je počelo urušavanje. U 2010. obveze tvrtke iznosile su 2,2 milijarde kuna. Nije mogao vraćati dugove vjerovnicima. Nije puno pomogla ni prodaja dviju tvrtki u Srbiji i BiH.
Vjerovnici su 2012. odbili njegov prijedlog o reprogramu obveznica Nexe grupe.
Pokrenuli su proces pretvorbe potraživanja u vlasnički udjel u kompaniji. Ergović na to nije pristao. Potom se opet javila tvrtka Heidelberg cement s ponudom za kupnju kompanije. Ergović je i to odbio. Nexe grupa je sredinom 2013. ušla u tzv. predstečajnu nagodbu.
S obitelji je živio u stanu u Našicama. U Zagrebu na Ksaveru ima stan gdje su mu stanovala trojica sinova (Stjepan, Josip i Ivan) dok su studirala. Supruga je zaposlena u Našičkom Autocentru, koje je zastupnik Volkswagena, u sastavu Nexe grupe.
Kupio je i kuću u Crikvenici. Nije ljubitelj skupih odijela i satova. Na putovanja ide Audijem A8, polja obilazi u VW Touaregu. Dok je bio predsjednik RH Stjepan Mesić bio je gost na svakoj proslavi Sv. Vinka u Feričancima koju je Ergović organizirao.